 |
 |
 |
 |
 |
|
|
|
|
|
|
|||||||||||||||||||||||||||
 
 NOVI PREGLED PROPISA Ugovori Banke Biljno zdravstvo Zdravstveno osiguranje Državne potpore Državni službenici Elektronička isprava Elektronička trgovina Elektronički mediji Financijsko osiguranje Gradnja Hrana Informacijska sigurnost Investicijski fondovi Izmjera i katastar Kazneni postupak Kazneni zakon Kemikalije Kreditne unije Kvaliteta zdravstvene zaštite Lijekovi Nasljeđivanje Obavljanje djelatnosti Obiteljski zakon Obrazovanje odraslih Obrt Obvezni odnosi (ZOO) Obvezno zdravstveno osiguranje Opći upravni postupak Oružje Osiguranje Osiguranje u prometu Ovrha - Ovršni zakon Parnični postupak Primjeri ugovora Porez na dobit Porez na dohodak Porez na kavu Posredovanje u prometu nekretnina Poticanje ulaganja Predmeti opće uporabe Prekršajni zakon Prijevoz - linijski Prijevoz opasnih tvari Prostorno uređenje i gradnja Rad - Zakon o radu Računovodstvo Revizija Stranci Sudovi Šport Šume Tajnost podataka Trgovačka društva Udomiteljstvo Udžbenici za školu Ugostiteljska djelatnost Umirovljenički fond Usluge u turizmu Veterinarstvo Volonterstvo Zabrane u zakonima Zakon o leasingu Zaštita bilja Zakon o radu Zaštita na radu Zaštita okoliša Zaštita potrošača Zaštita prirode Zaštita pučanstva Zaštita životinja Javna nabava NOVI PREGLED PROPISA 
|
 |
“Narodne novine” broj 50/00 USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Smiljko Sokol, predsjednik Suda te suci Velimir Belajec, Marijan Hranjski, Jurica Malčić, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejac, Emilija Rajić, Vice Vukojević i Milan Vuković, u povodu prijedloga Vesne Alaburić iz Zagreba i Jagode Vukušić iz Zagreba, za ocjenu ustavnosti zakona, na sjednici održanoj 10. svibnja 2000. godine, donio je sljedeću ODLUKU Pokreće se postupak za ocjenu ustavnosti te se ukidaju odredbe članka 204. stavka 2. i 3. Kaznenog zakona (»Narodne novine«, broj 110/97 i 27/98-ispr.). Obrazloženje 1. Prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti zakonskih odredbi navedenih u izreci podnesen je zbog sumnje u suglasnost tih odredbi s člancima 14., 35. te 38. stavak 1. i 3. (prva rečenica) Ustava. 2. Odredbama članka 204. Kaznenog zakona (u nastavku: KZ), propisano je: (1) Kazneni postupak za kaznena djela protiv časti i ugleda iz članka 199. do 202. ovoga Zakona pokreće se privatnom tužbom. (2) Ako su kaznena djela iz članka 199. i 200. ovoga Zakona počinjena prema predsjedniku Republike Hrvatske, predsjedniku Sabora Republike Hrvatske, predsjedniku Vlade Republike Hrvatske, predsjedniku Ustavnog suda Republike Hrvatske, predsjedniku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u svezi s njihovim radom ili položajem, kazneni postupak poduzima državni odvjetnik po službenoj dužnosti, a po prethodno pribavljenoj pisanoj suglasnosti tih osoba. (3) Osobe iz stavka 2. ovoga članka do pravomoćnosti sudske odluke mogu povući suglasnost za kazneni progon. (4) Ako su kaznena djela iz članka 199. do 202. ovoga Zakona počinjena prema umrloj osobi kazneni postupak može se pokrenuti privatnom tužbom bračnog druga, djece, roditelja, posvojitelja, posvojenika, braće ili sestara umrle osobe. 3. Podnositelji prijedloga kao razloge osporavanja ustavnosti navedenih zakonskih odredbi u bitnome navode: - osporene odredbe odstupaju od ustavnih načela kojima se jamči ravnopravnost građana i jednakost svih pred zakonom jer je tim odredbama za pojedine kategorije građana s obzirom na njihov društveni položaj propisan različit postupak u zaštiti jednog te istog osobnog dobra tj. njihovog ugleda i časti, za što nema utemeljenja ni u jednoj odredbi Ustava; - različiti načini pokretanja kaznenog progona za ista kaznena djela za različite kategorije građana u kaznenopravnoj praksi rezultiraju njihovom bitnom neravnopravnošću i nejednakošću pred zakonom; - osporenim odredbama se petorica navedenih državnih dužnosnika u pogledu zaštite njihova ugleda i časti s jedne strane, stavljaju u izrazito povlašteniji položaj u odnosu na sve ostale građane, dok ih se s druge strane, istodobno deprivilegira tj. uskraćuju im se neka prava koja uživaju svi drugi građani; - ne postoji ni jedan razborit razlog (ili pretežniji legitimni državni interes) koji bi kazneni progon po službenoj dužnosti u slučajevima klevete i uvrede petorice državnih dužnosnika u svezi s njihovim radom ili položajem opravdao kao neophodan tj. ne- odgodivo potreban radi zaštite njihove časti i ugleda, jer oni to mogu učiniti kao i svi drugi građani, uključujući i sve ostale najviše državne dužnosnike; - odluka suda ne ovisi o činjenici da li je kazneni postupak pokrenut privatnom tužbom ili optužnim prijedlogom državnog odvjetnika, a čast i ugled oklevetanog ili uvrijeđenog bit će u kaznenom postupku zaštićeni jednako učinkovito neovisno o načinu njegovog pokretanja; - osporene odredbe samim svojim postojanjem u pravnom sustavu, kao i svojom dosadašnjom primjenom, nesporno proizvode značajne autocenzorske (zamrzavajuće) učinke na slobodu izražavanja, zajamčenu Ustavom; - iako članak 38. Ustava izrijekom ne spominje autocenzuru ni zamrzavajuće učinke, nesporno je da su oni obuhvaćeni pojmom cenzure, u dokaz čega se ukazuje na Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i način odlučivanja Europskog suda za ljudska prava u vezi s člankom 10. stavak 1. te Konvencije; - zbog uglavnom nepostojanja klasične cenzure, njen najsuptilniji, a posljedično najpogubniji oblik je upravo autocenzura, pod kojom se podrazumijeva svako odustajanje od objavljivanja informacija ili mišljenja motivirano neprofesionalnim razlozima, već isključivo strahom od mogućih negativnih posljedica (kaznenog progona, kaznenih sankcija, ucjena, gubitka radnog mjesta ili položaja); - nesporno je da su pravo na slobodno izražavanje i pravo na zaštitu ugleda i časti dva temeljna ljudska prava, koja su djelomično i suprotstavljena, u smislu da je svako od njih ujedno i ograničenje drugoga, pri čemu je sporno pitanje mjere i načina ograničavanja jednog prava radi zaštite drugoga; - privilegirani režim pravne zaštite ugleda i časti petorice dužnosnika u svezi s njihovim radom i položajem, propisan osporenim odredbama, ne samo da neopravdano olakšava kazneni progon za takva kaznena djela, nego i proizvodi značajne autocenzorske (zamrzavajuće) učinke na slobodu izražavanja. 4. Prije iznošenja stajališta o osnovanosti izloženog prijedloga, napominje se da je Ustavni sud već odlučivao o ustavnosti zakonskih odredaba kojima se propisivao način pokretanja kaznenog postupka u slučajevima kada su kaznena djela klevete i uvrede počinjena prema navedenim državnim dužnosnicima. 5. Ustavni sud je 10. srpnja 1996. godine donio rješenje broj: U-I-274/1996, objavljeno u »Narodnim novinama«, broj 61/96, kojim nije prihvatio prijedlog za ocjenu ustavnosti članka 77. stavak 2. i 3. tada važećeg Krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 55/77, 50/78, 52/87, 43/89, 8/90, 9/91 i 28/96), a u svezi s člankom 4. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 28/96). Razlozi temeljem kojih je Ustavni sud utvrdio da navedeni prijedlog nije osnovan, navedeni su u obrazloženju toga rješenja. 6. Prema odredbi članka 52. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), Ustavni sud može ocjenjivati suglasnost zakona s Ustavom, odnosno suglasnost drugih propisa s Ustavom i zakonom i u slučaju kada je određeni zakon ili drugi propis već ranije bio predmetom ustavnosudske ocjene. 7. Sukladno navedenoj odredbi Ustavnog zakona, Ustavni sud je povodom uvodno navedenog prijedloga, ponovno ocjenjivao ustavnost odredbi kojima se u sada važećem Kaznenom zakonu na istovjetan način propisuje pokretanje kaznenog postupka kada su kaznena djela uvrede ili klevete počinjena u svezi s radom ili položajem navedenih dužnosnika Republike Hrvatske. 8. Osnovom razloga istaknutih u predmetnom prijedlogu, Ustavni sud je utvrdio da je prijedlog osnovan. 9. U ocjeni ustavnosti osporenih odredbi KZ treba prije svega poći od temeljnih ustavnih vrednota iz članka 3. Ustava, kao što su sloboda, jednakost, poštivanje prava čovjeka te vladavina prava. Svako od njih, kao i u zajednici s ostalim najvišim ustavnim vrednotama iz članka 3. Ustava, temelji su ustavnog poretka Republike Hrvatske kao demokratske države. 10. Utvrđujući temeljne slobode i prava čovjeka i građanina, Ustav je u zajedničkim odredbama propisao: - u članku 14.: svaki čovjek i građanin u Republici Hrvatskoj ima sva prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama; svi su pred zakonom jednaki; - u članku 16.: slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje; - u članku 35.: svakomu se čovjeku jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva ugleda i časti; - u članku 38.: jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli (stavak 1.); sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja (stavak 2.); zabranjuje se cenzura (stavak 3., prva rečenica). 11. Ustavni sud je u konkretnom slučaju utvrdio da osporene zakonske odredbe nisu suglasne navedenim odredbama Ustava, zbog čega je potrebno izmijeniti stajališta zauzeta u citiranoj ustavnosudskoj odluci. 12. Odredbama članka 204. KZ-a propisan je način pokretanja postupka za kaznena djela protiv časti i ugleda, koji, međutim, nije jednak za sve one koji smatraju da im je netko povrijedio njihovu čast ili njihov ugled. Tako kada je riječ o kaznenim djelima uvrede, klevete, iznošenja osobnih ili obiteljskih prilika ili predbacivanja kaznenog djela, svaki građanin može zaštitu svoje časti ili ugleda zatražiti pred sudom na način da sam privatnom tužbom pokrene kazneni postupak. Međutim, kada su kaznena djela uvrede ili klevete počinjena prema predsjedniku Republike i ostalim navedenim državnim dužnosnicima, a u svezi s njihovim radom i položajem, propisan je drugačiji postupak. Kazneni postupak ne pokreću oni sami, već to umjesto njih čini državni odvjetnik po službenoj dužnosti. Za kazneni progon navedeni državni dužnosnici državnom odvjetniku daju svoju pisanu suglasnost, koju mogu i povući sve do pravomoćnosti sudske odluke. 13. Osnovano stoga podnositelji prijedloga ukazuju na nejednakost građana glede ostvarivanja Ustavom zajamčene pravne zaštite osobnih dobara kao što su ugled i čast. Ta Ustavom nedopuštena nejednakost pred zakonom postoji isključivo zbog društvenog položaja navedenih osoba, koje su upravo zbog toga manje izložene obvezama i odgovornostima koje kazneni postupak stavlja pred onoga koji traži utvrđivanje nečije kaznenopravne odgovornosti, a time i izricanje zakonom propisane kazne. Iz osporenih zakonskih odredbi nedvojbeno proizlazi da ustavno pravo na štovanje i zaštitu ugleda i časti građani ne ostvaruju pod jednakim zakonskim uvjetima i na isti način. Bez obzira što je prema osporenim odredbama poseban postupak propisan samo za slučaj kada su kaznena djela uvrede ili klevete počinjena u svezi s radom i položajem navedenih državnih dužnosnika, Ustavni sud je ocijenio da su i takve odredbe nesuglasne navedenim ustavnim odredbama. To stoga što je ravnopravnost građana u ostvarivanju svih njihovih ustavnih prava i sloboda, što podrazumijeva i jednakost pred zakonom, u Ustavu Republike Hrvatske zajamčena bez ikakvih ograničenja. Ograničenja ustavnih prava i sloboda moguća su i dopuštena samo i jedino pod uvjetima propisanim člankom 16. Ustava, što međutim, ne obuhvaća i navedene slučajeve. 14. Za ostvarivanje Ustavom zajamčenih osobnih sloboda i prava bitan je navedeni članak 35. Ustava, kojim se svakomu jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Stoga je ocijenjeno da su osnovani navodi iz prijedloga o nesuglasnosti osporenih zakonskih odredbi s Ustavom zajamčenom pravnom zaštitom osobnih sloboda i prava čovjeka i građanina. 15. Glede članka 38. Ustava, Ustavni sud smatra da propisivanje posebne pravne zaštite na način kako je to učinjeno u osporenom slučaju, u određenom smislu može značiti i ograničavanje ustavne slobode mišljenja i izražavanja misli, zajamčene u stavku 1. toga članka. 16. U svezi s nejednakošću valja reći i to da nejednakost koja je u svezi s položajem ili funkcijom neke osobe ne mora uvijek biti protuustavna. To, primjerice, potvrđuje posebna pravna zaštita koju kroz institut imuniteta Ustav priznaje zastupnicima u Hrvatskom državnom saboru te sucima i sudovima. Pretpostavke za ostvarivanje toga imuniteta, koji je isključivo vezan za položaj odnosno funkciju zastupnika i sudaca, pobliže su određene u članku 75. odnosno 119. Ustava. Ustavno pravo na imunitet nije priznato radi zaštite tih osoba kao građana, već zbog toga da im ta posebna pravna zaštita omogući učinkovitije obnašanje njihovih dužnosti. U tim slučajevima riječ je o funkcionalnoj nejednakosti, koja je opravdana, jer se zasniva na prirodi posla, koji obnašaju pojedini dužnosnici (zastupnici i suci), te njegovoj zaštiti, a koja je priznata u ustavima svih zemalja razvijene demokracije. 17. Međutim, kada je riječ o nejednakosti u osporenom smislu, Ustavni sud smatra da nejednakost, odnosno različitost koja proizlazi iz osporenih odredbi glede pokretanja kaznenog postupka za određena kaznena djela, nije opravdana položajem ili funkcijom te osobe. Uvreda i kleveta su kaznena djela protiv časti i ugleda neke osobe, dakle, osobna su kaznena djela, vezana za osobu oštećenika, te nije sukladno Ustavu da navedeni državni dužnosnici glede njih imaju drugačiju pravnu zaštitu nego što je imaju ostali građani Republike Hrvatske. 18. Ustavni sud je ocijenio da nisu osnovani navodi iz prijedloga o nesuglasnosti osporenih zakonskih odredbi s odredbom stavka 3. članka 38. Ustava (prva rečenica), kojom je zabranjena cenzura, a u smislu da osporene odredbe proizvode određene autocenzorske (zamrzavajuće) učinke na Ustavom zajamčenu slobodu izražavanja. Iako je postojanje cenzure u opreci s karakteristikama i vrijednostima demokratskih društava, zbog čega je cenzura u većini zemalja izrijekom zabranjena, opće je shvaćanje da cenzura i dalje postoji te se o cenzuri najčešće govori kao o pojavnosti vezanoj za djelatnosti javnog priopćavanja ili tiskanja, premda u raznim prikrivenim oblicima. 19. Stajalište o neosnovanosti navoda o autocenzorskom učinku osporenih odredbi Ustavni sud temelji na ocjeni da zbog subjektivne prirode pojma autocenzure, shvaćene kao kontroliranje izražavanja misli i emocija, koje se ostvaruje na način i u mjeri kako to svojevoljno odredi njihov autor, nije moguće na pravnovaljan i objektivan način utvrditi da li i u kojoj mjeri neka konkretna zakonska odredba dovodi do autocenzure, odnosno zamrzavajućeg učinka glede slobode izražavanja. Pretpostavke o tome nisu s ustavnopravnog motrišta dostatan temelj za njihovo ukidanje. 20. Sloboda mišljenja i izražavanja jamči se i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku: Konvencija). Tako prema članku 9.1. te Konvencije, svatko ima pravo na slobodu mišljenja, dok prema članku 10.1. svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti (članak 10.2.). Iz članka 9.2. Konvencije također je razvidno da je ograničenje navedenih sloboda moguće samo ako su ona propisana zakonom te koja su u demokratkom društvu nužna radi zaštite viših interesa i ciljeva, kao što su javni red i mir, zdravlje, moral ili zaštita prava i sloboda drugih. 21. Europski sud za ljudska prava, kada rješava o zahtjevima za zaštitu ljudskih prava i sloboda, mora voditi računa o mogućim ograničenjima zajamčenih sloboda i prava koja su propisana domicilnim pravom. U ispitivanju pretpostavki za tu zaštitu, utvrđuje se prije svega jesu li ograničenja propisana zakonom i jesu li nužna u demokratkom društvu, jer, prema stajalištu toga Suda, dopuštena su i nužna samo ona zakonska ograničenja slobode izražavanja za kojima postoji neodgodiva društvena potreba, i koja su razmjerna i dostatna za zaštitu nekog legitimnog cilja kao što je, primjerice, ugled i čast drugih. 22. Sukladno navedenom, Ustavni sud je na temelju odredbe članka 53. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske odlučio kao u izreci. Broj: U-I-241/2000 Zagreb, 10. svibnja 2000.
|
|||||||||||||||||||||||||||
