|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
| ||||||||||||||||||||||||||||||||
Istraživanje tržišta Poslovni izvještaji Internet marketing Izrada web stranica Imenici i baze podataka Poslovni ugovori Poslovni planovi za kredite Poslovne usluge i ponude Trgovačko posredovanje Poslovna psihologija Poslovni programi Oglasi i obavijesti Korisni linkovi Besplatno za poduzetnike Nove poslovne ponude  
    
KONTAKT PODACI ZA Poslovni forum d.o.o. Link na web stranicu sa e-mail adresama i telefonima Upiti, narudžbe, savjeti...
Izrada web stranica za tvrtke, obrte i privatne osobe. Kvalitetna izrada web stranica prilagođenih mobilnim uređajima. Privucite korisnike suvremenim web stranicama. Iskoristite priliku! Pregledajte recenzije naših klijenata i uvjerite se zašto smo mi Vaš pravi izbor. Izrada web trgovina. Web shop i web stranice prilagođene vašem poslovanju i budžetu. Savjetovanje i Podrška. Napredne funkcionalnosti. Vrhunska usluga. Povoljne cijene. SEO Optimizacija. Suvremen dizajn i visoka tehnička kvaliteta izrade internet stranica. Besplatna izrada web stranica u sklopu naših promotivnih akcija. Besplatne stranice za poduzetnike i udruge. Besplatne stranice za obrtnike i male poduzetnike. Izrada web stranica besplatno brzo i povoljno!
|
 |
Krajem 90.-ih godina 19. stoljeća počinje se javljati takozvana politika novog kursa koja predstavlja reakciju na dotadašnju državnopravnu politiku. Cjelokupna politička koncepcija nastaje tek između 1903. i 1905. Na temelju krize dualizma, nakon obnove Trojnog saveza i pojačanog prodora Austrije i Njemačke na Balkanu, rusko-japanskog rata i Ruske revolucije. Osnovni postulati su: formiranje samostalne jugoslavenske države kao daleki cilj, do kojeg će se dolaziti postepeno, aktivnim iskorištavanjem krize Monarhije, suradnjom Hrvatske i Srbije, sporazumom s Madžarskom i Italijom, koje su također ugrožene od njemačkog Dranga. Iako nisu u prijateljskim odnosima, sve se drzave slažu da je daleko najveća opasnost upravo njemački ”Drang nach Osten” (prodor na istok), odnosno njemčke težnje za širenjem na istočnoeuropske države. Hrvatska i Srbija podupiru Mađarsku u borbi protiv cara i Auatrije da bi postigli vlastiti cilj: rušenje mađaronskog režima u Hrvatskoj, saniranje očajnih ekonomskih prilika i rješenje jezičnog pitanja, te krunu svih ciljeva- ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije. Karakter politike novog kursa određuje i privremeni položaj Rusije, koja je spriječena u angažiranju na Balkanu zbog rata s Japanom. Odlučujući je bio poraz Rusije, jer su dotada južnoslavenski narodi u njoj gledali zaštitnika. Nakon poraza, međutim, shvaćaju da su upućeni samo jedni na druge i to dovodi do njihove suradnje. Nositelji politike novog kursa postali su dalmatinski zastupnici: Ante Trumbić, Frano Supilo koji će kasnije postati predsjednik Hrvatsko-srpske koalicije i glavni čovjek u hrvatskoj politici, Pero Čingrija, Jure Smodlaka i drugi. Međutim postojao je problem oko pitanja austrijsko-mađarskog sukoba: koju stranu odabrati? Oni su svijesni činjenice da Hrvatska ne može postići svoju samostalnost vlastitom snagom, osim možda revolucijom na koju nokako da se odluče. S obzirom na to da na pomolu nema velikog rata koji bi olakšao nacionalno-revolucionarni pokret, predstavnici novog kursa prisiljeni su izabrati manje između dva zla, a to su u ovoj situaciji Mađari. Njemački Drang onemogućava svaki korak prema nacionalnom oslobođenju Hrvatske i drugih južnoslavenskih zemalja. Mađari, i sami ugroženi Drangom, preslabi su da bi se oduprli. Njima je potrebna pomoć Hrvatske, kojoj u zamjenu moraju dopustiti ostvarenje nekih nacionalnih težnji. Osim toga, samostalna Madžarska, bez podrške Austrije, ne može postati tako opasna južnoslavenskim zemljama kao što to može Austrija potpomognuta Njemcima. RIJEČKA I ZADARSKA REZOLUCIJA Nakon sastanka Trumbića s Ferencom Kossuthom u Pešti u lipnju 1905. i višesatne konferencije Trumbića i Supila s predsjednikom ugarskog parlamenta dr. Justhom u Rijeci u rujnu iste godine otvoren je put ka ptpisivanju sporazuma. 3. listopada 1905. donešena je Riječka rezolucija. U njoj hrvatski zastupnici podržavaju Madžarsku u borbi protiv Austrije i izražavaju nadu da će se ukloniti međusobni sukobi. Uvjet za suradnju je ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije i uvođenje ustavnih sloboda u Hrvatsku odnosno rušenje mađaronskog režima. Put do suradnje hrvatske i srpske buržoazije je bio dug i težak, ali se ipak srpski zastupnici priključuju politici novog kursa. Dokaz toga je Zadarska rezolucija, koja je donešena 14 dana nakon Riječke, 17. istopada 1905. Oni u njoj izražavaju svoju spremnost da podupru Mađare uz iste uvjete koje navode Hrvati u Riječkoj rezoluciji. Srpske stranke će se boriti za iste ciljeve kao i Hrvati ako Hrvati priznaju ravnopravnost hrvatskog i srpskog naroda. Zastupnici se sastaju 14. listopada i zaključuju da su Hrvati i Srbi jedan narod, te obećaju da će nastojati da se zajednički jezik zove hrvatski ili srpski jezik, da se u školama predaju dvije povijesti, dva pisma i da se u ipćinama uz hrvatsku izvjesi i srpska zastava, što bi trebalo biti temelj za sradnju hrvatskih i srpskih stranaka. Učvršćenje politike novog kursa je teže u Hrvatskoj nego u Dalmaciji. Protivnici Riječke rezolucije žele onemogućiti ”izdajice” koje su prodale Hrvatsku Madžarskoj. Nastoje u cijeloj zemlji potaknuti ljude na protest protiv rezolucije ali doživljavaju poraz, i ti najviše zbog Dalmacije, gdje je politika novog kursa vrlo popularna zbog svog protubečkog stava te neprestano stječe sve više pristaša. HRVATSKO-SRPSKA KOALICIJA Nakon teških trzavica ipak dolazi do fromiranja koalicije, u nju ulaze stranke koje su prihvatile Riječku rezoluciju: Hrvatska stranka prava, Hrvatska napredna stranka, Srpska narodna samostalna stranka, Srpska radikalna stranka, Socijaldemokratska stranka i više političara izvana stranaka. Koalicija je bila sredstvo provedbe politke navedene u rezoluciji, odnosno ona je stvorena kako bi postojao jedan jak blok koji bi mogao autoritativno pregovarati s madžarskom opozicijom i nastupati na izborima. 11.12.1905. prvi puta se predstavlja javnosti s manifestom čije su misli vodilje ostvarenje građanskih prava i socijalnih težnji naroda, nacionalnih zahtjeva kao što su ispravljanje povreda Nagodbe i postizanje financijske neovisnosti. 1906. godine u svibnju koalicija je pobijedila na izborima u Pešti. U naknadnim izborima, potkraj lipnja, Supilo biva izabran za narodnog zastupnika u Hrvatskom saboru i otada nastupa i formalno kao prvak Hrvatsko-srpske koalicije. Kao prvak Koalicije, Supilo je vodio jedinu moguću, dakle realnu politiku, čak i oportunističku. Po njegovu je mišljenju koalicija morala voditi takvu politiku da bi se postigao krajnji cilj, tj. ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda. Iscrpljuje se u praktičnoj politici, zadovoljavajući se u malim zahtjevima na putu reformi i izbjegava sva pitanja koja bi mogla dovesti do sukoba s vladom Madžarske koalicije. Takva politika povod je napada na koaliciju i Supila. Politika Beča nastoji oslabiti koaliciju u Dalmaciju, a na tome je radio Nikola Nardelli. Prvi ozbiljniji udar bio je zadan nakon nakon Svesokolskog leta kad je u Rijeci došlo do uličnih sukoba između sokola, koji su se preko Rijeke vraćali kući u Dalmaciju, i riječkih Talijana i Madžara. Iako su se sokoli samo branili, njemačka, talijanska i madžarska štampa optužila je Hrvate za incidente te su u Italiji počele antiaustrijske i antihrvatske demonstracije. To je osobito zabrinulo Supila, koji je bio vjerni pristaša sporazuma s Talijanima,ali je bio svjestan teškoća oko tog sporazuma zbog Istre, koju su Talijani željeli za sebe, iako ona pripada Hrvatima. Ipak, nakon incidenta u Rijeci, Supilo,je reagirao vrlo oštro na optužbe da su Hrvati izazvali incident. Ukazao je kako su incient izazvali riječki Talijani i Madžari s namjerom da Hrvate svijetu predstave kao divljake i barbare. Upozoravao je na opasnost od Njemaca i pokušavao utjecati na Talijane objašnjavajući im da je Jadran siguran od njemačih prodora dok su Hrvati i Talijani složni. Njegov je apel, međutim, bio uzaludan i politika novog kursa je nakon riječkih demonstracija pretrpila jak udar. Sljedeći udar je došao sa prvim zahtjevom koalicije – zahtjev za narodnom vladom, koju je dobila tek nakon duguh pregovora. Ista se priča ponovila u jesen 1907., s donošenjem zakonske osnove o želježničkoj pragmatici, u kojoj su Madžari zahtjevali uvođenje madžarskog jezika kao službenog na i na hrvatskim željeznicama. To je dovelo do velike svađe hrvatskih i madžarskih zastupnika u kojoj su madžarski uskratili određena prava hrvatskim, što je dovelo do sloma Riječke rezolucije. Time su se hrvatsko-madžarski odnosi vratili na početnu točku prije rezolucije. Usprkos protivljenju koalicije, zakon je bio izglasan u lipnju, dotadašnji ban Pejačević je dao ostavku, a za novog bana je izabran Sandor Rakodczay. Time je prestala vladavina Hrvatsko-srpske koalicije. Supilova oportuniszička politika je pretrpjela poraz ali za njega je najvažnije da je od politike novog kursa ostala i dalje ostala čvrsta njene osnovna snaga, hrvatsko-srpska sloga. Nakon poraza, Supilo napušta svoju oportunistčku politiku i najavljuje borbu ne samo protiv uvođenja madžarskog jezika u Hrvatskoj, nego i protiv madžarske prevlasti uopće, te pokretanje pitanja hrvatsko-ugarskih državnopravnih odnosa. U suzbijanju kampanje Hrvatsko-srpske koalicije ugarska je vlada nastojala izazvati nesuglasice između Hrvata i Srba u koalicji s jedne strane, a s druge zastrašiti ih optužujući Hrvate da rade s Bečom i Italijom. Glavna ličnost napada je Supilo, protiv kojeg se počinju skupljati podaci kako bi ga se moglo optužiti za veleizdaju. Ugarska vlada pokušava primorati Srbe da napuste koaliciju. Pribićević odbija ponudu ugarske vlade, ali srpski radikali napuštaju koaliciju što opravdavaju neslaganjima sa Srpskom samostalnom strankom. Odnosi Srbije s Crnom Gorom i Bugarskom su bili napeti, i Pašić, predsjednik srpske vlade, nije htio pogoršati i odnose sa Austrijom i Madžarskom. Time je, po Supilovom mišljenju, bila načeta hrvatsko-srpska sloga. U listopadu 1907. završeni su pregovori između austrijske i ugarske vlade o produženju Nagodbe. Produžena je na deset godina. Kako produženje dolazi pred zajednički sabor, koalicija, pod vodstvom Supila, organizira oštru opstrukciju koja izaziva svjetsku pažnju. U isto se vrijeme vladajući krugovi u Beču i Pešti počinju pripremati za aneksiju Bosne i Hercegovine. U te pripreme spada i onemogućavanje ili barem oslabljenje otpora protivnika aneksije u Hrvatskoj. Prvi korak na tom putu je postavljanje za bana Pavla Raucha. On je imao zadatak uništiti Hrvatsko-srpsku koaliciju. Zbog toga je trebalo dokazati da postoje antiaustrijske akcije Srbije i ”veleizdajnički” rad istaknutijih Srba u Hrvatskoj, a kod Hrvata podržati antisrpske struje, koje će izazvati razdor u koaliciji i dovesti je do sloma. Međutim, na veljačkim izborima u 1908. koalicija je pobijedila, a Rauchovi kandidati ne dobivaju nijedan mandat. Koalicija je sad mogla, uz većinu u Saboru, nastaviti borbu s još većom žestinom. Ali, ban Rauch je odgodio saziv Sabora i počeo vladati apsolutistički pa Supilo nije mogao provesti svoje planove. U to vrijeme u austrijskoj štampi počinje protusrpska kampanja u cilju da se razbije hrvatsko-srpska suradnja. Supilo raskrinkava ciljeve te kampanje i inzistira na slozi Hrvata i Srba. U atmosferi antisrpske kampanje 6. listopada 1908. je proglašena aneksija Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj. Nakon aneksije Supilo upozorava da je sad, više nego ikad, potrebno održati hrvatsko-srpsku suradnju. Osim toga napada trijalizam, smatrajući da on nije ostvariv, jer su protiv njega Madžari, a Njemcima ne bi bilo po volji jer bi ojačao Slavene u Monarhiji. FRIEDJUNGOV PROCES U skledu s tim ban Rauch sve otvorenije priprema Veleizdajnički proces. 5. kolovoza 1908. U Budimpešti izlazi brošura Đorša Nastića Finale. Njegova je brošura temelj optužnice u Veleizdajničkom procesu. 18. kolovoza počinju hapšenja veleizdajnika. U Hrvatskoj znaju tko je Đorđe Nastić - agent austrijskih vojnih vlasti, koji je pod kronkom oficirskog službenika, kao agent dodijeljen austrijskom kapetanu Forneru u Sarajevu . Na političkoj se pozornici pojavio kao krunski svjedok u procesu koji je režirala austrijska politika s ciljem da posije razdor između Srbije i Crne Gore. Na temelju njegovih prijava izrađuje se optužnica protiv veleizdajnika. On tvrdi da su sve to članovi organizacije “Slavenski Jug” i predaje državnom odvjetništvu prijepis revolucionarnog statuta. Za pedeset i tri hapšenika državni odvjetnik traži kaznu smrti na vješalima. 19. siječnja hrvatska je vlada zatražila izručenje narodnih zastupnika Svetozara Pribičevića, Banjemina i Budisavljevića radi veleizdaje ali peštanski sabor odugovlači izručenje. Još prije nego je započeo proces protiv veleizdajnika, 25. ožujka 1909. u Neue Freie Presse objavljen je članak bečkog povjesničara dr. Friedjunga, u kojem je žestoka napadnuta koalicija. Čitav niz sličnih članaka izlazi i u Reichpostu. Sa člancima dr. Friedjunga upoznaje nas Wickham Steed sa svojim memoarima. U njima on navodi da je Friedjung rekao kako ima dokaze o Supilovoj korumpiranosri, odnosno dokaze da sa Srbijom surađuje jer je zato plaćen. Friedjung je na sudu predočio “zelenu knjigu” u kojoj su bila dvadeset i četiri dokumenta navodnih zapisnika sa sjednica “Slavenskog Juga” koji su izmešu ostalog sadržavali i svozu isplaćenu Supilu. Dr. Funder, redaktor Reichposta, predočio je “crvrnu knjigu” s dokumentima sličnim Friedjungovima. Kao svjedok obrane pojavio se profesor Marković, predsjednik “Slavenskog Juga”, koji je izjavio da su svi dokumenti krivotvorine te da je u to vrijeme Supilo bio u Berlinu. To je svjedočanstvo zadalo Friedjungu smrtan udarac. Sud je zatražio od berlinske policije da potvrdi Markovićevu izjavu – i berlinska ju je policija stvarno i potvrdila. Na procesu je još svjedočio i profesor Masaryk čiji je govor bio optužba austrijske politike i diplomacije pred cijelim svijetom. On je i dokazao Nastićevu ulogu u cijelom procesu. Nastupio je još i dr. Spalajković, koji je također potvrdio da su dokumanti upereni proziv Supila krivotvorine. Cijeli je proces trajao sedam mjeseci, a prati ga je čitav svijet. To veći je bio gubitak za Monarhiju kad su izgubili proces. Sjajna obrana bila je pod vodstvom dr. Hinkovića, a 6. listopada proglašena je osuda, koju uskoro briše amnestija. Ipak, pravi epilog proces je dobio početkom studenoga 1910. Tada je Supilo primio pismo od nekog Vasića, u kojem mu on priznaje da je on krivotvorio dokumente, i to u zgradi austro-ugarskog veleposlanstva u Beogradu. U to su bili upućeni austro-ugarski grof Forgach i Frano Ferdinand. “Originali” krivotvorina ostali u su u srpskim rukama i ta je činjenica pružala Vasiću zaštitu od austrijskog progona. Vasića je, naime, u veljači 1909. unajmio jedan tajnik austro-ugarskog poslanstva u Beogradu, opd izlikom da želi naučiti srpski. Međutim je glavni Vasićev posao bio prepisati ćirilicom na velike komade papira zapisnike “Slavenskog Juga”. Kad su “originali” bili pripremljeni, pričvrstili su ih na vrata u sobi jednog činovnika poslanstva i fotografski snimili. Na taj je način napravljeno oko sto dokumenata od kojih su neki izmišljeni i u samom poslanstvu. Sam Vasić je trebao nastupiti kao svjedok u procesu, ali se prepao i pobjegao. Koalicija je još u ožujku podigla optužbu protiv Friedjunga i Fundera ali je sam proces održan tek u prosincu. Supilo je još za vrijeme procesa ponudio ostavku u Koaliciji, koja je službeno bila prihvaćena kad ju je on ponudio i po drugi put, 5. veljače 1910., a na njegovo mjesto došao je Svetozar Pribičević. PAKT HRVATSKO-SRPSKE KOALICIJE I DR. TOMAŠIĆA Vladajući krugovi u Beču nastojali su izbjeći psljedice Friedjungovog procesa i pokušali naći “častan” izlaz iz nečasne situacije. To je bilo moguće jedino ako na to pristane Koalicija. Novo vodstvo je pristalo i dobilo obećanje da će se Rauchov apsolutistički režim zamijeniti ustavnom vladom. Uskoro nakon toga na čelo ugarske vlade došao je Khuen Hedervary, a za bana u Hrvatskoj imenovan je dr. Nikola Tomašić, koji je sklopio pakt s Koalicijom. Uvjeti pakta su: dr. Tomašić će maknuti s vodećih mjesta Rauchove ljude, umjesto njih će doći njegovi pristaše. Toj će vladi Koalicija, kao saborska većina, odobriti proračun i dati povjerenje. Drugi uvjet sadrži proširenje izbornog zakona. Treća obveza je provođenje izbora na kojima će se kandidirati Tomašićevi pristaše. Četvrti, i posljednji, uvjet bio je postavljanje srpskih stvari u Hrvatskoj u stanje u kojima su bile prije dolaska Raucha na vlast. 1910. u siječnju je postignut kompromis i pakt je zaključen. Unatoč tome, koalicija je izgubila mnogo odlaskom Supila, koji je koalicji davao borbeni zamah, tim više što se on razočaran njihovim ali i postupkom Srba odvojio od te politike i proglasio je dualističkom i nagodbenjačkom, a Koaliciju optužio da se odrekla svog programa. Tada se zainteresirao za socijalizam i radnički pokret i našao podršku socijalista i omladine te on postaje intelektualnim vođom nove generacije omladine. Sam pakt između koalicije i Tomašića održao se samo par mjeseci. Nakon izbora u listopadu 1910. na kojima Koalicija pobjeđuje, ali i na kojima se vidi da ne uživa više onu podršku koju je imala za vrijem Supilovog vodstva, dolazi do raskida pakta, a tijekom 1911. njihovi se odnosi još više zaoštruju. Tomašić je vjerovao da je time pokopao Koaliciju. Međutim, na saborskom zasjedanju u prvim mjesecima 1911. Koalicija opet pokreće pitanje pragmatike i zaključuje da neće sudjelovati kod izbora nove delegacije za peštanski sabor, te to i provodi. U lipnju dolazi do raskola u delegaciji za peštanski sabor, osječka grupa koalicije, koja je ostala uz Tomašića, prelazi u opoziciju. Dolazi do progona dr. Hinkovića zbog njegovog sudjelovanja u veleizdajničkom procesu. još jednom je otkrivena ovisnost suda o vladajućem režimu te se kidaju i posljednje niti povezanosti Koalicije i Tomašića. U duhu događaja na svjetskoj sceni (pokretanje “istočnog pitanja”, proglašenje republike u Kini) Tomašić, revoltiran i porazom njegove politike na izborima u prosincu 1911., daje ostavku a za nasljednika preporučuje Slavka pl. Cuvaja. Za režim Slavka pl. Cuvaja moglo bi se reći da je blaži od ostalih. On je u prvom redu birokrat, izvršitelj naloga i koncepcija Beča i Pešte. Za razliku od Khuena, Raucha i Tomašića najmanje je provodio svoju osobnu politiku. Ipak 4. travnja u Hrvatskoj i Slavoniji obustavljen je ustav a ban Cuvaj proglašen je komesarom. Uvođenjem komesarijata, ukidanjem slobode štampe i slobode sastajanja obnovljena su vremena Bachovg apsolutizma. To dovodi do pobuna i otpora, a u duhu balkanskih ratova i do odlaska bana Cuvaja na “odmor”. Pobjede balkanskih Slavena izazvale su u Beču zbunjenost, a u Pešti oprez. U Pešti je zaključeno da nešto treba poduzeti da se u unutrašnjoj politici Hrvatske suzbije privlačnost srpskih pobjeda na hrvatske mase. Zato žele likvidirati komesarijat. U predratnom stanju Beč je najveći protivnik peštanske politike, ali unatoč tome dolazi do sklapanja aranžmana izmađu Khuena i Koalicije. 23. studenog ban Cuvaj otišao je na “odmor” s kojeg se nije vratio, a upravu u Hrvatskoj i Slavoniji preuzima dr. Unkelhauser. Tim se činom praktički pristupilo likvidaciji komesarijata. Prvih deset mjeseci 1913. još uvijek u Hrvatskoj traje političko zatišje, ali 21. srpnja kraljevskim komesarom biva proglašen dr. Ivo barun Skrlecz sa zadatkom da pospješi likvidaciju komesarijata. No, na njega Stjepan Dojčić izvodi atentat tako da tek 17. studenoga dolazi do pregovora izmeću koalicije i ugarskog premijera grofa Tizse. 21. studenog sklopljen je sporazum za ukidanjem komesarijata, 29. studenog komesarijat je ukinut, a 1. prosinca dotadašnji komesar proglašen je banom. Uvjet koalicije za sporazum je bio raspis novih izbora i ukid pragmatike. Izbori su raspisani za 16. i 17. Prosinca, a još 7. prosinca ukinuta je pragmatika. Izbori su donijeli veliku pobjedu Koalicije. Suradnja Koalicije i Pešte bila je potaknuta još jednim problemom: 31. prosinca isticao je rok Ugarsko-hrvatske financijske nagodbe, koju je, mogao produžiti samo Hrvatski sabor. To je bio glavni razlog Khuenove popustljivosti, ali i razlog kojeg koalicija nije dobro iskoristila. Koalicija je mogla tražiti i dobiti puno više na pregovorima sa grofom Tiszom. Osim toga Supilova opozicija odnosno nacionalistička omladina nije imala nikakvu stranku ni grupu pa ljudi nisu imali za koga glasati. Koalicija je i u to vrijeme vodila politika malih kompromisa, politiku oportunizma na etape. 27. prosinca sastaje se Sabor koji je morao u roku od tri dana izglasati obnovu financijske nagodbe. To je bilo jedno od najvitalnijih pitanja hrvatske politike . Radi produžetka financijske nagodbe dolazi do opstrukcije drugih stranaka. Koalicija bezobzirno krši tu opstrukciju, bez osvrtanja na duh i oblike parlamentarizma. Kao vladajuća stranka počinje u Saboru primjenjivati trikove i metode primjerene samo madžarskom parlamrentarizma. To traje kroz cijelu 1914. Boravak u Pešti je pogubno djelovao na istaknute ljude u koaliciji, Tisza je fascinirao mnoge i to je dovelo do toga da su idejne parole postale fasada za primjenu sile. Kad je Tisza dolazio u Zagreb u siječnju koalicija ga je u Saboru dočekala sa pljeskom. To je bio veliki minus za koaliciju, koja ionako mnogo gubi na ugledu. Javnost nije mnogo oduševljena ni s rješenjem pragmatike, dotad jedinim uspjehom koalicije, koji je uostalom i nepotpun jer se madžarski u praksi još uvijek koristio na željezničkim stanicama. Na dnevni red dolazi i otvaranje novih madžarskih škola, protiv čega je koalicija nemoćna. Nakon toga je došao još jedan udar: peštanska vlada je spremila novi zakon po kojem bi sva prava na morskoj obali trebala pripasti ugarskom ministarstvu. Na to peštanska vlada uopće nije bila ovlaštena niti je imala ikakvog prava, ali još prija nego što se znao tekst zakonske osnove, koalicija je branila osnovu. To je izazvalo veliko ogorčenje i revolt, osobito kod omladine. Koalicija je istupila protiv omladine te je 25. svibnja dala uhapsiti maldog glumca Vladimir Schafera kod kojeg je nađen revolver. Redarstvo je tvrdilo da je htio izvršiti atentat na bana. To, pak, nije bilo dokazano. Istup Koalicije protiv omladine imao je jak utjecaj na omladinu. Ona odsada ide svojim putem. Što se tiče, pak, tiče Koalicije ona je svojom političkom evolucijom već u prvoj plovici 1914. prestala biti reprezentantom raspoloženja i težnja Hrvatske. Niti jedan dio Hrvatske ne odobrava politiku Koalicije. Ona je ipak djelovala do kraja Prvog svjetskog rata kada se pridružila Narodnom vijeću SHS . PREGLED SVIH INFORMACIJA ZA PODUZETNIKE - ONE STOP SHOP
25. 4. 2024. | ||||||||||||||||||||||||||||||||
