Jedinstveni europski novac dolazi u sedam apoena novčanica, u vrijednostima
od 5, 10, 20, 50, 100, 200 i 500 eura. Novčanice su potpuno istovjetne u
svim zemljama Europske unije.
Jedan euro dijeli se na 100 centi.
Tako od osam apoena kovanica dva glase na euro – i to 1 i 2 eura, a ostali
na cente: 1, 2, 5, 10, 20 i 50 centi.
Kovanice imaju u svim zemljama isto lice, no naličje je dizajnirano u svakoj
zemlji drugačije. Bez obzira na to iz koje zemlje potječu, odnosno kako im
izgleda naličje, sve kovanice eura vrijede u svim zemljama EMU.
Grafički simbol zajedničke europske valute € izveden je iz grčkog slova
epsilon i označuje prvo slovo riječi Europa, a dvije usporedne linije
trebale bi simbolizirati stabilnost jedinstvenoga europskog novca. Logotip
eura je žute boje, na plavoj pozadini. Službena i međunarodno
standardizirana kratica za euro je EUR.
Kovanica od 1 EUR je promjera 23,25 mm, debljine 2,125 mm i mase 7,50 g
Europske novčanice imaju višestruku zaštitu od krivotvorenja. Papir za
novčanice napravljen je od pamučnih niti u posebnom tkanju. U papir su
ugrađene i fluorescentne niti i vodeni znak. Svaka novčanica pored ostalog
ima sigurnosnu nit i metaliziranu foliju na koju je aplicirana optički
varijabilna slika.
Elementi novčanica tiskani su reljefno, što pomaže i slabovidnima. Sve to ne
može se reproducirati ni najsuvremenijim kopirnim uređajima. Novčanice imaju
ugrađena i sigurnosna obilježja čitljiva uređajima za rukovanje novcem, što
olakšava brzu provjeru autentičnosti.
Slikovno reproduciranje novčanica dopušteno je samo pod uvjetom da je prikaz
najmanje 25 % veći ili manji od originala, odnosno samo ukoliko dobiveni
uradak zasigurno ne može dovesti do zabune da se radi o pravom novcu.
Austrijski umjetnik Robert Kalina, dizajner pri Austrijskoj centralnoj
banci, pobijedio je na natječaju za euro novčanice. Dizajn je inspiriran
temom "doba i stilovi Europe" i novčanice u vremenskom slijedu prikazuju
arhitektonske stilove i elemente sedam razdoblja europske kulturne povijesti
i to:
- klasika
- romanika
- gotika
- renesansa
- barok i rokoko
- doba čelika i stakla
- suvremena arhitektura XX. stoljeća
Prozori i portali prednje strane svake novčanice simboliziraju duh
otvorenosti i suradnje u Europi. Mostovi s druge strane novčanice su
metafora bliske suradnje i komunikacije između naroda Europe i između Europe
i ostatka svijeta.
Zanimljivo je da su svi crteži izmišljeni, jer ovi elementi ne postoje, te
je na taj način sačuvana neutralnost i ravnopravnost članica Europske unije.
Tečaj Euro
konverzije
Fiksni tečajevi valuta koje su zamijenjene Eurom 1. siječnja 2002.
godine
NAZIV VALUTE SIMBOL
1 € vrijedi:
AUSTRIJSKI ŠILING ATS
13.7603
BELGIJSKI FRANAK BEF
40.3399
FINSKA MARKA FIM
5.94573
FRANCUSKI FRANAK FRF
6.55957
GRČKA DRAHMA GRD
340.750
IRSKA FUNTA IEP
0.787564
TALIJANSKA LIRA ITL
1936.27
LUKSEMBURŠKI FRANAK LUF
40.3399
NIZOZEMSKI GULDEN NLG
2.20371
NJEMAČKA MARKA DEM
1.95583
PORTUGALSKI ESKUDO PTE
200.482
ŠPANJOLSKA PESETA ESP
166.386
Zašto EURO?
Na području zemalja članica Europske unije nekoliko je razloga uvođenja
eura:
Jedinstvena valuta potiče zajedničko tržište.
U valutnoj uniji izbjegavaju se provizije za razmjenu valuta i rizici od
promjena tečajeva valuta zemalja.
Zemlje koje nisu članice europske unije trgovat će s EMU na način da će se
sve vrijednosti roba i usluga preračunavati u jednu valutu - euro.
Za stabilnost eura brine Europska centralna banka sa sjedištem u
Frankfurtu/M. Njezina zadaća je osiguranje stabilnosti cijene eura. Ona
određuje i odlučuje o strategiji novčane politike. Centralna banka posluje
nezavisno od političkih instanci, Europske komisije i nacionalnih centralnih
banaka.
Savjet Centralne banke, članovi kojeg su odabrani od državnika, predsjednika
vlade i centralnih banaka zemalja članica, odgovoran je za novčanu politiku.
Svi imaju jednako pravo glasa, nezavisno od zemlje porijekla.
Kratki pregled povijesti stvaranja Europske unije i EURA
1946. Britanski premijer Winston Churchil u Zürichu poziva na stvaranje
Ujedinjenih Država Europe
1949. Osnovano Vijeće Europe
1950. Schumanova deklaracija – Francuski ministar vanjskih poslova Robert
Schuman 9. svibnja predložio udruživanje industrija ugljena i čelika
Francuske i SR Njemačke, otvoreno za sve demokratske države Europe, kojim će
rukovoditi europska institucija. Plan odobrila Skupština Vijeća Europe.
1951. Pariški ugovor o uspostavljanju Europske zajednice za ugljen i čelik
(ECSC) potpisuju Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i
Luksemburg.
1953. Prvi “europski porez” za ECSC
1957. Rimskim ugovorima navedenih zemalja osnovana je Europska ekonomska
zajednica (EEZ)i i Europska zajednica za atomsku energiju (EURATOM).
1959. Austrija, Danska, Norveška, Portugal, Švedska, Švicarska i Velika
Britanija utemeljile sporazum o slobodnoj trgovini (EFTA).
1962. Početak zajedničke poljoprivredne politike EEZ-a. Carine između
članica smanjene su za 50%.
1967. Tri europske zajednice stapaju se u jedinstvenu Ekonomsku zajednicu
(EZ) sa zajedničkim tijelima.
1968. Ostvaruje se carinska unija unutar EZ-a, 18 mjeseci prije roka
predviđenog Rimskim ugovorima.
1970. EZ dobiva proračun za svoje funkcioniranje, od carina na
poljoprivredne proizvode i 1 posto poreza na dodanu vrijednost, koji se na
jedinstvenoj osnovi prikuplja u zemljama članicama.
1971. WERNEROV PLAN – Prihvaćen projekt luksemburškog premijera Pierrea
Wernera prema kojemu se Europska gospodarska i valutna unija trebala
postupno ostvariti već do 1980. godine.
1973. Danska, Irska i Velika Britanija pristupaju EZ-u.
1974. ECU (European Currency Unit) – ZAJEDNIČKA EUROPSKA VALUTNA JEDINICA,
sastavljena kao obračunska košaricu europskih valuta, čiji su se međusobni
odnosi (tečajevi i udjel u košarici, prema gospodarskoj snazi zemlje) u
međuvremenu više puta i mijenjali. Prema stanju odnosno tečajevima 31. 12.
1998. utvrđeni su odnosi participirajućih valuta prema euru, koji je
zamijenio ECU, u odnosu 1 : 1.
1979. Uveden Europski monetarni sustav (EMS), u koji je uključeno osam
članica EZ-a (sve osim Velike Britanije). Osnovu čini tečajni mehanizam, s
polaznim odnosima valuta prema ECU-u. Međusobni tečajevi valuta tih zemalja
mogu oscilirati u rasponu do +/– 2,25 posto, a utvrđeni intervencijski i
kreditni aranžmani štite od većih tečajnih promjena. Nekim zemljama iznimno
je dopušteno, u razdoblju prilagodbe, i do +/-6% odstupanja. Zbog većih
valutnih potresa (u kojima su talijanska lira i u međuvremenu uključena
britanska funta ispale iz tečajnog mehanizma),a 1993. raspon je morao biti
proširen do +/– 15 posto).
1981. Grčka se priključuje EZ-u.
1986. U EZ se uključuju Španjolska i Portugal, tako da broj članica raste na
12. Nekoliko mjeseci poslije prvi put je javno zavijorila europska zastava
sa 12 zvjezdica.
1989. Španjolska se uključuje i u Europski monetarni sustav.
1989. DELORSOV IZVJEŠTAJ – Predsjednik Europske komisije Jacques Delors
predložio “bijelu knjigu” konkretnih mjera za uspostavu jedinstvenoga
europskog tržišta, na temelju koje je utvrđeno stvaranje Europske
gospodarske i monetarne unije (EMU) u tri faze.
9.11.1989. Pad Berlinskog zida
20.6.1990. EZ i EFTA formalno počinju pregovore o stvaranju Europskoga
ekonomskog prostora (EEA)
1.7.1990. Počela I. faza stvaranja EMU: ukidanje preostalih zapreka
slobodnim tokovima kapitala i usklađivanje gospodarske, novčane i fiskalne
politike u EU.
3.10.1990. Ujedinjenje Njemačke
7.2.1992. Potpisani MAASTRICHTSKI UGOVORI – Najvažniji kriteriji za ulazak u
Europsku gospodarsku i monetarnu uniju su sljedeći:
-
zemlja ne smije imati stopu inflacije koja za više od 1,5 postotnih poena
premašuje prosjek triju zemalja s najnižom inflacijom u EU;
-
proračunski deficit ne smije premašivati 3 posto bruto domaćeg proizvoda;
-
javni dug ne smije biti veći od 60 posto bruto domaćeg proizvoda (kasnija
prilagodba: ili se bar mora smanjivati prema toj granici, ako je iznad nje)
-
oscilacije tečaja tijekom najmanje dvije godine ne smiju prekoračivati
raspon utvrđen u Europskom tečajnom mehanizmu;
-
dugoročne kamatne stope (12-mjesečni prosjek) ne smiju za više od 2 postotna
poena premašivati prosjek triju članica s najvećom stabilnošću cijena.
4. 4. 1992. Portugalski eskudo ulazi u EMS.
1. 1. 1993. Početak djelovanja JEDINSTVENOG TRŽIŠTA.
1. 11. 1993. Maastrichtski ugovori stupaju na snagu, a EZ time prerasta u
Europsku uniju (EU).
1. 1. 1994. Počinje II. faza valutne unije – osnovan EUROPSKI MONETARNI
INSTITUT, preteča Europske središnje banke. Povećava se neovisnost
nacionalnih središnjih banaka, zabranjuje se financiranje proračunskog
deficita iz monetarnih izvora.
1. 1. 1995. Austrija, Finska i Švedska priključuju se EU. (Unatoč uspješno
okončanim pregovorima, Norvežani su referendumom odbili ulazak u EU.)
15/16. 12.1995 Na zasjedanju Europskog vijeća (šefovi država i vlada članica
EU) u Madridu odabrano ime buduće zajedničke valute – euro.
14. 10. 1996. Finska marka uključuje se u EMS, a mjesec dana poslije i
talijanska lira ponovo ulazi u EMS.
16. 3. 1998. Grčka drahma ulazi u EMS.
2/3. 5. 1998. Europsko vijeće utvrdilo koje zemlje ispunjavaju kriterije za
ulazak u EMU i uvođenje eura.
1. 6. 1998. Počinje s radom Europska središnja banka (ECB), koja zajedno s
nacionalnim središnjim bankama zemalja EU čini Europski sustav središnjih
banaka. Osnovni cilj djelovanja: stabilnost cijena.
31. 12. 1998. NEOPOZIVO FIKSIRANJE TEČAJEVA nacionalnih valuta članica EMU
prema euru.
1. 1. 1999. Počinje III. faza EMU, uvođenjem eura kao BEZGOTOVINSKOG NOVCA u
11 zemalja: Austriji, Belgiji, Finskoj, Francuskoj, Irskoj, Italiji,
Luksemburgu, Nizozemskoj, Njemačkoj, Portugalu i Španjolskoj. Računi se mogu
voditi u euru ili u nacionalnoj valuti (po izboru vlasnika računa), a cijene
isticati istodobno u nacionalnoj valuti i u euru.
1. 1. 2001. Grčka se priključuje EMU.
1. 1. 2002. U optjecaj ulaze NOVČANICE I KOVANICE EURA – ostvaruje se
konačno uvođenje jedinstvene europske valute 12 zemalja članica Europske
valutne unije. Oko 300 milijuna Evropljana ima zajednički novac.
