Tečaj je jedna od najvažnijih ekonomskih varijabli jer utječe na konkurentnost domaćih firmi i na domaćem i na stranom tržištu pa time i na strukturu domaće privrede. Tijekom 90-ih godina pojedine zemlje EU (Italija, Španjolska, Portugal) koristile su, unutar tzv. ERM II, tečajnu politiku kao sredstvo prilagođivanja i pripreme svojih privreda za prelazak na zajedničku valutu. Nakon Argentinske krize krajem 2001. došlo je upravo do eksplozije istraživačkih radova najeminentnijih svjetski analitičara, u kojim se kritički preispituju paradigme s početka 90-ih godina u pogledu prihvatljivosti fiksnog tečaja i valutnog odbora (kakav je imala npr. Argentina) za osiguranja stabilnog rasta u manje razvijenim ili tranzicijskim zemljama. Kod nas je, međutim, tečaj i tečajna politika postala tema o kojoj se vrlo nerado raspravlja. Od uspješne implementacije Stabilizacijskog programa krajem 1993., stabilnost cijena i tečaja ostali su kod nas osnovni zadaci ekonomske politike. To doista i jesu važni zadaci, jer stabilnost je važna pretpostavka rastu investiranja. No, nije i dovoljna. Jedan od najcitiranijih autora s područja teorije i analize tečajne politike J.Williamson, kaže da “mnoge vlade često ne shvaćaju da dajući apsolutni prioritet samo jednom cilju – rastu, stabilnosti cijena, platnoj bilanci i sl., a zanemarujući ostale, samo gomilaju probleme za budućnost”.

U ekonomskoj teoriji i analizi nedvosmisleno je prihvaćeno gledanje da dugoročnije održanje fiksnog tečaja vodi precijenjenosti domaće valute, a da precijenjenost ima za posljedicu stagnaciju privredne aktivnosti i rast nezaposlenosti. Ekonomska literatura upravo obiluje analizama koje se bave problemima tečaja i tečajnih aranžmana. Mnogi tečajni aranžmani koji su se u jednom trenutku pokazali kao efikasni, nakon nekog vremena postaju neprimjereni i valja ih mijenjati. Ako se to ne učini na vrijeme, privrede zapadaju u teškoće, a troškovi promjene, do kojih kad-tad ipak mora doći, mogu biti veoma veliki.

U skladu s primarnim ciljem održanja stabilnosti tečaja i cijena, naša ekonomska politika prihvatila je u suštini režim fiksnog tečaja s nešto širim pojasom fluktuiranja. Od uspješnog stabiliziranja cijena krajem 1993. do zamjene marke u euro krajem 2001. godine, kuna je u odnosu na marku zadržala stabilnu vrijednost s oscilacijama od najviše +/-6% oko središnje vrijednosti. Ako i zanemarimo aprecijaciju kune do koje je došlo neposredno nakon proglašenja Stabilizacijskog programa 1993., kada se je tečaj od 4444 u mjesec i pol dana vratio na pretprogramsku razinu od 3,72 (a kada su na velesajamskim sastancima privrednici uporno upozoravali predstavnike Vlade da precijenjenost kune slabi njihovu konkurentnost) u razdoblju nakon toga došlo je do visokog rasta troškova: poreza, troškova rada a i troškova koji se statistički ne registriraju (kao npr. onih vezanih uz nelikvidnost). Sve je to djelovalo na dalji rast precijenjenosti domaće valute. Nakon uvođenje novog poreznog sustava u 1998. godini, prihod središnje države od poreza na promet i dodanu vrijednost porastao je za preko 46% (te godine stopa rasta BDP-a se je u odnosu na prethodnu godinu prepolovila), a slijedeće godine je došlo do prave eksplozije nelikvidnosti (te godine je stopa rasta BDP-a zašla u negativno područje) Središnja banka je, međutim, svojim intervencijama na deviznom tržištu pazila da tečaj ne deprecira iznad “psihološke granice” od 4 kune za DEM ali i da ne aprecira preduboko. Na evidentnu precjenjenost domaće valute i sve veće teškoće s kojim su se suočavali privrednici, ne samo pri izvozu nego i, zbog stalnog liberaliziranja vanjske trgovine, na domaćem tržištu, nosioci ekonomske politike su navodili razne razloge za dalje održanje stabilnog tečaja.

Tako npr. tvrdilo se je da se

1. tečaj formira na deviznom tržištu kao rezultat ponude i potražnje i stoga ima obilježje tržišnog, “ravnotežnog” tečaja. Zanemarivalo se je pri tom da na tečaj utječu intervencije središnje banke
2. da nema nikakvih analitičkih dokaza da je domaća valuta precjenjena. Doista, analitički dokazati da je domaća valuta precjenjena nije lako (problem izbora baznog razdoblja, deflatora i sl), a još teže je to kvantificirati. No, postoji cijeli niz pokazatelja koji upućuju na precjenjenost: rast troškova koji uz stabilan tečaj utječu na smanjenje profitabilnosti izvoza, stagnacija izvoza i rast uvoza s posljedičnim deficitima u platnoj bilanci, rast vanjskog duga, nezaposlenosti. Problem precjenjenosti domaće valute u uvjetima visokog stupnja liberalizacije vanjske trgovine, stvara probleme konkurentnosti privrednika ne samo u izvozu već i na domaćem tržištu. Moglo bi se ocijeniti da je taj problem danas kod nas čak urgentniji od problema izvozne konkurentnosti. Privrednici ne mogu povećane troškove, bar dobar dio njih, niti smanjiti niti ugraditi u cijene, pa im stoga rastu gubici. Završni računi pokazuju da su u našoj prerađivačkoj industriji gubici stalno veći od dobiti.
3. tvrdilo se je, da kada bi se dopustila deprecijacija tečaja preko “psihološke granice” od 4 kune za DEM, da bi došlo do eksplozije inflacije. Za to nije postojala nikakva ni analitička ni teoretski zasnovana pretpostavka; kada je početkom 1999. godine tečaj dosegao tu granicu, ništa se nije dogodilo,
4. isticalo se je, da se privreda mora restrukturirati i smanjiti troškove poslovanja, pa će i pri postojećem tečaju izvoznici postati konkurentni. Teoretski, takva je pretpostavka točna. No, na neke troškove, kao npr. troškove poreza, troškove neefikasnog administrativnog i pravosudnog sustava (toleriranje financijske discipline koju je kreirala i sama država) privrednici ne mogu utjecati. Osim toga uz niske investicije teško je brzo restrukturirati privredu; rast proizvodnosti rada sveo se je stoga kod nas u najvećoj mjeri na racionalizaciju broja zaposlenih. Uostalom, deprecijacije ili devalvacije bile bi u svim zemljama nepoželjne ukoliko bi se rast konkurentnosti mogao postići samo na rastu proizvodnosti rada. To napose vrijedi za razvijenije zemlje (Italiji npr.) koje ne oskudijevaju u investicijskom kapitalu.
5. nadalje, iznosile su se tvrdnje da je izvoz neelastičan na tečaj. Ova je tvrdnja analitički sasvim neutemeljena jer se iz dvije stacionarne serije, kao što su kod nas izvoz i tečaj, uopće ne može ocijeniti elastičnost. Još ekstremnije su tvrdnje da tečaj “kod nas” nema nikakvog utjecaja na izvoz. Ta se tvrdnja svodi otprilike na to da mi uopće nismo tržišna privreda jer promjena cijena ne utječe na promjene odnosa ponude i potražnje.
6. prijedlozi da središnja banka aktivnijim intervencijama na deviznom tržištu, i konsekventnom izgradnjom rezervi, utječe na deprecijaciju kune, odbacivali su se zbog straha od prebrzog rasta novčane mase. U posljednje dvije godine, međutim, novčana masa je znatno porasla bez inflacijskih učinaka.
7. kao ograničenje aktivnije politike tečaja navodi se i visok stupanj dolarizacije naše privrede (devizna štednje, krediti s deviznim klauzulama, inozemni dug). Tu doista leži problem, jer svaka promjena tečaja izaziva snažne redistribucijske učinke. No, što režim de facto fiksnog tečaja traje dulje i što precjenjenost domaće valute više poraste, problem redistribucije postaje sve izraženiji. Slučaj Argentine pokazuje da taj trošak može biti enorman ukoliko se na vrijeme ne uoče i potraže odgovarajuća rješenja. Stupanj dolarizacije, međutim, kod nas ipak nije takav da bi mogao spriječiti uspješno mjenjanje razine tečaja; kod nas nisu dolarizirane plaće i cijene, na što u jednoj analizi upozorava i član misije MMF-a..