 |
 |
 |
 |
 |
|
|
|
|
|
|
|||||||||||||
   EUROPSKE INTEGRACIJE  Nacionalni program RH za pridruživanje Europskoj uniji > Popis kratica i pojmova > Odnos RH i EU > Interesi i prioriteti > Pristup i metodologija > Politički kriteriji > Gospodarske prilagodbe > Gospodarski trendovi > Strukturne reforme > Usklađivanje zakonodavstva > Sloboda kretanja roba > Sloboda kretanja radnika > Sloboda pružanja usluga > Sloboda kretanja kapitala > Pravo trgovačkih društava > Tržišno natjecanje i potpore > Promet > Carine > Socijalna politika i zapošlja. > Malo i srednje poduzetništvo > Telekomunikacije i informac. > Zaštita potrošača i zdravlja > Pravosuđe, unutarnji poslovi > Javna administracija > Državna samouprava > Komunikacijska strategija > EU Dodatak A > EU Dodatak B  > Sporazum o stabilizaciji > Protokoli SSP > Kronologija EU > Institucije EU > Izvori prava EU > Pravni akti EU > Financijske institucije > Ministarstvo (MEI) > Međunarodni ugovori > Informacijski releji > Baze podataka o EU > EURO 
 
> Pregled najvažnijih zakona > Poslovni WEB katalog > Trgovačko pravo > EU Baza podataka > Izrada Internet stranica KONTAKT PODACI ZA Poslovni forum d.o.o. Link na web stranicu sa e-mail adresama i telefonima Pitanja, narudžbe, savjeti... IZRADA WEB STRANICA Putem vlastitih web stranica možete pružiti brzu i detaljnu informaciju o Vašem poduzeću ili obrtu, proizvodima i uslugama. Obraćate se novim potencijalnim kupcima i kvalitetnije komunicirate sa svim postojećim, povećavate bazu dobavljača, dobivate pristup tržištima i segmentima koji su Vam dosad bili nedostupni - ukratko, poboljšavate svoje poslovanje i otvarate nove poslovne mogućnosti. CMS su internet stranice sa administracijom putem koje možete uvijek samostalno dodavati i ažurirati sadržaj bez ikakvih dodatnih troškova, objavljivati neograničeni broj tekstova... Što je to administracija? Administracija znači da uz pomoć lozinke imate pristup u te stranice, kao što imate i pristup na Facebook ili Gmail. CMS plaćate samo jednom, cijena CMS-a ne ovisi o tome koliko ćete objaviti članaka. Možete objaviti na stotine i tisuće članaka, sve bez ikakvog dodatnog plaćanja kao što bi vam naplaćivali po broju stranica (članaka) da vam rade stranice onako kako su se nekada radile, a što nažalost većina i još danas nudi. CMS Web Express odlikuje jednostavna promjena ili dorada dizajna, jednostavnost unosa i ažuriranja sadržaja. Na svojim CMS web stranicama možete imati i više tematskih cjelina i svakoj toj tematskoj cjelini možete zadati drugačiji dizajn. Dakle, niti sve pojedinačne web stranice unutar vašeg web portala ne moraju izgledati isto. Različitom slikom u zaglavlju web stranica, drugačijom bojom pozadine ili drugačijom bojom fonta možete vaše tematske cjeline učiniti prepoznatljivijima i olakšava snalaženje korisnika.
|
 |
 POPIS KRATICA i POJMOVA APN – Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama AZTN – Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja DZIV – Državni zavod za intelektualno vlasništvo DZNM – Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo DZS – Državni zavod za statistiku EK – Europska komisija EMU – Europska gospodarska i monetarna unija EP – Europski parlament EU – Europska unija EV – Europsko vijeće EZ – Europska zajednica HNB – Hrvatska narodna banka MEI – Ministarstvo za europske integracije MFIN – Ministarstvo financija MINGO – Ministarstvo gospodarstva MINT – Ministarstvo turizma MIPŠ – Ministarstvo prosvjete i športa MJROG – Ministarstvo za javne radove obnovu i graditeljstvo MINK – Ministarstvo kulture MORH – Ministarstvo obrane MPULS – Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokane samouprave MPŠ – Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva (korištene su kratice koje su uobičajene u svakodnevnoj komunikaciji unutar državne uprave) MOMSP – Ministarstvo za obrt, malo i srednje poduzetništvo MRSS – Ministarstvo rada i socijalne skrbi MUP – Ministarstvo unutarnjih poslova MPPV – Ministarstvo pomorstva, prometa i veza MVP – Ministarstvo vanjskih poslova MZOPU – Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja MZRH – Ministarstvo zdravstva MZT – Ministarstvo znanosti i tehnologije OSP – Odbor za stabilizaciju i pridruživanje PO – Privremeni odbor POSP – Parlamentarni odbor za stabilizaciju i pridruživanje PS – Privremeni sporazum s EU PSP – Proces stabilizacije i pridruživanja Europskoj uniji SSP – Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU UN – Ujedinjeni narodi VE – Vijeće Europe VSP – Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje ZVSP – Zajednička vanjska i sigurnosna politika EU (tzv. CFSP) WTO – Svjetska trgovinska organizacija VAŽNIJI POJMOVI Agenda 2000 Agenda 2000 dokument je Europske komisije koji sadrži program aktivnosti vezanih uz razvoj Europske unije i njezinih politika, te financijski okvir za razdoblje 2000.-2006. godine, u kontekstu proširenja na nove države članice. Sastoji se od tri dijela. Prvi dio sadrži pitanja vezana uz politike Unije, posebice ona koja se odnose na način funkcioniranja same Unije, zajedničku poljoprivrednu politiku te politiku koja se odnosi na gospodarsku i socijalnu koheziju. U drugom su dijelu obrađena pitanja vezana uz proširenje, s naglaskom na jačanje predpristupne strategije te sudjelovanje država kandidata u programima EU. Treći dio donosi studiju učinaka proširenja na politike Europske unije te financijski okvir. U prilogu Agende 2000 nalaze se i mišljenja Komisije o državama kandidatima. Europska je komisija Agendu 2000 usvojila 15. srpnja 1997. godine, a njezini su prioriteti u obliku 20 zakonodavnih prijedloga predloženi 1998. godine. Na sastanku Europskog vijeća u Berlinu 1999. godine postignut je opći politički dogovor oko Agende 2000 i paketa mjera koje će se usvojiti za razdoblje od 2000. do 2006. godine, a odnose se na reformu zajedničke poljoprivredne politike, reformu strukturne politike, predpristupne instrumente te financijski okvir. Bijela knjiga/zelena knjiga (White Paper/Green Paper - Livre blanc/Livre vert) Bijela je knjiga vrsta dokumenta Europske komisije, koji sadrži prijedloge budućih aktivnosti Zajednice u pojedinom području. Ponekad bijela knjiga slijedi zelenu knjigu, koju Komisija izdaje kako bi počela proces konzultacije o nekom pitanju na europskoj razini. U kontekstu približavanja zemalja srednje i istočne Europe europskim integracijama, Komisija je izdala “Bijelu knjigu o pripremi zemalja srednje i istočne Europe za integraciju na unutarnje tržište”, kao vodič pridruženim zemljama srednje i istočne Europe u procesu usklađivanja zakonodavstva u području uređenja unutarnjeg tržišta. Taj dokument obrađuje 22 od ukupno 31 poglavlja propisa sadržanih u sklopu pravne stečevine Zajednice. CARDS (Community Assistance for Reconstruction, Development and Stabilisation /Aide communautaire à la reconstruction, au développement et à la stabilisation) Program CARDS novi je instrument tehničko-financijske pomoći Europske unije za jugoistočnu Europu (države korisnice: Albanija, Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Savezna Republika Jugoslavija i Makedonija), a namijenjen je potrebama procesa stabilizacije i pridruživanja. Prioriteti su CARDS programa: · obnova, pomoć za povratak izbjeglica i prognanika, stabilizacija regije · uspostava institucionalnog i zakonodavnog okvira (demokracija, ljudska prava, prava manjina, pomirba, civilno društvo, nezavisnost medija, borba protiv organiziranoga kriminala) · održivi gospodarski razvoj i ekonomska reforma okrenuta prema tržišnom gospodarstvu · socijalni razvoj · prekogranična, transnacionalna i regionalna suradnja. Program CARDS jedan je od temeljnih doprinosa procesu stabilizacije i pridruživanja, a usmjeren je izgradnji institucionalnog, zakonodavnog, gospodarskog i socijalnog sklopa u ranije spomenutim zemljama (po uzoru na isti u Europskoj uniji) te promicanju tržišnog gospodarstva. Temeljni su preduvjeti za dobivanje pomoći u sklopu ovog programa da zemlja primateljica pomoći poštuje demokratske principe, pravnu državu, ljudska prava i prava manjina, te osnovne slobode i principe međunarodnog prava. U sklopu CARDS programa Republici Hrvatskoj je za 2001. godinu namijenjeno 60 milijuna eura za ispunjavanje političkih prioriteta, gospodarski razvoj te za ispunjavanje odredbi Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Za koordinaciju ovog programa, osim za njegove financijske aspekte, zaduženo je Ministarstvo za europske integracije. Carinska unija (Customs Union/Union douaniere) Carinska je unija takav oblik udruživanja zemalja pri kojem zemlje u uniji sporazumno ukidaju carine u međusobnoj razmjeni te uvode zajedničke carine na uvoz proizvoda iz trećih zemalja. Carinska je unija bila glavno gospodarsko uporište Ugovora o osnivanju Europske ekonomske zajednice iz 1957. godine, koji je već tada težio stvaranju zajedničkog tržišta i ostvarivanju četiriju sloboda. CEFTA (Central Europe Free Trade Agreement/Accord de libre échange centre européenne - ALECE) Osnovni su ciljevi CEFTA-e (Sporazuma o osnivanju srednjoeuropske zone slobodne trgovine): usklađivanje razvoja ekonomskih odnosa između zemalja potpisnica putem razvoja trgovine, ubrzanje razvoja komercijalnih aktivnosti, podizanje životnog standarda i osiguranje boljih mogućnosti zapošljavanja, povećanje produktivnosti te postizanje financijske stabilnosti. Sporazum o slobodnoj trgovini srednje Europe potpisale su u prosincu 1992. godine tadašnja Čehoslovačka, Mađarska i Poljska, u siječnju 1996. godine potpisala ga je Slovenija, u srpnju 1997. Rumunjska, a u siječnju 1999. godine i Bugarska. Prije potpisivanja ovog sporazuma, prve četiri zemlje (Češka, Mađarska, Poljska i Slovačka) već su s Europskom unijom bile potpisale ugovore o pridruživanju pa CEFTA djeluje kao jedna od pripremnih aktivnosti na putu k punopravnom članstvu u EU. Također, cilj je CEFTA-e osiguravanje istovjetnog trgovinskog tretmana između zemalja potpisnica te uklanjanje trgovinskih zapreka, što će pridonijeti uravnoteženom razvoju i širenju trgovine u svijetu. Uvjeti su članstva u CEFTA-i: potpisan ugovor o pridruživanju s EU, članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i pristanak svih članica CEFTA-e. Republika Hrvatska 9. srpnja 2001. godine službeno je podnijela zahtjev za punopravno članstvo u CEFTA-i. Njezinu su kandidaturu iste godine i prihvatile članice CEFTA-e, čime su otpočeli pregovori s ciljem postizanja punopravnog članstva RH u CEFTA-i. COST (European Cooperation in the Field of Scientific and Technical Research/Coopération européenne dans le domaine de recherche scientifique et technique) COST je okvir za suradnju u području znanstvenog i tehničkog istraživanja na europskom teritoriju, uspostavljen 1971. godine. U njemu sudjeluju 33 članice: 15 zemalja EU, Bugarska, Cipar, Češka, Estonija, Hrvatska, Island, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Norveška, Poljska, Rumunjska, Savezna Republika Jugoslavija, Slovačka, Slovenija, Švicarska, Turska, te Europska komisija i Izrael, koji ima status zemlje suradnice. Osim navedenih, u pojedinim aktivnostima COST-a sudjeluju i institucije iz izvaneuropskih država (Armenije, Australije, Indije, Japana, Kanade, Kine, SAD-a, Rusije i Ukrajine). U Republici Hrvatskoj je za suradnju u sklopu COST-a zaduženo Ministarstvo znanosti i tehnologije. Cost-benefit analiza (Cost-Benefit Analysis/Analyse coûts-bénéfices) Cost-benefit analiza procjena je relativne vrijednosti promjena u odnosu na postojeće ili predložene situacije ili projekte. Njome se metodološki ispituju troškovi, koristi i rizici svih opcija, te se određuju troškovno najučinkovitiji načini postizanja zadanih ciljeva. U kontekstu približavanja europskim integracijama, cost-benefit analiza služi procjeni učinaka integracije na trgovinu, monetarnu i fiskalnu politiku te pojedine sektore. EFTA (European Free Trade Association - EFTA/Association européenne de libre-échange - AELE) EFTA, tj. Europsko udruženje slobodne trgovine međunarodna je organizacija koja ujedinjuje tržišta Islanda, Lihtenštajna, Norveške i Švicarske u zonu slobodne trgovine te istovremeno predstavlja platformu za sudjelovanje njezine tri članice (Islanda, Lihtenštajna i Norveške) u Europskom gospodarskom prostoru zajedno s 15 država članica EU. EFTA je uspostavljena stupanjem na snagu Konvencije iz Stockholma, a osnovale su je 1960. godine Austrija, Danska, Norveška, Portugal, Švedska, Švicarska i Velika Britanija kao alternativu tadašnjoj EEZ. Cilj EFTA-e bio je stvaranje zone slobodne trgovine između njenih članica te uspostava gospodarske unije. Island se priključio EFTA-i 1970. godine, Finska je od 1961. godine bila pridružena članica, da bi 1986. postala punopravnom članicom, a Lihtenštajn je postao članicom EFTA-e 1991. godine. Danska, Irska, Velika Britanija, Portugal, Austrija, Finska i Švedska s vremenom su postale članice EU, čime je njihovo članstvo u EFTA-i prestalo. Sve su današnje članice EFTA-e, osim Švicarske, i članice Europskog gospodarskog prostora. Aktivnosti suvremene EFTA-e usmjerene su na monitoring i upravljanje odnosima između država članica EFTA-e temeljem Konvencije iz Stockholma, na upravljanje sporazumom o Europskom gospodarskom prostoru u kontekstu EFTA-u, te na koordinaciju odnosa s trećim zemljama Ekonomska i monetarna unija (Economic and Monetary Union/Union économique et monétaire) Ekonomska i monetarna unija (EMU) proces je kojim zemlje članice Europske unije usklađuju svoje ekonomske i monetarne politike s krajnjim ciljem usvajanja jedinstvene valute - eura. Sam proces stvaranja EMU odvijao se u tri faze. U prvoj je fazi (1990.-1993.) cilj bio osigurati slobodno kretanje kapitala i ostvariti koordinaciju ekonomske politike te uže suradnje između središnjih banaka; u drugoj fazi (1994.-1998.) cilj je bilo približavanje ekonomskih i monetarnih politika zemalja članica (kako bi se osigurala stabilnost cijena i stabilne javne financije); cilj treće faze (od siječnja 1999.) bilo je osnivanje Europske središnje banke, utvrđivanje tečaja i uvođenje jedinstvene valute. Ugovorom iz Maastrichta (usvojenim 1993.) u potpunosti je razrađen cilj postizanja monetarne unije te metode i vremenski okvir njezina stvaranja. Za provedbu europske monetarne politike zadužena je Europska središnja banka (European Central Bank/Banque centrale européenne). Erasmus (European Community Action Scheme for the Mobility of University Students/Programme d'action communautaire en matière de mobilité des étudiants universitaires) Erasmus (Program aktivnosti EZ namijenjen mobilnosti sveučilišnih studenata)obrazovni je program Europske komisije namijenjen studentima, profesorima i institucijama iz područja visokog školstva. Uveden je 1987. godine s ciljem povećanja mobilnosti studenata unutar Europske zajednice, kasnije i Europskog gospodarskog prostora, a sad je otvoren i pridruženim državama članicama. U njemu sudjeluje ukupno 30 europskih država. Studentima visokoškolskih ustanova, u državama koje u programu sudjeluju, Erasmus omogućuje studij u drugoj državi sudionici programa u trajanju od 3 do 12 mjeseci. Iako središnji dio ovog programa zauzimaju razmjene studenata između sveučilišta država koje u njemu sudjeluju, on također potiče i razmjenu profesora, transnacionalni razvoj nastavnih programa te paneuropske tematske mreže. Ime je dobio po filozofu, teologu i humanistu - Erazmu Roterdamskom (1465.-1536.), koji je u potrazi za znanjem živio i radio u različitim dijelovima Europe. Erasmus je 1995. godine kao jedna od aktivnosti uklopljen u Socrates program EU, koji obuhvaća općenito projekte namijenjene suradnji u području obrazovanja. U srpnju 2002. godine Europska je komisija sastavila prijedlog o ustroju programa Erasmus World za razdoblje od 2004. do 2008. godine, koji bi omogućavao studentima iz trećih zemalja (koje nisu članice EU, Europskog gospodarskog prostora ili pridružene članice) stipendiranje na poslijediplomskim studijima na sveučilištima u državama sudionicama Erasmus programa. Eureka Eureka je europski program međunarodne suradnje između poduzeća, razvojno-istraživačkih centara i sveučilišta zemalja članica tog programa, pokrenut 1985. godine s ciljem povećanja konkurentnosti i inovativnosti europskih poduzeća. Eureka danas broji 34 članice. U Republici Hrvatskoj za suradnju u sklopu ovoga programa zaduženo je Ministarstvo znanosti i tehnologije. Euro Euro je jedinstvena valuta koju je 1. siječnja 1999. godine prihvatilo 11 zemalja članica Europske unije (Austrija, Belgija, Finska, Francuska, Irska, Italija Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal i Španjolska), s krajnjim ciljem potpunog ukidanja nacionalnih valuta. Danska i Velika Britanija koristile su pravo ostajanja izvan “euro-zone”(prema Ugovoru iz Maastrichta), a Grčka i Švedska formalno nisu zadovoljile kriterije konvergencije do gore spomenutog datuma. Grčka je, zadovoljivši navedene kriterije, ušla u euro-zonu 2001. godine. Uvođenje eura kao jedinstvene valute u Europskoj uniji treća je faza Ekonomske i monetarne unije. Potpuna zamjena nacionalnih valuta zemalja euro-zone s novčanicama i kovanicama eura obavljena je krajem veljače 2002. godine. Europska banka za obnovu i razvoj (European Bank for Reconstruction and Development - EBRD/La Banque européenne pour la reconstruction et le développement - BERD) Europska je banka za obnovu i razvoj osnovana 1991. godine s ciljem da pomogne bivšim komunističkim zemljama u njihovoj transformaciji u tržišna gospodarstva. Banka kroz investiranje u (većinom) privatna poduzeća, samostalno ili s drugim partnerima, promiče u 27 država: strukturne i sektorske reforme, tržišno natjecanje, privatizaciju i poduzetništvo, jačanje financijskih institucija i pravnih sustava, potreban razvoj infrastrukture za razvoj privatnog sektora te usvajanje prakse snažnog upravljanja poduzećima, uključujući i svijest o zaštiti okoliša. Banka je u vlasništvu 60 država te Europske investicijske banke i Europske zajednice. Republika Hrvatska postala je članicom Europske banke za obnovu i razvoj 15. travnja 1993. godine. Sjedište banke je u Londonu. Europska investicijska banka (European Investment Bank - EIB/Banque européenne d'investissement - BEI) Europska investicijska banka financijska je institucija Europske unije ustrojena 1958. godine Rimskim ugovorom. Cilj je ove institucije doprinijeti procesu integracije te općenito ciljevima Europske unije, kroz osiguravanje dugoročnih financijskih sredstava za određene kapitalne projekte u Uniji te 120 drugih zemalja diljem svijeta. Europska komisija (European Commission /Commission européenne) Europska je komisija jedna od pet temeljnih i ujedno najveća institucija EU, koja ima ovlasti inicijative, provedbe, upravljanja i kontrole. Ona osigurava provedbu osnivačkih ugovora i utjelovljuje interese Zajednice. Komisija je sastavljena od 20 članova (po dva iz Francuske, Njemačke, Italije, Španjolske i Velike Britanije te po jedan član iz ostalih zemalja). Članove Komisije sporazumno dogovaraju zemlje članice, a potvrđuje ih Europski parlament kojem je Komisija odgovorna. Mandat članova Komisije traje 5 godina. U sklopu institucionalnog trokuta Unije (Europska komisija, Vijeće EU i Europski parlament), Komisija predstavlja Europsku zajednicu. Europska unija (European Union - EU/Union européenne - UE) Europska je unija nadnacionalna zajednica nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest zemalja (Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske). Nakon više od pedeset godina i četiri vala proširenja (1973. Danska, Irska i Velika Britanija, 1981. Grčka, 1986. Portugal i Španjolska, 1995. Austrija, Finska i Švedska), Europska unija danas broji 15 zemalja članica koje se pripremaju za peti val proširenja, tj. primanje u punopravno članstvo 13 novih država kandidata. Pojam “Europska unija” uveden je Ugovorom o Europskoj uniji iz Maastrichta (1993. godine). Prvi stup Europske unije čine tri zajednice: Europska zajednica za ugljen i čelik, Europska ekonomska zajednica te Europska zajednica za atomsku energiju; drugi stupe čine zajednička vanjska i sigurnosna politika, a treći - suradnja u pravosuđu i unutarnjim poslovima. Europska zajednica (European Community - EC/Communauté européenne - CE) Izraz Europska zajednica rabio se u neslužbenom govoru (do pregovora o Europskoj uniji) za tri zajednice utemeljene ugovorima u Parizu i Rimu. Zapravo bi pravilno ime za zajednicu koja obuhvaća: Europsku zajednicu za ugljen i čelik, Europsku ekonomsku zajednicu i Europsku zajednicu za atomsku energiju, bilo Europske zajednice. U službenom govoru Europske unije spomenute se tri zajednice skraćeno nazivaju Zajednica. Europska zajednica za ugljen i čelik (European Coal and Steel Community - ECSC/Communauté européenne du charbon et de l'acier - CECA) Europska zajednica za ugljen i čelik (ECSC) nastala je na temelju Schumanova plana u sklopu kojega je 1950. godine predloženo stvaranje ovlasti nad industrijama ugljena i čelika poslijeratne Francuske i Njemačke, te drugih država koje im se odluče priključiti. Potpisivanjem Ugovora o Europskoj zajednici za ugljen i čelik, 18. travnja 1951. godine u Parizu, Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka uspostavile su zajednički okvir za dogovore o proizvodnji i distribuciji ugljena i čelika te autonomni sustav institucija, koji će time upravljati idućih 50 godina. Prema Ugovoru o ECSC-u taj je rok istekao 23. srpnja 2002. godine, čime je ova zajednica prestala postojati. Iako je ECSC bila ograničena na samo dvije industrijske grane, njezino je postojanje imalo značajan utjecaj na gospodarski i politički razvoj u Europi u drugoj polovici 20. stoljeća. Europska zaklada za obrazovanje (European Training Foundation ETF/Fondation européenne de formation FEF) Europska zaklada za obrazovanje agencija je Europske unije ustrojena u svibnju 1990. godine uredbom Vijeća Europske unije. Glavni je cilj ETF-a pridonijeti procesu reforme strukovnog obrazovanja i obuke u zemljama srednje i istočne Europe, Zajednici neovisnih država, Mongoliji te mediteranskim zemljama partnerima i teritorijima, te pružati tehničku podršku u provedbi Tempus programa za suradnju između Europske unije i spomenutih zemalja u području visokoškolskog obrazovanja. Većina djelatnosti ETF-a odvija se u sklopu programa pomoći Phare i Tacis. U okviru Pakta o stabilnosti Drugog radnog stola (za gospodarstvo), ETF djeluje kao vodeća agencija inicijative razvoja ljudskih potencijala. U Republici Hrvatskoj Europska zaklada za obrazovanje djeluje preko Nacionalnog opservatorija koji je smješten pri Ministarstvu za europske integracije. Europski gospodarski prostor (European Economic Area - EEA/L'espace économique européen - EEE) Europski je gospodarski prostor nastao sporazumom potpisanim 1992. godine između tadašnjih 12 država EZ (Belgije, Danske, Francuske, Grčke, Irske, Italije, Luksemburga, Nizozemske, Njemačke, Portugala, Španjolske i Velike Britanije) te tadašnjih 6 država članica EFTA-e (Austrije, Finske, Islanda, Norveške, Švedske i Švicarske), s ciljem stvaranja jedinstvenog tržišta na kojem bi se primjenjivale tzv. četiri slobode - sloboda kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala. Sporazum o Europskom gospodarskom prostoru stupio je na snagu 1994. godine, a obuhvaćao je 17 od ukupno 18 zemalja koje su ga potpisale. U Švicarskoj taj sporazum nije ratificiran zbog negativnog rezultata referenduma građana o tom pitanju. U međuvremenu, tri su članice EFTA-e postale članicama EU (Austrija, Finska i Švedska), a 1995. godine sporazumu je pristupio i Lihtenštajnu, tako da se on danas primjenjuje na ukupno 18 država - 15 država članica EU i 3 države članice EFTA-e. Europski gospodarski prostor ne obuhvaća sve odredbe jedinstvenog tržišta EZ (npr. sporazum isključuje poljoprivredne i riblje proizvode, neizravno oporezivanje te ne sadrži zajedničku vanjsku gospodarsku politiku). Unatoč tome, oko 80% propisa EZ koji uređuju jedinstveno tržište primjenjuje se na području Europskog gospodarskog prostora. Europski parlament (European Parliament/Parlement européen) Europski je parlament predstavničko tijelo 370 milijuna stanovnika Europske unije. Zastupnici u Parlamentu biraju se izravnim glasanjem još od 1979. godine, a broj zastupnika koji se biraju u pojedinoj zemlji članici razmjeran je udjelu stanovnika te zemlje u ukupnom broju stanovnika EU. Trenutačno Europski parlament broji 626 zastupnika, a njegove su ovlasti: razmatranje prijedloga Komisije, sudjelovanje u donošenju propisa putem postupka suodlučivanja s Vijećem Europske unije, imenovanje i razrješenje članova Komisije, pravo upita vezanih za rad Komisije i Vijeća Europske unije, podjela ovlasti u donošenju godišnjeg proračuna i nadziranje (zajedno s Vijećem) njegove implementacije. U sklopu institucionalnog trokuta Unije (Europska komisija, Vijeće EU i Europski parlament) Parlament predstavlja građane Unije. Ugovorom iz Nice predviđen je rast broja zastupnika u Europskom parlamentu do najviše 732, zbog primanja u članstvo novih država članica. Europski revizijski sud (European Court of Auditors/Cours européen des comptes) Europski revizijski sud, čije je sjedište u Luksemburgu, kontrolira prihode i rashode Unije te dodjelu proračunskih sredstava. Sud se sastoji od 15 sudaca revizora, po jednog iz svake zemlje članice, a koje imenuje Vijeće ministara na razdoblje od šest godina. Europski sporazumi (Europe Agreements/Accords européens) Europski je sporazum poseban oblik sporazuma o pridruživanju između Europske unije i pojedinih zemalja srednje i istočne Europe, te baltičkih zemalja. Osnovni cilj sporazuma jest priprema pridruženih zemalja za priključivanje Europskoj uniji. Temelji se na načelima poštivanja ljudskih prava, demokracije, pravne države i tržišnoga gospodarstva. Europski su sporazumi sklopljeni s deset zemalja: Bugarskom, Češkom, Estonijom, Mađarskom, Latvijom, Litvom, Poljskom, Rumunjskom, Slovačkom i Slovenijom. Europski se sporazum zaključuje na neodređeno vrijeme, a sastoji se od ovih elemenata: politički aspekt, koji predviđa bilateralne i multilateralne konzultacije u svim pitanjima od zajedničkog interesa, trgovinski aspekt (stvaranje zone slobodne trgovine), ekonomsku, kulturnu i financijsku suradnju, usklađivanje zakonodavstva (posebice u području intelektualnog vlasništva i tržišnog natjecanja). Europski sporazum stupa na snagu nakon što potpisani sporazum ratificiraju: svaka zemlja članica EU, Europski parlament i odgovarajuća institucija zemlje kandidata predviđena ustavom te zemlje. U razdoblju između potpisivanja i stupanja na snagu europskog sporazuma vrijedi privremeni sporazum koji uređuje unutarnje tržište, uključujući i trgovinu. Europski sud za ljudska prava (European Court of Human Rights/Cour européenne des Droits de l'Homme) Europski je sud za ljudska prava međunarodna institucija koja može, pod određenim uvjetima, razmatrati zahtjeve osoba koje se žale na povredu svojih prava utvrđenih Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Tom su konvencijom određena temeljna građanska i politička prava i slobode svakoga pojedinca, te obvezuju sve države potpisnice, da jamče ta prava svakoj osobi pod njihovom jurisdikcijom. Europski je sud za ljudska prava ustrojen 1959. godine temeljem Europske konvencije o ljudskim pravima (stupila na snagu 1953.), kao jedna od tri institucije (uz Europsku komisiju za ljudska prava te Odbor ministara Vijeća Europe) u sustavu provođenja obveza konvencije u državama koje su je ratificirale. Sjedište Europskog suda za ljudska prava je u Strasbourgu, a sud se sastoji od onoliko sudaca koliko je država potpisnica konvencije (trenutno 41). Europsko vijeće (European Council/Conseil européen) Europsko vijeće pojam je koji je nastao u praksi, a koji je potom utemeljen Jedinstvenim europskim aktom (Single European Act), 1986. godine. Čelnici država ili vlada zemalja članica Europske unije sastaju se najmanje dvaput godišnje s predsjednikom Europske komisije kako bi raspravljali o pitanjima bitnim za Uniju. Gospodarski i socijalni odbor (Economic and Social Committee/Comité économique et social) Gospodarski i socijalni odbor savjetodavno je tijelo Europske unije sastavljeno od različitih gospodarskih i socijalnih interesnih skupina, koje daje mišljenja drugim institucijama, često u sklopu procesa donošenja novih propisa. Trenutno Gospodarski i socijalni odbor broji 222 člana koje imenuju države članice za razdoblje od četiri godine. Ugovorom iz Nice predviđa se, s obzirom na primanje u članstvo novih zemalja, povećanje broja članova Odbora na do 350. Interreg III Interreg III (2000.-2006.) jest inicijativa Zajednice, čiji je cilj ojačati gospodarsku i socijalnu koheziju u Europskoj uniji kroz poticanje uravnoteženog razvoja europskog kontinenta putem prekogranične, transgranične i međuregionalne suradnje. Početna ideja inicijative Interreg, usvojene 1990. godine, bila je pripremiti pogranična područja zemalja članica za zajednicu bez unutarnjih granica. Države članice Europske unije koje sudjeluju u Interreg III mogu u tu svrhu koristiti sredstva Europskog fonda za regionalni razvoj (European Regional Development Fund/ Fonds européen de développement régional). Države koje nisu članice Europske unije financiraju svoje sudjelovanje u ovoj inicijativi iz vlastitih sredstava i/ili, ukoliko je to odobrila Europska komisija, iz programa pomoći EU. Na razini Europske unije za Interreg III je zadužena, u sklopu Europske komisije, Opća uprava za regionalnu politiku. ISPA (Instrument for Structural Policies for Pre-Accession/l'Instrument structurel de préadhésion) Program ISPA (Instrument za strukturne politike u predpristupnom razdoblju) službeno je pokrenut 1. travnja 2000. godine, s ciljem pružanja pomoći Europske unije državama kandidatima u pripremama za članstvo u području prometa i zaštite okoliša. Za razdoblje od 2000. do 2006. godine programu će biti dostupno 1,04 milijarde eura (prema cijenama iz 1999. godine), a u Europskoj je komisiji za njega zadužena Opća uprava za regionalnu politiku. Glavni su prioriteti ovog programa priprema država kandidata u područjima obrazovanja o politikama i procedurama Europske unije, pomoći u dostizanju standarda EU u zaštiti okoliša, te proširenja i povezivanja s transeuropskim prometnim mrežama. Izvještaj o izvedivosti (Feasibility Report/Rapport de faisabilité) Izvještaj o izvedivosti dokument je koji ispituje izvedivost napretka odnosa između Europske unije i zemalja jugoistočne Europe u sklopu Procesa stabilizacije i pridruživanja, s krajnjim ciljem zaključivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Izvještaj analizira elemente Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju - političke (posebni politički uvjeti za svaku zemlju) i ekonomske (područje regulirano unutarnjim tržištem). Izvještaj o izvedivosti Europska komisija izrađuje na temelju podataka koje sakupi Misija Europske komisije za procjenu stanja i Zajednička konzultativna radna skupina. Na temelju izvještaja Vijeće Europske unije donosi smjernice o započinjanju pregovora o potpisivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Takav je izvještaj Europska komisija izdala za Republiku Hrvatsku 24. svibnja 2000. godine, čime su ostvareni uvjeti za početak pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (koji je konačno i potpisan u listopadu 2001. godine). Jedinstveno tržište/Unutarnje tržište (Single market, Internal market/marché unique, marché intérieur) Jedinstveno je tržište pojmovni okvir za ujedinjenje ekonomskog područja u Europskoj uniji putem ostvarenja tzv. četiriju sloboda – slobode kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala bez unutarnjih granica (reguliran čl. 14 Ugovora o EZ). Danas se više rabi pojam unutarnje tržište, a tako je i definiran u Ugovoru o Europskoj uniji za isto značenje, tj. ukidanje svih unutarnjih prepreka funkcioniranju četiriju sloboda. Jedinstveni europski akt (Single European Act) iz 1986. godine prvi je donio bitne izmjene i dopune Rimskih ugovora (koji su utrli put stvaranju zajedničkog tržišta) potrebne za uspostavu jedinstvenog tržišta, a početkom 1993. godine počelo je funkcionirati unutarnje tržište Europske unije. Kriteriji konvergencije (Convergence criteria/Critères de convergence) Kriteriji konvergencije predstavljaju gospodarske uvjete utvrđene Ugovorom iz Maastrichta, kojima se procjenjuje spremnost zemalja EU za sudjelovanje u Ekonomskoj i monetarnoj uniji. Riječ je o To su ova četiri kriterija: (1) visok stupanj cjenovne stabilnosti - stopa inflacije ne smije biti viša od 1,5 % u odnosu na stopu inflacije u prve tri zemlje s najstabilnijim cijenama; (2) smanjenje prekomjernog javnog duga (do 60% BDP) i proračunskog deficita (do 3% BDP); (3) postizanje stabilnog tečaja; (4) prosječne nominalne dugoročne kamatne stope ne smiju biti više od 2 % u odnosu na kamatne stope triju zemalja Unije s najnižom stopom inflacije. Navedeni kriteriji poznati su i pod nazivom Kriteriji iz Maastrichta. Kriteriji iz Kopenhagena (Kopenhagen Criteria/Critères de Copenhague) Na sastanku Europskoga vijeća u Kopenhagenu 1993. godine, čelnici država članica Europske unije složili su se da će primiti u članstvo EU pridružene zemlje članice iz srednje i istočne Europe, koje izraze želju za tim. Te će zemlje postati punopravnim članicama kad ispune ove ekonomske i političke kriterije: (1) stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, pravnu državu, poštovanje ljudskih prava i manjina, (2) postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva, (3) sposobnost poduzeća da izdrže tržišni pritisak snaga u Uniji i (4) sposobnost preuzimanja obveza koje proizlaze iz članstva, uključujući provedbu ciljeva političke, ekonomske i monetarne unije. Ti su kriteriji poznati kao Kriteriji iz Kopenhagena. LIFE LIFE je financijski instrument Europske komisije namijenjen aktivnostima u područjima zaštite okoliša (1) i prirode (2) na području Unije, te aktivnostima u zemljama koje nisu članice Europske unije, kao i zemljama kandidatima za članstvo, u području izgradnje administrativnih struktura za zaštitu okoliša te očuvanja prirode i promicanja održivog razvoja (3). Cilj je LIFE-a doprinijeti razvoju i provedbi politike zaštite okoliša Europske unije. LIFE je trenutno u trećoj fazi (LIFE III) koja će trajati od 2000. do 2004. godine. Međuvladina konferencija (Intergovernmental Conference – IGC/Conférence intergouvernemental - CIG) Međuvladina konferencija podrazumijeva pregovore između vlada zemalja članica EU, čiji se ishod obično očituje kao dodatak osnivačkim ugovorima. Takav tip pregovora između zemalja članica donosi promjene u pravnim i institucijskim strukturama te u sadržaju osnivačkih ugovora (npr. Ugovor o EU/Ugovor iz Maastrichta i Ugovor iz Amsterdama rezultati su rada međuvladine konferencije). Do sada je održan niz međuvladinih konferencija, a posljednja je urodila Ugovorom iz Nice. Pojam “međuvladina konferencija” koristi se također kao naziv za bilateralne pregovore između zemalja kandidata i zemalja članica o punopravnom članstvu u EU. Misija Europske komisije za procjenu stanja (Assesment mission, Fact finding mission/Mission d'évaluation, Mission d'établissement des faits) Misija Europske komisije za procjenu stanja tijelo je Europske komisije zaduženo, u sklopu procesa stabilizacije i pridruživanja, za pregled stanja u zemlji koja je započela pripreme i ostvarila uvjete za početak otvaranja procesa priprema za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Misija za procjenu stanja kroz razgovore i izvještaje resornih ministarstava i institucija zemlje domaćina te predstavnika međunarodnih financijskih organizacija (npr. MMF-a i Svjetske banke) prikuplja podatke o prioritetima i ciljevima vlade, te podatke potrebne za izradu izvještaja o izvedivosti. Načelo supsidijarnosti, supsidijarnost (Principle of Subsidiarity, Subsidiarity/Principe de subsidiarité, subsidiarité) Namjena je načela supsidijarnosti osigurati učinkovito donošenje odluka što bliže građanima. Osim toga, primjena ovoga načela osigurava i neprekidnu provjeru provedbe aktivnosti na razini Zajednice i njezine opravdanosti u odnosu na mogućnost njene provedbe na nacionalnoj ili regionalnoj razini. Pokušaji jasnog definiranja ovog načela mogu se naći u osnivačkim ugovorima (npr. čl. 1 Ugovora o Europskoj uniji), a posljednji se put spominje u Ugovoru iz Amsterdama (1997. godine). Odbor regija (Committee of the Regions/Comité des regions) Odbor regija je, uz Gospodarski i socijalni odbor, drugo savjetodavno tijelo Europske unije, koje se sastoji od predstavnika regionalnih i lokalnih vlasti. Odbor zastupa interese regija na razini Unije u procesima donošenja te provedbi zajedničkih politika. Sastoji se od 222 člana koje delegiraju tijela lokalnih vlasti država članica za razdoblje od četiri godine. Ugovorom iz Nice predviđeno je povećanje broja članova Odbora do najviše 350, s obzirom na primanje u članstvo novih članica. Odbor stalnih predstavnika (Permanent Representatives Committee/Comité des représentants permanents - Coreper) Odbor stalnih predstavnika, kojeg u govoru EU nazivaju Coreper (kratica francuskog naziva toga tijela), čine stalni predstavnici (veleposlanici) država članica u Bruxellesu, njihovi izaslanici i predstavnici Europske komisije. Ovaj odbor pomaže u radu Vijeća ministara u fazi preliminarnih dogovora i pregovora oko prijedloga i nacrta mjera koje predlaže Europska komisija. Zadaća je Corepera priprema svih odluka i razmatranje drugih pitanja od političkog značenja za sastanke Vijeća ministara. Pakt o stabilnosti (Stability Pact/Pact de stabilité) Strateški cilj Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu, političkog dokumenta usuglašenog 10. lipnja 1999. godine u Kölnu, jest stabilizacija u regiji putem približavanja zemalja jugoistočne Europe euroatlantskim strukturama i jačanje međusobne suradnje. Pakt postavlja okvir za suradnju država regije jugoistočne Europe, država članica EU, SAD-a, Ruske Federacije i međunarodnih organizacija (OESS-a, Vijeća Europe, UN-a, NATO-a, Zapadnoeuropske unije - WEU, Visokog povjerenstva Ujedinjenih naroda za izbjeglice - UNHCR i Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj - OECD), uključujući i međunarodne financijske institucije (MMF, Svjetsku banku, Europsku investicijsku banku i Europsku banku za obnovu i razvoj) te regionalne inicijative (Royaumont proces, Gospodarsku suradnju crnomorskih zemalja - BSEC, Srednjoeuropsku inicijativu - CEI, Inicijativu za suradnju u jugoistočnoj Europi - SECI i Proces suradnje jugoistočne Europe - SEECP). U Republici Hrvatskoj je za koordinaciju svih aktivnosti u vezi s Paktom zaduženo Ministarstvo vanjskih poslova. Peti/Šesti okvirni program (Fifth/Sixth Framework Programme/Cinquième/Sixiéme programme cadre) Peti, tj. šesti okvirni program temeljni je instrument provedbe zajedničke politike Europske unije namijenjene poticanju istraživanja i tehnološkog razvoja. Ovaj program pomaže pri organizaciji suradnje između sveučilišta, istraživačkih centara i industrija (uključujući i mala i srednja poduzeća), te pruža financijsku podršku za njihove zajedničke projekte. Peti okvirni program nastavlja se na prethodne višegodišnje okvirne programe (prvi, drugi, treći i četvrti), a postavljen je za razdoblje od 1998. do 2002. godine s proračunom od oko 15 milijardi eura. U srpnju 2002. godine predstavljen je Šesti okvirni program (2003.-2006.), čiji proračun iznosi 17,5 milijardi eura. U Republici Hrvatskoj je za suradnju u sklopu ovog programa EU zaduženo Ministarstvo znanosti i tehnologije. Phare Phare program pomoći ustanovljen je 1989. godine, nakon pada komunizma u srednjoj i istočnoj Europi, s ciljem gospodarske obnove zemalja u regiji. Isprva je obuhvaćao samo Poljsku i Mađarsku, no s vremenom se proširio na današnjih 13 zemalja srednje i istočne Europe korisnica sredstava Phare programa (uz Poljsku i Mađarsku, to su i: Albanija, Bugarska, Češka, Estonija, Makedonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija, pri čemu je u Albaniji i Makedoniji 2000. godine Phare zamijenjen programom CARDS). Osim pomoći u obnovi gospodarstava tih zemalja (posebice u području izgradnje infrastrukture, razvoja privatnog sektora i pomoći poduzećima, obrazovanju, usavršavanju i istraživanju, zaštiti okoliša i nuklearnoj sigurnosti te restrukturiranju poljoprivrede), Phare je glavni financijski instrument predpristupne strategije za deset zemalja srednje i istočne Europe, koje su podnijele molbu za članstvo u Europskoj uniji. Ciljevi Phare programa za razdoblje 2000.-2006. prvenstveno su usmjereni na izgradnju institucija neophodnih u procesu približavanja europskim integracijama te financiranje investicija u zemljama kandidatima za članstvo. Postupak suodlučivanja (Codecision procedure/Procédure de codécision) Postupak suodlučivanja vrsta je procedure donošenja odluka (uz postupak konzultacije, postupak suradnje te pristanak Parlamenta) uveden Ugovorom iz Maastrichta. Tim se postupkom Europskom parlamentu daje veća moć u usvajanju pravnih instrumenata zajedno s Vijećem Europske unije. U praksi, time je dana veća zakonodavna vlast Parlamentu (u odnosu na Komisiju) u ovim područjima: slobodno kretanje radnika, pravo osnivanja poduzeća, usluge, unutarnje tržište, obrazovanje (poticajne mjere), zdravstvo (poticajne mjere), zaštita potrošača, transeuropske mreže (upute), zaštita okoliša (opći program aktivnosti), kultura (poticajne mjere) i istraživanje. Ugovorom iz Amsterdama postupak suodlučivanja pojednostavljen je i proširen na područja socijalne neprihvaćenosti, javnoga zdravstva i borbe protiv pronevjera koje utječu na financijske interese Zajednice. Pravna stečevina zajednice Pravna stečevina Zajednice tj. acquis communautaire, franc. (skraćeno acquis), skup je prava i obveza koji sve zemlje članice obvezuju i povezuju unutar Europske unije. Acquis ne predstavlja samo pravo u užem smislu budući da obuhvaća: sadržaj, načela i političke ciljeve osnivačkih ugovora, zakonodavstvo usvojeno primjenom osnivačkih ugovora te presuda Suda Europske zajednice, deklaracije i rezolucije koje je Unija usvojila, mjere koje se odnose na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, mjere koje se odnose na pravosuđe i unutarnje poslove te međunarodne ugovore koje je sklopila Zajednica, kao i ugovore između zemalja članica u području djelovanja Unije. Svaka država koja želi postati članicom Europske unije mora prihvatiti odluke iz osnivačkih ugovora, i uskladiti svoje zakonodavstvo s pravnom stečevinom Zajednice. Pristupno partnerstvo (Accession Partnership/Partenariat d'adhésion) Pristupno partnerstvo glavni je instrument predpristupne strategije zemlje kandidata i EU (proces koji je definiralo Europsko vijeće u Luksemburgu 1997. godine), a sastoji se od određivanja prioriteta i financijske pomoći te pripreme za pregovore zemalja kandidata kroz screening. Tim se partnerstvom zajednički određuju kratkoročni i srednjoročni prioriteti na putu k punopravnom članstvu. Putem tog instrumenta također se određuje financijska pomoć EU u ispunjavanju prioritetnih ciljeva, kao i uvjeti vezani za tu financijsku pomoć. Privremeni sporazum (Interim Agreement/Accord intérimaire) Privremeni sporazum je sporazum kojim se uređuju trgovinska pitanja iz sporazuma o pridruživanju između EU i države potpisnice sporazuma o pridruživanju. Taj sporazum uređuje trgovinske odnose određene sporazumom o pridruživanju do njegova stupanja na snagu. Privremeni sporazum o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima između Republike Hrvatske, s jedne strane, i Europske zajednice, s druge strane, koji je istovremeno i dio Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a tiče se ukidanja carina i drugih ograničenja na razmjenu roba između Hrvatske i EU, primjenjuje se od 1. ožujka 2002. godine. Za razliku od Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u procesu ratifikacije, Privremeni se sporazum već primjenjuje budući da su trgovinska pitanja u nadležnosti Zajednice, što znači da njegovo stupanje na snagu ne podrazumijeva i proces ratifikacije u svim državama članicama EU. Proces stabilizacije i pridruživanja (Stabilisation and Association process/Processus de stabilisation et d'association) U kontekstu doprinosa procesu stabilizacije zemalja jugoistočne Europe, Europska je komisija u svibnju 1999. godine predložila stvaranje procesa stabilizacije i pridruživanja za Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Makedoniju i Saveznu Republiku Jugoslaviju, kojim se unapređuje do tada postojeći Regionalni pristup Europske unije prema zemljama regije. Proces stabilizacije i pridruživanja, strategija EU prema zemljama jugoistočne Europe uključuje šest elemenata: (1) Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, kao novu vrstu ugovornih odnosa (tzv. sporazum o pridruživanju treće generacije); (2) razvoj postojećih gospodarskih i trgovačkih odnosa s regijom i unutar regije; (3) razvoj, odnosno djelomičnu prenamjenu postojeće gospodarske i financijske pomoći (CARDS – Community Assistance for Reconstruction, Development and Stabilisation); (4) povećanu pomoć za demokratizaciju, razvoj civilnog društva, obrazovanje i izgradnju institucija; (5) korištenje mogućnosti za suradnju u raznim područjima, uključujući pravosuđe i unutarnje poslove; (6) razvoj političkog dijaloga, uključujući i politički dijalog na regionalnoj osnovi. Proširenje Europske unije (EU Enlargement/Enlargissement de l'UE) Proširenje Europske unije izraz je koji se koristi za proces primanja u punopravno članstvo novih članica. Od svojih početaka, Europska je unija doživjela četiri vala proširenja i posljednjih se godina priprema za peti, dosad najveći val proširenja (na baltičke zemlje te zemlje srednje i južne Europe). Ukupno 12 zemalja trenutno pregovara s EU za punopravno članstvo (Bugarska, Cipar, Češka, Mađarska, Slovačka, Estonija, Letonija, Litva, Malta, Poljska, Rumunjska, Slovenija). Uz navedenih 12 zemalja, Turskoj je priznat status kandidata za članstvo u EU. Ovako veliko proširenje predstavlja jedan od najvećih izazova za Europsku uniju jer bi u budućnosti to značilo da će EU brojati dvostruko više zemalja članica. Ciljevi su proširenja EU povećanje sigurnosti, stabilnosti te blagostanja na europskom kontinentu. Ugovorom iz Nice uređeni su odnosi i institucije u Uniji, koji će vrijediti nakon priključenja prvih zemalja kandidata. Rimski ugovori (The Treaties of Rome/Les traités de Rome) Rimskim ugovorima, potpisanima 1957. godine u Rimu, osnovane su Europska ekonomska zajednica (EEC) i Europska zajednica za atomsku energiju (Euratom). Njima je ustanovljena carinska unija između zemalja Europske zajednice za ugljen i čelik (Belgije, Francuske, Italije, Luksemburga, Nizozemske i Njemačke) i postavljeni su ciljevi stvaranja zajedničkog tržišta koje bi osiguralo slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala. Euratom je postavio ciljeve razvoja u području korištenja nuklearne energije u šest država članica. Institucije nastale Rimskim ugovorima te Ugovorom o Europskoj zajednici za ugljen i čelik (1952.) ujedinjene su u Ugovoru o spajanju iz 1965. (Merger Treaty/Traité de fusion). Stupanjem na snagu Ugovora o Europskoj uniji, Europska ekonomska zajednica preimenovana je u Europsku zajednicu, a Ugovor o EEZ postao je Ugovor o Europskoj zajednici. SAPARD (Special Accession Programme for Agriculture and Rural Development/Programme spécial d'adhésion pour l'agriculture et le développement rural) SAPARD je posebni pristupni program Europske unije za poljoprivredu i ruralni razvoj namijenjen državama kandidatima za članstvo u EU. Cilj je ovog programa pomoći državama kandidatima u rješavanju problema strukturnih prilagodbi u njihovim poljoprivrednim sektorima i ruralnim područjima te pružanje pomoći u provedbi pravne stečevine Zajednice u području zajedničke poljoprivredne politike te svog relevantnog zakonodavstva. Program je pokrenut početkom 2000. godine, a države kandidati imaju ga pravo koristiti sve do priključenja Uniji. Schengenski sporazum (Schengen agreement/Accord de Schengen) Sporazumom sklopljenim u lipnju 1985. godine u Schengenu u Luksemburgu, Belgija, Francuska, Luksemburg, Njemačka i Nizozemska dogovorile su postupno ukidanje unutarnjih zajedničkih graničnih kontrola i uvođenje slobode kretanja za sve fizičke osobe - državljane zemalja potpisnica sporazuma, drugih zemalja članica EU ili trećih zemalja. Schengensku konvenciju potpisalo je tih pet zemalja 1990. godine, a njome su ustanovljena jamstva za provedbu slobode kretanja. Potpisnicama su se pridružile i Italija (1990.), Portugal i Španjolska (1991.), Grčka (1992.), Austrija (1995.), te Švedska, Finska i Danska (1996.). Schengenski sporazum i konvencija, zajedno s deklaracijama i odlukama donesenim pri Schengenskom izvršnom odboru, čine tzv. schengenski acquis, koji je ušao u tekst Ugovora iz Amsterdama jer se bavi jednim dijelom unutarnjeg tržišta - slobodnim kretanjem ljudi. Island i Norveška (zemlje koje nisu članice EU) također su s EU potpisali sporazum kojim se uključuju u provedbu i razvoj schengenskog acquisa. Socrates Socrates je program Europske unije u području obrazovanja, koji obuhvaća suradnju između država korisnica programa u području predškolskog, osnovnoškolskog, srednjoškolskog, visokoškolskog te cjeloživotnog obrazovanja i usavršavanja. Ciljevi su Socrates programa stvaranje "Europe znanja" kroz promicanje mobilnosti i učenja stranih jezika u području obrazovanja. Socrates se sastoji od ovih aktivnosti: Comenius - namijenjen razmjeni i suradnji u predškolskom i osnovnoškolskom obrazovanju; Erasmus - namijenjen razmjeni i suradnji u visokom školstvu; Grundtvig - namijenjen razmjeni i suradnji u području obrazovanja odraslih osoba; Lingua - namijenjen učenju europskih jezika; Minerva - namijenjena uporabi informatičkih i komunikacijskih tehnologija u obrazovanju. ; praćenje i inovacija obrazovnih sustava i politika, zajedničke aktivnosti s drugim europskim programima te dodatne mjere. Screening/Criblage Screening je prvi stupanj analize usklađenosti nacionalnih zakona i propisa s pravnom stečevinom Zajednice, koji zajedno provode zemlja kandidat za članstvo u Europskoj uniji i Europska komisija. Analiza po sektorima omogućuje kandidatima da dobiju pregled nad pravnim instrumentima koje trebaju usvojiti ili dodati već postojećima, a u cilju postizanja usklađenosti nacionalnog zakonodavstava s acquisom. Screening služi kao temelj za bilateralne pregovore između EU i zemlje kandidata za članstvo. Skupština europskih regija (Assembly of European Regions - AER/Assemblée des Régions d'Europe - ARE) Skupština europskih regija politička je organizacija koja promiče sudjelovanje regija u donošenju politika na europskoj razini te međuregionalnu suradnju između regija u Europi. Njezina se zadaća sastoji u zastupanju interesa regija kroz promicanje regionalizacije te institucionalizacije sudjelovanja regija u europskoj politici. Osnovana 1985. godine, sa sjedištem u Strasbourgu u Francuskoj, Skupština europskih regija danas broji 250 članica - regija iz 26 europskih država, i 13 članica - međuregionalnih organizacija. Sporazum o slobodnoj trgovini/Područje slobodne trgovine (Free trade area agreement, Free trade area/L'accord de libre échange, la zone de libre échange) Sporazumom o slobodnoj trgovini dvije ili više zemalja ukidaju ili smanjuju carine i necarinske barijere na proizvode/usluge određene sporazumom. Područje slobodne trgovine treba razlikovati od carinske unije, koja je dublji oblik ekonomskog povezivanja dviju ili više zemalja te uključuje zajedničku carinsku politiku prema trećim zemljama. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (Stabilisation and Association Agreement/L'accord de stabilisation et d'association) Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju nova je generacija europskih sporazuma ponuđena zemljama jugoistočne Europe u sklopu procesa stabilizacije i pridruživanja. Sporazumom se uređuju opća načela, politički dijalog, regionalna suradnja, slobodno kretanje roba, kretanje radnika, osnivanje pravnih osoba, pružanje usluga i kapitala, usklađivanje zakona, provedba zakona i pravila tržišnog natjecanja, pravosuđe i unutarnji odnosi, politike suradnje i financijska suradnja. Ciljevi su tog sporazuma: razvijanje političkog dijaloga između Unije i zemlje potpisnice sporazuma, početak postupnog usklađivanja nacionalnog zakonodavstva zemlje potpisnice s pravnom stečevinom Zajednice, promicanje gospodarskih odnosa dviju strana, postupno razvijanje zone slobodne trgovine između dviju strana te poticanje regionalne suradnje u sklopu procesa stabilizacije i pridruživanja. Sporazum daje zemlji potpisnici status potencijalnog kandidata za članstvo u EU. Republika Hrvatska potpisala je takav sporazum s Europskom unijom 29. listopada 2001. godine. Sporazum o suradnji (Cooperation agreement/Accord de coopération) Sporazum o suradnji posebna je vrsta sporazuma koje Europska unija potpisuje s trećim zemljama, i kojima stvara okvir za širenje odnosa s tim zemljama i izvan trgovinskih veza. Bivša Jugoslavija imala je Sporazum o suradnji još od 1980. godine, koji je u mnogočemu bio specifičan (u odnosu na sporazume o suradnji koje je EZ zaključivala s mediteranskim zemljama). Taj je sporazum bivšoj Jugoslaviji omogućavao veće beneficije bez obveze reciprociteta i suradnju na različitim područjima (tehničko-tehnološka i financijska suradnja). Slični sporazumi, koji su se nazivali “sporazumi o suradnji i trgovini”, zaključivali su se početkom 90-ih sa zemljama srednje i istočne Europe u sklopu njihova približavanja europskim integracijama. Strukturni fondovi, Kohezijski fond (Structural funds, Cohesion Fund/Fonds structurels, Fonds de cohésion) Strukturni fondovi i Kohezijski fond čine dio strukurne politike Unije, kojoj je cilj smanjiti jaz u razvoju između bogatijih i siromašnijih regija i zemalja članica EU te promicati ekonomsku i socijalnu jednakost. Strukturni fondovi čine otprilike trećinu proračuna EU: 90% tog iznosa troši se na razvoj regija, a 10% na razvoj tzv. kohezijskih zemalja (Grčka, Irska, Portugal i Španjolska). Studija učinaka (Impact Assesment study/Étude d'impact) Studija učinaka analiza je rizika, mogućnosti, troškova i prednosti primjene određenih mjera ili propisa, tj. pravne stečevine Zajednice (u kontekstu europskih integracija) za gospodarstvo općenito, državni proračun te različite interesne skupine u društvu. Vlada Republike Hrvatske u srpnju 2002. godine izdala je prvu u nizu takvih studija učinaka propisa Europske zajednice. Stupovi Europske unije (Pillars of the European Union/Piliers de l'Union européenne) Za Europsku uniju kaže se da podsjeća na prednji dio grčkoga hrama koji leži na tri stupa. Ta se slika počela rabiti kako bi se opisala struktura Unije ustrojena u Maastrichtu 1992. godine. Prvi stup EU čine carinska unija, jedinstveno tržište, zajednička poljoprivredna politika, strukturalne politike i monetarna unija. Drugi stup obuhvaća zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, a treći suradnju u pravosuđu i unutarnjim poslovima. Osnovna razlika između prvog i druga dva stupa leži u tome što jedino prvi stup koristi pravno obvezujuće instrumente i procedure temeljene na Rimskim ugovorima. Druga su dva stupa pretežno u nadležnosti Europskoga vijeća i Vijeća Europske unije, te su više međuvladina karaktera. Sud pravde Europske zajednice (Court of Justice of the European Community/Cours de justice des Communautés européennes) Sud pravde Europske zajednice jedini je ovlašteni tumač odredaba osnivačkih ugovora EU. Njegova je funkcija dvojaka: (1) odgovornost za izravnu primjenu prava Zajednice u određenim slučajevima i (2) opća odgovornost za tumačenje odredaba prava EU, pri čemu treba nastojati osigurati njegovu stalnu i jednaku primjenu. Sud se može pozvati da odluči o slučajevima koje podnose zemlje članice, institucije Zajednice te pravne i fizičke osobe. On omogućuje istovjetno tumačenje zakona Zajednice na njezinu području putem tijesne suradnje s nacionalnim sudovima i županijskim sudovima kroz prethodni postupak za tumačenje prava Zajednice. Sjedište Suda je u Luksemburgu. Suradnja u području pravosuđa i unutarnjih poslova (Cooperation in the field of Justice and home affairs/Coopération dans le domaine de la justice et des affaires intérieures- JAI) Suradnja u području pravosuđa i unutarnjih poslova čini treći stup EU, u sklopu kojega se zajedničko djelovanje zemalja članica još uvijek temelji na međuvladinoj suradnji. Suradnja se ostvaruje u ovim područjima: problemi imigracije i azila, borba protiv trgovine drogom i oružjem, suzbijanje rasizma i ksenofobije, borba protiv terorizma, međunarodne pronevjere, suradnja sudova u građanskim sporovima, carinska suradnja i suradnja između policije zemalja članica. Ugovorom iz Amsterdama reorganizirana je suradnja u području pravosuđa i unutarnjih poslova, pri čemu su pojedini dijelovi preneseni u nadležnost Zajednice (politika azila, vanjske granice, politika useljavanja), tj. prvog stupa EU. Sustav trgovinskih povlastica (Scheme of trade preferentials/Régime des préférences commerciales)Uredbama Vijeća EU Europska unija određuje opće uvjete preferencijalnog uvoza proizvoda iz zemalja s kojima Unija nije ugovorno regulirala taj uvoz. Sustav trgovinskih povlastica jedan je od instrumenata vanjske politike EU, koji s obnavljanjem trgovinskih povlastica povezuje uvjete poštovanja ljudskih prava, demokracije i slično. U prosincu 1999. godine Vijeće je donijelo uredbu o trgovinskim povlasticama do kraja 2001. godine za proizvode podrijetlom iz Bosne i Hercegovine te Hrvatske. Tom se uredbom određuju količinski limiti za industrijske, tekstilne i poljoprivredne proizvode. Ta je uredba po prvi put odredila kvote zasebno za Hrvatsku, i to za dvogodišnje razdoblje (prije su se kvote određivale za godinu dana). Tempus Tempus program transeuropski je okvir suradnje u području visokoškolskog obrazovanja. Tempus je dio općeg programa pomoći EU gospodarskom i društvenom restrukturiranju zemalja srednje i istočne Europe te gospodarskoj reformi i oporavku u Zajednici neovisnih država i Mongoliji (Tacis program EU). Program je za Republiku Hrvatsku otvoren početkom 2000. godine, a tijelo koje programom upravlja u Hrvatskoj jest Ministarstvo znanosti i tehnologije. Troika Troika se sastoji od predstavnika zemlje članice koja trenutačno predsjeda Vijećem Europske unije, zemlje članice koja mu je predsjedala prethodnih šest mjeseci te zemlje članice koja će mu biti na čelu u idućih šest mjeseci. Troiki obično pomaže i predstavnik Komisije, i taj sastav predstavlja Uniju u vanjskim odnosima. Taj izvorni sastav Troike izmijenjen je Ugovorom iz Amsterdama. Dogovoreno je da će predstavnik predsjedavajuće zemlje članice biti u pratnji glavnog tajnika Vijeća, koji će biti u funkciji visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku, i predstavnika zemlje članice koja će u idućih šest mjeseci predsjedati Vijećem EU. Ugovor iz Amsterdama (Treaty of Amsterdam/Le traité d'Amsterdam) Ugovor iz Amsterdama rezultat je rada međuvladine konferencije u Torinu 1996. godine, a ministri vanjskih poslova zemalja članica potpisali su ga u listopadu 1997. godine. Pravno, Ugovor iz Amsterdama sadrži neke dodatke Ugovora o Europskoj uniji i kao takav ne zamjenjuje druge ugovore, nego ravnopravno ulazi u pravne spise Unije. Najvažnije izmjene uvedene Ugovorom iz Amsterdama jesu: jačanje uloge Europskog parlamenta (veći broj odluka koje se donose postupkom suodlučivanja), uvođenje fleksibilnosti, mogućnost suspenzije države članice iz postupka donošenja odluka, prenošenje dijela odredaba koje se odnose na suradnju u području pravosuđa i unutarnjih poslova (treći stup) u prvi stup EU (vizni režim, azil, suradnja između sudova u civilnim pitanjima), uvrštavanje Schengenskog sporazuma u Ugovor, izmjene odredaba o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, uključivanje socijalnog protokola u tekst Ugovora, te isticanje borbe za većom zaposlenošću kao cilja Unije. Ugovor o Europskoj uniji/Ugovor iz Maastrichta (Treaty on the European union/ Maastricht treaty – Le traité sur l'Union européenne/Le traité de Maastricht) Ugovorom iz Maastrichta (potpisanim 1992. i ratificiranim 1993. godine) zemlje članice uspostavile su Europsku uniju te time ujedno označile novu etapu u procesu integriranja uspostavljajući sve čvršću uniju naroda Europe, u kojoj se odluke donose što je bliže moguće građanima. Ovim Ugovorom postavljeni su ciljevi ekonomske i monetarne unije, jedinstvene valute, zajedničke vanjske i sigurnosne politike, zajedničke obrambene politike, a zatim i obrane, uvođenje državljanstva Unije, uske suradnje u pravosuđu i unutarnjim poslovima. Ugovor iz Nice (Treaty of Nice/Le traité de Nice) Ugovor iz Nice rezultat je posljednje međuvladine konferencije koja je započela u veljači 2000. godine, a završila u prosincu iste godine. Na toj se konferenciji raspravljalo o sastavu i djelovanju institucija Unije nakon proširenja, tj. primanja u članstvo prvih zemalja kandidata spremnih za punopravno članstvo, a što se očekuje krajem 2002. godine. Stupanjem na snagu Ugovora iz Nice te proširenjem na nove članice promijenit će se sastav te način djelovanja Europskog parlamenta, Vijeća Europske unije, Europske komisije, Suda Europske zajednice, Europskog revizijskog suda, Ekonomskog i socijalnog odbora te Odbora regija. Ugovor iz Nice potpisan je 26. veljače 2001. godine. Vijeće Europe (Council of Europe/Conseil de l'Europe) Vijeće Europe međuvladina je međunarodna organizacija koja u zemljama članicama promiče demokraciju, poštovanje ljudskih prava i pravnu državu, a njegovo je sjedište u Strasbourgu. Obrana i promicanje tih vrijednosti u Vijeću Europe nije tek unutarnja stvar vlada država, nego zajednička odgovornost svih zemalja članica. Vijeće Europe također je aktivno u održavanju i promicanju europskoga kulturnog naslijeđa. Vijeće Europe osnovalo je 1949. godine deset europskih zemalja (Belgija, Danska, Francuska, Irska, Italija, Luksemburg, Norveška, Nizozemska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Švedska), a danas ima 43 članice. Sve zemlje Europske unije članice su i Vijeća Europe. Vijeće Europske unije/Vijeće ministara (Council of European Union/Council of ministers - Conseil de l'Union européenne/Conseil des ministres) Vijeće Europske unije (u tekstovima često Vijeće ili Vijeće ministara) najvažnije je tijelo Europske unije koje donosi odluke. Članovi Vijeća su resorni ministri petnaest zemalja članica, koji se sastaju ovisno o temi o kojoj se raspravlja na Vijeću: vanjski poslovi, poljoprivreda, industrija i slično. Bez obzira na različit sektorski sastav ministara Vijeća, koji ovisi o temi o kojoj se raspravlja, Vijeće djeluje kao jedinstvena institucija. Svaka zemlja članica predsjeda Vijećem šest mjeseci. Ugovorom iz Amsterdama glavni tajnik Vijeća djeluje kao visoki predstavnik za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, a u radu mu pomaže njegov zamjenik kojeg izabire Vijeće jednoglasnom odlukom, i koji je odgovoran za rad glavnoga tajništva Vijeća. U sklopu institucionalnog trokuta Unije (Europska komisija, Vijeće EU i Europski parlament), Vijeće predstavlja države članice. Zajednička konzultativna radna skupina EU-RH (Joint Consultative Task Force EU/Croatia - Groupe de travail consultatif UE/Croatie) Zajednička konzultativna radna skupina tehničko je radno tijelo Europske unije i Republike Hrvatske sastavljeno od stručnjaka, koje rješava pojedinačne slučajeve i probleme u različitim područjima. To tijelo osigurava mehanizme za pružanje stručnih savjeta i tehničke pomoći u razvoju zakonodavstva, pridonosi jačanju i izgradnji institucija te reformi državne uprave, poboljšava razumijevanje načela i ciljeva europske standardizacije unutar tijela državne uprave. Prioritetna područja djelovanja skupine su: pravne prilagodbe i gospodarske reforme, izgradnja vanjskotrgovinske politike, te reforme u području medija, izbornog zakonodavstva, obrazovanja državne uprave i pravosuđa. Ovo je tijelo bilo ustrojeno u sklopu priprema za pregovore o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju. Zajednička poljoprivredna politika (Common Agricultural Policy - CAP/Politique agricole commune - PAC) Poljoprivreda je jedan od temelja integracije Zajednice, i u nadležnosti je Zajednice, tj. prvoga stupa (regulirano člankom 33 Ugovora o EZ). U proračunu EU na provedbu zajedničke poljoprivredne politike otpada oko 45 %. Cilj zajedničke poljoprivredne politike jest osigurati razumne cijene za europske potrošače, odgovarajuće prihode za poljoprivrednike putem ustroja zajedničkih poljoprivrednih tržišnih organizacija, primjenu načela jedinstvenih cijena, financijsku solidarnost i preferencijalni pristup prema poljoprivrednim proizvodima s područja Zajednice. Zajednička poljoprivredna politika jedna je od važnijih zajedničkih politika EU. Tu su još: zajedničke tržišne organizacije, prometna politika i transeuropske mreže, politika istraživanja i tehnologije te industrijska politika. Zajednička vanjska i sigurnosna politika (Common Foreign and Security Policy - CFSP/Politique étrangère et de sécurité commune - PESC) Zajednička vanjska i sigurnosna politika ustanovljena je Ugovorom o Europskoj uniji, kao nastavak prijašnje Europske političke suradnje. Ona pruža okvir za zajedničku politiku obrane, koja bi u budućnosti mogla postati zajedničkom obranom (drugi stup EU). Sve odluke zajedničke vanjske i sigurnosne politike kojima se ciljevi Unije postižu putem instrumenata zajedničke aktivnosti i zajedničke pozicije moraju se donijeti jednoglasno u Vijeću Europske unije/Vijeću ministara. Youth Youth je program Opće uprave za obrazovanje i kulturu Europske komisije namijenjen mladim ljudima u dobi između 15 i 25 godina, državljanima Europske unije ili državljanima zemalja koje sudjeluju u tom programu. Cilj je ovog programa poticanje mobilnosti, razmjene, inicijative, međukulturalnog učenja i solidarnosti među mladim ljudima u Europi i šire. U njemu trenutno sudjeluje 30 europskih zemalja u potpunosti te drugih 45 zemalja u pojedinim aktivnostima. Program je nastao u proljeće 2000. godine na temeljima Youth for Europe i European Voluntary Service programa (koji trenutno čine sastavni dio programa Youth). Za provedbu ovog programa zaduženi su: Europska komisija, nacionalne vlasti koje se bave mladima u zemlji koja u programu sudjeluje te Nacionalne agencije za provedbu Youth programa. Izvor: Ministarstvo za europske integracije |
|||||||||||||