EUROPEAN CENTRAL BANK
	1 cent	2 centa	5 centi	10 centi	20 centi	50 centi	1 EUR	2 EUR
Zajednička strana
Austrija
Belgija
Finska
Francuska
Njemačka
Grčka
Irska
Italija
Luxemburg
Nizozemska
Portugal
Španjolska

Zašto EURO?

Na području zemalja članica Europske unije nekoliko je razloga uvođenja eura:

Jedinstvena valuta potiče zajedničko tržište.

U valutnoj uniji izbjegavaju se provizije za razmjenu valuta i rizici od promjena tečajeva valuta zemalja.

Zemlje koje nisu članice europske unije trgovat će s EMU na način da će se sve vrijednosti roba i usluga preračunavati u jednu valutu - euro.

Za stabilnost eura brine Europska centralna banka sa sjedištem u Frankfurtu/M. Njezina zadaća je osiguranje stabilnosti cijene eura. Ona određuje i odlučuje o strategiji novčane politike. Centralna banka posluje nezavisno od političkih instanci, Europske komisije i nacionalnih centralnih banaka.

Savjet Centralne banke, članovi kojeg su odabrani od državnika, predsjednika vlade i centralnih banaka zemalja članica, odgovoran je za novčanu politiku. Svi imaju jednako pravo glasa, nezavisno od zemlje porijekla.



Kratki pregled povijesti stvaranja Europske unije i EURA


1946. Britanski premijer Winston Churchil u Zürichu poziva na stvaranje Ujedinjenih Država Europe
1949. Osnovano Vijeće Europe
1950. Schumanova deklaracija – Francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman 9. svibnja predložio udruživanje industrija ugljena i čelika Francuske i SR Njemačke, otvoreno za sve demokratske države Europe, kojim će rukovoditi europska institucija. Plan odobrila Skupština Vijeća Europe.
1951. Pariški ugovor o uspostavljanju Europske zajednice za ugljen i čelik (ECSC) potpisuju Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg.
1953. Prvi “europski porez” za ECSC
1957. Rimskim ugovorima navedenih zemalja osnovana je Europska ekonomska zajednica (EEZ)i i Europska zajednica za atomsku energiju (EURATOM).
1959. Austrija, Danska, Norveška, Portugal, Švedska, Švicarska i Velika Britanija utemeljile sporazum o slobodnoj trgovini (EFTA).
1962. Početak zajedničke poljoprivredne politike EEZ-a. Carine između članica smanjene su za 50%.
1967. Tri europske zajednice stapaju se u jedinstvenu Ekonomsku zajednicu (EZ) sa zajedničkim tijelima.
1968. Ostvaruje se carinska unija unutar EZ-a, 18 mjeseci prije roka predviđenog Rimskim ugovorima.
1970. EZ dobiva proračun za svoje funkcioniranje, od carina na poljoprivredne proizvode i 1 posto poreza na dodanu vrijednost, koji se na jedinstvenoj osnovi prikuplja u zemljama članicama.
1971. WERNEROV PLAN – Prihvaćen projekt luksemburškog premijera Pierrea Wernera prema kojemu se Europska gospodarska i valutna unija trebala postupno ostvariti već do 1980. godine.
1973. Danska, Irska i Velika Britanija pristupaju EZ-u.
1974. ECU (European Currency Unit) – ZAJEDNIČKA EUROPSKA VALUTNA JEDINICA, sastavljena kao obračunska košaricu europskih valuta, čiji su se međusobni odnosi (tečajevi i udjel u košarici, prema gospodarskoj snazi zemlje) u međuvremenu više puta i mijenjali. Prema stanju odnosno tečajevima 31. 12. 1998. utvrđeni su odnosi participirajućih valuta prema euru, koji je zamijenio ECU, u odnosu 1 : 1.
1979. Uveden Europski monetarni sustav (EMS), u koji je uključeno osam članica EZ-a (sve osim Velike Britanije). Osnovu čini tečajni mehanizam, s polaznim odnosima valuta prema ECU-u. Međusobni tečajevi valuta tih zemalja mogu oscilirati u rasponu do +/– 2,25 posto, a utvrđeni intervencijski i kreditni aranžmani štite od većih tečajnih promjena. Nekim zemljama iznimno je dopušteno, u razdoblju prilagodbe, i do +/-6% odstupanja. Zbog većih valutnih potresa (u kojima su talijanska lira i u međuvremenu uključena britanska funta ispale iz tečajnog mehanizma),a 1993. raspon je morao biti proširen do +/– 15 posto).
1981. Grčka se priključuje EZ-u.
1986. U EZ se uključuju Španjolska i Portugal, tako da broj članica raste na 12. Nekoliko mjeseci poslije prvi put je javno zavijorila europska zastava sa 12 zvjezdica.
1989. Španjolska se uključuje i u Europski monetarni sustav.
1989. DELORSOV IZVJEŠTAJ – Predsjednik Europske komisije Jacques Delors predložio “bijelu knjigu” konkretnih mjera za uspostavu jedinstvenoga europskog tržišta, na temelju koje je utvrđeno stvaranje Europske gospodarske i monetarne unije (EMU) u tri faze.
9.11.1989. Pad Berlinskog zida
20.6.1990. EZ i EFTA formalno počinju pregovore o stvaranju Europskoga ekonomskog prostora (EEA)
1.7.1990. Počela I. faza stvaranja EMU: ukidanje preostalih zapreka slobodnim tokovima kapitala i usklađivanje gospodarske, novčane i fiskalne politike u EU.
3.10.1990. Ujedinjenje Njemačke
7.2.1992. Potpisani MAASTRICHTSKI UGOVORI – Najvažniji kriteriji za ulazak u Europsku gospodarsku i monetarnu uniju su sljedeći:
- zemlja ne smije imati stopu inflacije koja za više od 1,5 postotnih poena premašuje prosjek triju zemalja s najnižom inflacijom u EU;
- proračunski deficit ne smije premašivati 3 posto bruto domaćeg proizvoda;
- javni dug ne smije biti veći od 60 posto bruto domaćeg proizvoda (kasnija prilagodba: ili se bar mora smanjivati prema toj granici, ako je iznad nje)
- oscilacije tečaja tijekom najmanje dvije godine ne smiju prekoračivati raspon utvrđen u Europskom tečajnom mehanizmu;
- dugoročne kamatne stope (12-mjesečni prosjek) ne smiju za više od 2 postotna poena premašivati prosjek triju članica s najvećom stabilnošću cijena.
4. 4. 1992. Portugalski eskudo ulazi u EMS.
1. 1. 1993. Početak djelovanja JEDINSTVENOG TRŽIŠTA.
1. 11. 1993. Maastrichtski ugovori stupaju na snagu, a EZ time prerasta u Europsku uniju (EU).
1. 1. 1994. Počinje II. faza valutne unije – osnovan EUROPSKI MONETARNI INSTITUT, preteča Europske središnje banke. Povećava se neovisnost nacionalnih središnjih banaka, zabranjuje se financiranje proračunskog deficita iz monetarnih izvora.
1. 1. 1995. Austrija, Finska i Švedska priključuju se EU. (Unatoč uspješno okončanim pregovorima, Norvežani su referendumom odbili ulazak u EU.)
15/16. 12.1995 Na zasjedanju Europskog vijeća (šefovi država i vlada članica EU) u Madridu odabrano ime buduće zajedničke valute – euro.
14. 10. 1996. Finska marka uključuje se u EMS, a mjesec dana poslije i talijanska lira ponovo ulazi u EMS.
16. 3. 1998. Grčka drahma ulazi u EMS.
2/3. 5. 1998. Europsko vijeće utvrdilo koje zemlje ispunjavaju kriterije za ulazak u EMU i uvođenje eura.
1. 6. 1998. Počinje s radom Europska središnja banka (ECB), koja zajedno s nacionalnim središnjim bankama zemalja EU čini Europski sustav središnjih banaka. Osnovni cilj djelovanja: stabilnost cijena.
31. 12. 1998. NEOPOZIVO FIKSIRANJE TEČAJEVA nacionalnih valuta članica EMU prema euru.
1. 1. 1999. Počinje III. faza EMU, uvođenjem eura kao BEZGOTOVINSKOG NOVCA u 11 zemalja: Austriji, Belgiji, Finskoj, Francuskoj, Irskoj, Italiji, Luksemburgu, Nizozemskoj, Njemačkoj, Portugalu i Španjolskoj. Računi se mogu voditi u euru ili u nacionalnoj valuti (po izboru vlasnika računa), a cijene isticati istodobno u nacionalnoj valuti i u euru.
1. 1. 2001. Grčka se priključuje EMU.
1. 1. 2002. U optjecaj ulaze NOVČANICE I KOVANICE EURA – ostvaruje se konačno uvođenje jedinstvene europske valute 12 zemalja članica Europske valutne unije. Oko 300 milijuna Evropljana ima zajednički novac.





  > EURO zanimljivosti