|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
| ||||||||||||||||||||||||||||||||
Istraživanje tržišta Poslovni izvještaji Internet marketing Izrada web stranica Imenici i baze podataka Poslovni ugovori Poslovni planovi za kredite Poslovne usluge i ponude Trgovačko posredovanje Poslovna psihologija Poslovni programi Oglasi i obavijesti Korisni linkovi Besplatno za poduzetnike Nove poslovne ponude  
    
KONTAKT PODACI ZA Poslovni forum d.o.o. Link na web stranicu sa e-mail adresama i telefonima Upiti, narudžbe, savjeti...
Izrada web stranica za tvrtke, obrte i privatne osobe. Kvalitetna izrada web stranica prilagođenih mobilnim uređajima. Privucite korisnike suvremenim web stranicama. Iskoristite priliku! Pregledajte recenzije naših klijenata i uvjerite se zašto smo mi Vaš pravi izbor. Izrada web trgovina. Web shop i web stranice prilagođene vašem poslovanju i budžetu. Savjetovanje i Podrška. Napredne funkcionalnosti. Vrhunska usluga. Povoljne cijene. SEO Optimizacija. Suvremen dizajn i visoka tehnička kvaliteta izrade internet stranica. Besplatna izrada web stranica u sklopu naših promotivnih akcija. Besplatne stranice za poduzetnike i udruge. Besplatne stranice za obrtnike i male poduzetnike. Izrada web stranica besplatno brzo i povoljno!
|
 |
Na temelju članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 96/03.), Hrvatski sabor na sjednici 25. veljače 2005., donio je ZAŠTITE POTROŠAČA ZA RAZDOBLJE 2005. – 2006. I. UVOD 1. OPĆE ODREDNICE Nacionalni interes i strateški cilj Vlade Republike Hrvatske je punopravno članstvo u Europskoj uniji. Ispunjavanje uvjeta za punopravno članstvo u Europskoj uniji – stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava i poštivanje demokratskih načela i ljudskih prava, međunarodnog prava te tržišnog gospodarstva, čine temelje unutarnje i vanjske politike Republike Hrvatske. U uvjetima stvaranja nužnih pretpostavki za punopravno članstvo u Europskoj uniji, Vlada Republike Hrvatske prihvatila je razvojni okvir za preobražaj Republike Hrvatske u civilno, ekonomski uspješno i demokratsko društvo. Uvažavajući takvo određenje Hrvatske uočena je potreba sustavnog rješavanja problematike određenih kategorija stanovništva, osobito onih kojima se u demokratskom društvu jamči posebna zaštita. S obzirom na širenje područja djelovanja Europske unije ujedinjenjem europskih država, Europska unija svojim je zemljama članicama dala smjernice za stvaranje jedinstvene politike za ona područja koja su do tada bila isključivo u nacionalnoj nadležnosti. U skladu s time, javila se i potreba za propisivanjem pravnih odredbi koje proklamiraju poštivanje osnovnih ljudskih prava, što je jedno od temeljnih načela djelovanja Europske unije. Na početku stvaranja samostalne države već je bilo vidljivo opredjeljenje za demokratsku i socijalnu državu, što je nedvojbeno naznačeno i u Ustavu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 41/01. i 55/01.), koji u članku 16., 22., 50. i 69. u poglavlju »ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA« propisuje da je »čovjekova sloboda i osobnost nepovrediva« i da svatko ima pravo na zdrav život. Državna tijela osiguravaju uvjete za zdrav okoliš. Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša. Stoga se pristupa objedinjavanju propisa važnih za potrošače, što bi trebalo rezultirati usuglašavanjem postojećih pravnih propisa i stvaranjem novih, sukladno međunarodnim dokumentima osobito onim koji su prihvaćeni u Europskoj uniji. Opredjeljenje Republike Hrvatske da se razvija prema civilnom društvu te demokratskoj i tržišno orijentiranoj državi s težnjom integriranja u Europsku uniju dovodi do stvaranja zakonodavstva kojim se poboljšava položaj najugroženije i najslabije strane na tržištu, pojedinaca – potrošača, koji nastupaju na tržištu bez namjere stjecanja profita, ali sa željom da ostvare svoj osobni interes. Potrebno je zaštitu potrošača sustavno uključivati u sva važna područja života i osigurati njeno provođenje. Ovaj Nacionalni program izraz je nastojanja da se rastuća svijest o potrebi zaštite potrošača pretvori u jasan i cjelovit dokument, kojim se sustavno kreira politika zaštite potrošača i određuju prioriteti kao i mjere za njihovo ostvarenje u razdoblju od 2005. do 2006. godine. 2. Razvoj sustava zaštite potrošača Generalna skupština Ujedinjenih naroda donijela je, Rezolucijom broj 39/248 iz 1985. godine, smjernice o zaštiti potrošača kojima je potaknula zemlje članice na zakonsko uređivanje ovog područja te razvoj institucija koje će potrošače obavješćivati i poučavati, te djelotvorno štititi njihova prava. Europske države potpisnice Ugovora o osnivanju Europske zajednice, potpisanog u Rimu 1957. godine, donijele su potkraj 1973. godine Europsku povelju o obavješćivanju i zaštiti potrošača s njihovim pravima, koja se sastoje od prava na zaštitu gospodarskih interesa, prava na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu prilikom stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, prava na pravnu zaštitu i potporu države, prava na obavješćivanje i poduku potrošača, te prava na udruživanje sa svrhom zaštite njihovih interesa, prava na predstavljanje u tijelima koja odlučuju o stvarima od interesa za potrošače. Od tada do danas, na ovim principima u Europskoj zajednici je nastalo bogato zakonodavstvo zaštite potrošača. U Sjedinjenim Američkim Državama donesen je Zakon o zaštiti potrošača 1972. godine i na temelju tog Zakona osnovana je posebna savezna komisija za sigurnost potrošačke robe. Zajedničko obilježje svih modernih demokratskih država je zaštita interesa gospodarski slabije strane u poslovnim transakcijama na tržištu, stoga se i zakonima o zaštiti potrošača u tim zemljama, štite fizičke osobe, potrošači, na tržištu proizvoda i usluga koje kupuju za svoje neprofesionalne svrhe, odnosno za osobne ili obiteljske potrebe. Sa zaštitom potrošača Europska unija započela je u 70-im godinama dvadesetog stoljeća. Do danas je to područje uređeno brojnim aktima što ukazuje na veliku važnost koja se pridaje ovoj problematici, to više što moderno tržište zahtijeva visoku razinu zaštite potrošača. Ugovorom o Europskoj uniji, kojim je izmijenjen Ugovor o osnivanju Europske zajednice, politika zaštite potrošača postaje službena politika Europske unije. Daljnje promjene izvršene su tzv. Ugovorom iz Amsterdama, odnosno Ugovorom o izmjenama Ugovora o osnivanju Europske zajednice. Tim ugovorom, između ostalog, izvršena je renumeracija postojećeg teksta Ugovora o osnivanju Europske zajednice, pa je dotadašnji članak 129.a, kojim je bila uređena zaštita potrošača, postao članak 153. i njime se navodi da se prava potrošača temelje na pet osnovnih prava ugrađenih u nacionalne politike njezinih članica, kako slijedi: • zaštita zdravlja i sigurnost potrošača, • zaštita gospodarskih interesa potrošača, • pravo potrošača da budu informirani i educirani, • pravo na naknadu štete i • udruživanje, zastupanje i sudjelovanje potrošača, radi ostvarenja svojih prava. Zaštita potrošača iznimno je dinamično područje koje je u Europskoj uniji podvrgnuto donošenju učestalih novih mjera, stoga bi trebala predstavljati osnovu za usklađeno djelovanje svih nacionalnih tijela na području zaštite potrošača, vladinih i nevladinih organizacija. Suvremeno tržište omogućava široku ponudu uz potrebno postizanje visoke i jedinstvene razine zaštite potrošača, kako bismo našu državu pripremili za ravnopravno nastupanje na jedinstvenom tržištu Europske unije. To podrazumijeva stvaranje jedinstvene i kvalitetne institucionalne strukture kao temelja provođenja učinkovite zaštite potrošača, čime bi Republika Hrvatska pokazala da zaslužuje povjerenje potrošača na konkurentnom unutarnjem tržištu uz jasna pravila i dosljedno provođenje zakona, bez obzira, gdje se potrošač ili gospodarski subjekt nalaze. Da bi se sve to moglo ostvariti potrebna su i značajna materijalna sredstva koja bi u konačnici dovela do značajne koristi ne samo gospodarskim subjektima, nego i potrošačima u njihovom svakidašnjem životu, s obzirom na veći izbor robe i usluga uz bolju kvalitetu i niže cijene. Potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica u Luksemburgu 29. listopada 2001. godine čije je potvrđivanje od strane Hrvatskoga sabora objavljeno u »Narodnim novinama – Međunarodni ugovori«, br. 14/01.), otpočeo je proces pridruživanja Republike Hrvatske europskim integracijama. Jedna od posebno važnih obveza koju Republika Hrvatska mora ispuniti do kraja tog procesa je i prilagodba nacionalnog zakonodavstva pravnoj stečevini Europske unije (acquis communautaire). Člankom 74. Sporazuma u dijelu 23. pod nazivom ZAŠTITA POTROŠAČA dogovoreno je da će Hrvatska i Europska zajednica surađivati kako bi uskladile standarde za zaštitu potrošača u Republici Hrvatskoj s onima u Europskoj uniji. Učinkovita zaštita potrošača je nužna kako bi se osiguralo primjereno funkcioniranje tržišnoga gospodarstva te će ta zaštita ovisiti i o razvoju upravne infrastrukture, koja će osigurati nadzor nad tržištem i provedbom zakona na tom području. U tu će svrhu i u njihovu zajedničkom interesu stranke posebno poticati i osigurati: – usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Hrvatskoj sukladno zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji, – politiku aktivne zaštite potrošača, uključujući veću informiranost i razvoj neovisnih organizacija, – učinkovitu pravnu zaštitu potrošača radi poboljšanja kakvoće potrošačke robe i održavanja odgovarajućih sigurnosnih normi. Sukladno preuzetim obvezama iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, Republika Hrvatska obvezna je preuzeti smjernice Europske unije zaštite potrošača u nacionalno zakonodavstvo. Pri preuzimanju smjernica i njihovoj ugradnji u nacionalni pravni sustav provodi se podjela smjernica na dvije skupine. U prvoj su skupini smjernice koje uređuju, isključivo ili pretežito, zaštitu interesa neprofesionalnog djelovanja fizičkih osoba na tržištu. Ta je skupina smjernica ugrađena u Zakon o zaštiti potrošača, koji tako postaje opći propis za zaštitu potrošača. U drugu skupinu, razvrstane su smjernice koje uređuju zaštitu i drugih interesa i drugih osoba. Smjernice iz druge skupine bit će ugrađene u novi Zakon o obveznim odnosima, te donošenjem novih ili izmjenom drugih već postojećih propisa. Mišljenje KOMISIJE EUROPSKIH ZAJEDNICA vezano uz zahtjev Republike Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji koje se odnosi na zaštitu potrošača i zdravlja, (Bruxelles, 20. travnja 2004.) je sljedeće: »Pravna stečevina Zajednice obuhvaća zaštitu gospodarskih interesa potrošača (u odnosu na zavaravajuće oglašavanje i komparativno oglašavanje, isticanje cijena na proizvodima, potrošački zajam, nepoštene uvjete u prodaji na daljinu i od vrata do vrata, putovanja u paket aranžmanima, kupovinu prava na vremenski ograničenu uporabu nekretnina (timeshare), sudske naloge za zaštitu interesa potrošača, određene aspekte prodaje potrošačke robe i popratna jamstva, te prodaju na daljinu potrošačkih financijskih usluga), kao i opću sigurnost proizvoda (odgovornost za neispravne proizvode, opasne kopije proizvoda i opću sigurnost proizvoda). Države članice Europske unije trebaju učinkovito provoditi pravnu stečevinu Zajednice putem odgovarajućih instrumenata rješavanja sudskih i izvansudskih sporova kao i sustava administracije, uključujući tržišni nadzor i ulogu udruga za zaštitu potrošača. U pogledu mjera koje su vezane uz sigurnost proizvoda, rješenje za usklađivanje s odredbama sadržanim u Direktivi EZ-a o općoj sigurnosti proizvoda potraženo je u donošenju Zakona o općoj sigurnosti proizvoda u rujnu 2003. godine, koji će biti dopunjen Pravilnikom o uzajamnom izvješćivanju. Hrvatski pravni okvir koji se odnosi na odgovornost za neispravne proizvode obuhvaća i načelo objektivne odgovornosti, definiciju štete, izuzeće od odgovornosti i teret dokaza, a temelji se na Zakonu o obveznim odnosima. U ovom trenutku regulativa u ovom području u više aspekata odstupa od pravne stečevine i bit će potrebne njene izmjene i dopune. U pogledu mjera koje nisu vezane uz sigurnost proizvoda Zakon o zaštiti potrošača, usvojen 2003. godine ima za cilj preuzeti Direktive EZ-a koje se odnose na: zavaravajuće i komparativno oglašavanje, ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija, potrošačke zajmove, nepoštene uvjete u potrošačkim ugovorima, kupnju prava na vremenski ograničenu uporabu nekretnina (timeshare), ugovore sklopljene na daljinu i na isticanje cijena na proizvodima. Zakon o turističkoj djelatnosti i Zakon o obveznim odnosima djelomično su usklađeni s Direktivom EZ-a koja obuhvaća putovanja, odmore i kružna putovanja u paket aranžmanima i bit će ih potrebno izmijeniti i dopuniti. Hrvatsko zakonodavstvo ne pokriva Direktive EZ-a o sudskim nalozima za zaštitu interesa potrošača, o nekim aspektima prodaje potrošačke robe i popratnim jamstvima te o prodaji na daljinu potrošačkih financijskih usluga. Za navedena pitanja potrebna je daljnja prilagodba s pravnom stečevinom Zajednice. U području tržišnog nadzora postojeći je sustav, koji se temelji na odobrenju proizvoda prije njihovog stavljanja na tržište, daleko od postavljenih zahtjeva Europske unije. Državni inspektorat odgovoran je u suradnji s ostalim javnim institucijama za provedbu propisa tržišnog nadzora. Na snazi su osnovne odredbe o metodologiji procjene rizika, prijavi opasnih proizvoda i suradnji s proizvođačima i distributerima. Određene aktivnosti nadzora tržišta poduzimaju se za određene kategorije proizvoda. Međutim, za veliki broj ostalih proizvoda nedostaje tržišni nadzor zbog nepostojanja normi, nedostatka sredstava za izvođenje ispitivanja ili nedostatnih zakonskih ovlasti Državnog inspektorata. Jedino na razini Vlade i ostalih država postoji oblik razmjene informacija. Hrvatska bi imala koristi postati članicom TRAPEX-a (Sustava za prijenos i brzu razmjenu podataka o štetnim posljedicama uporabe određenih proizvoda na tržištu). Posebni pravni propisi koji bi potrošačima olakšali pristup pravosuđu ne postoje. Primjenjuju se odredbe s područja građanskog prava. Još uvijek nije razvijen poseban sustav alternativnog rješavanja sporova koji se odnose na zaštitu potrošača, koji bi bio usklađen s postojećim Preporukama Europske komisije. Udruge za zaštitu potrošača ovlaštene su pokrenuti postupke na nadležnom sudu protiv nezakonitih poslovnih aktivnosti i zavaravajućeg oglašavanja, ali slabosti hrvatskoga pravosudnog sustava predstavljaju prepreku za učinkovitu provedbu. U odnosu na obavješćivanje i izobrazbu potrošača Republika Hrvatska nema odgovarajućih programa, iako se predviđa izrada jednoga takvog programa pa bi s tim u vezi aktivnosti na tom području trebale biti značajno pojačane. Zaključak Hrvatska će morati na ovom području poduzeti dodatne napore u usklađivanju svog zakonodavstva s pravnom stečevinom Zajednice u cilju njegovoga učinkovitog preuzimanja i provedbe u srednjoročnom razdoblju. Posebni se napori trebaju usmjeriti na zakonske odredbe o odgovornosti za proizvod i mjere koje nisu vezane uz sigurnost proizvoda te provedbu sustava nadzora tržišta koji bi bili usklađeni sa zahtjevima Europske unije. Posebnu pozornost također treba posvetiti jačanju udruga za zaštitu potrošača i promicati razvoj neovisnog i reprezentativnog pokreta za zaštitu potrošača, kao i promicanju aktivnosti obavješćivanja i edukacije potrošača.« Zaštita potrošača određena je težnjom Hrvatske da poveća kvalitetu življenja, uravnoteži i unaprijedi učinkovitost gospodarstva prilagođavajući ga tržišnim uvjetima te za uključivanjem u europske razvojne sustave i svjetsku razmjenu. Nadalje u »Strategiji politike zaštite potrošača za razdoblje 2002.–2006.«, koju je donijela Europska komisija u veljači 2002. godine, u poglavlju 3.2.3.2. spominju se Europski centri za zaštitu potrošača (ECC), odnosno Mreža europskih centara za zaštitu potrošača (ECC – Network). Europska komisija navela je da očekuje osnivanje po jednoga Europskog centra za zaštitu potrošača u državama članicama i što je prije moguće, u državama kandidatkinjama. Europski centri za zaštitu potrošača predstavljaju vezu između Komisije i potrošača u Europskoj uniji, a uloga centara je omogućiti potrošačima bolje snalaženje na unutarnjem tržištu, te da Europskoj komisiji osiguraju informacije o problemima na tržištu. Europski centri daju podatke o zakonodavstvu i sudskoj praksi, kako na europskoj tako i na razini država članica. Centri, također, pružaju pravnu pomoć i savjetuju o proceduralnim pitanjima, u postupcima izvansudskog rješavanja sporova, upućuju na nadležna tijela, te usko surađuju unutar svoje Mreže s drugim sličnim mrežama. (EEJ – net, FIN – net). Uloga države cijenit će se kroz stvaranje tržišnog gospodarstva, omogućavanje gospodarskog rasta i razvoja zemlje, ali uveliko će ovisiti i o povjerenju potrošača. Cijene robe i usluga u Republici Hrvatskoj formiraju se slobodno prema uvjetima tržišta. Međutim, postoje izuzeća za pojedine gospodarske djelatnosti u kojima formiranje cijena još uvijek kontroliraju državna tijela na nacionalnoj ili lokalnoj razini čiji je cilj sprječavanje pojave monopola i zaštite potrošača posebno onih s niskim dohotkom. Zakonom o zaštiti potrošača omogućava se potrošačima da štite svoje gospodarske interese i u slučajevima kada se radi o javnim uslugama koje se pružaju potrošačima (električna energija, plin, javne telekomunikacijske usluge, poštanske usluge, itd.). Zaštita potrošača provodi se u javnom interesu, a izvršenje ove zaštite osigurava Republika Hrvatska. Zakon o zaštiti potrošača daje okvir za sadržaj Nacionalnog programa za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: »Nacionalni program«) kojim se razrađuju svi aspekti politike zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj, te određena pravila ponašanja svih subjekata aktivno uključenih u provođenje te politike. II. OCJENA STANJA NA PODRUČJU ZAŠTITE POTROŠAČA U REPUBLICI HRVATSKOJ Današnji trenutak razvijenosti sustava zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj definiran je spoznajama uočenim kroz jednogodišnju primjenu Zakona o zaštiti potrošača, višegodišnju primjenu drugih propisa koji sadrže odredbe o zaštiti potrošača, kao i rezultate djelovanja udruga. Postoji zaokružen zakonski okvir koji osigurava implementaciju najviših vrijednosti zaštite potrošača Europske unije u praksu hrvatskog tržišta robe i usluga. Nažalost, značajan dio postojeće regulative, neovisno o tome što je u njoj cijeli niz slabosti i nedorečenosti, ne provodi se, što koči ostvarenje temeljnih prava potrošača, njegovo dostojanstvo i gospodarske interese. Na temelju provedenih inspekcijskih nadzora i utvrđenih nepravilnosti u područjima nadzora, može se generalno ocijeniti da, unatoč velikom broju obavljenih inspekcijskih nadzora nad primjenom odredbi propisa kojima se štite interesi potrošača i poduzetih upravnih i kaznenih mjera, stanje u području zaštite potrošača u nadziranim područjima nije zadovoljavajuće. Temeljni uzroci takvog stanja su: – nejasni, nepotpuni, neprecizni i neprimjenjivi propisi (primjerice kod Zakona o zaštiti potrošača: odredba o isticanju cijena na svim proizvodima, nepotpuno uređenje odredaba o javnim uslugama, nedovoljna zaštita u području kvalitete obavljenih usluga, nedostatne ovlasti inspekcije), – donošenje propisa od strane jedinica lokalne samouprave koji su suprotni zakonima (posebno kod komunalnih usluga npr. voda, naknade za priključak na komunalnu infrastrukturu), – neprovođenje, odnosno nedovoljno provođenje upravnog nadzora nadležnih ministarstava nad provedbom propisa iz svog djelokruga, – sporo rješavanje prekršajnih prijava i blaga kaznena politika, – nedovoljne ovlasti nadležnih inspekcijskih tijela koja trebaju provoditi inspekcijski nadzor u većini propisa kojima se po bilo kojem pitanju uređuje zaštita potrošača (primjerice: u Zakonu o zaštiti potrošača nema ovlasti inspektora da naredi zamjenu neispravnog proizvoda, da zabrani promet nedeklariranih proizvoda, u propisima koji uređuju djelatnost distribucije /opskrbe/ plina nisu predviđena zakonska rješenja kojima bi se osigurala provedba odredaba o pravima i obvezama potrošača i distributera plina), – u manjoj mjeri nedovoljna aktivnost inspekcijskih tijela u području zaštite potrošača zbog nedovoljnog broja inspektora, slabe mobilnosti i nedostatka sredstava za ispitivanje kvalitete, – nedovoljna informiranost i edukacija potrošača o njihovim pravima, – nedovoljna organiziranost potrošača na cijelom teritoriju Republike Hrvatske. Tijela lokalne samouprave, uz časne iznimke, ne pridržavaju se, kada je u pitanju izgradnja sustava zaštite potrošača, svojih obveza definiranih Ustavom Republike Hrvatske i Zakonom o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi. Dnevne pritužbe potrošača upozoravaju na visoku razinu kršenja »dobrih poslovnih običaja«, a time i narušavanje zakonskog okvira koji uređuje zaštitu potrošača u Republici Hrvatskoj. Činjenica kako je tek oko 20% građana-potrošača u dostatnoj mjeri svjesno svojih zakonskih prava, a slična ocjena vrijedi i za značajan dio trgovaca, davatelja usluga i proizvođača, razlog je čestog kršenja temeljnih prava potrošača i zakona kojima se u Republici Hrvatskoj uređuje područje zaštite potrošača. Nedostatna je i razina suradnje i partnerstva između nositelja zaštite potrošača definiranih zakonom, a neriješeno je i pitanje sustavnog financiranja javnoga djelovanja udruga za zaštitu potrošača. 1. Zakonodavstvo Zaštita potrošača provodi se u javnom interesu. Provođenje ove zaštite osigurava Republika Hrvatska i uređena je Zakonom o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 96/03.) koji je temeljni Zakon i u primjeni je od 8. rujna 2003. godine. Ovaj je Zakon jedan od propisa kojim je započeo postupak implementacije smjernica Europske unije s područja zaštite potrošača u hrvatski pravni sustav, kojim se preuzimaju europske norme ponašanja na tržištu, kako u pogledu obavješćivanja, tako i same zaštite potrošača. Zakon o zaštiti potrošača na sustavan način uređuje zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njihovoj poslovnoj, a ni poduzetničkoj djelatnosti. Naime, Zakonom je uređeno pravo na zaštitu gospodarskih interesa potrošača, pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu, pravo na pravnu zaštitu potrošača, pravo na obavješćivanje i izobrazbu potrošača i pravo na udruživanje potrošača sa svrhom zaštite njihovih interesa. Smjernice Europske unije koje su ugrađene u Zakon o zaštiti potrošača osobito se odnose: na isticanje cijena proizvoda koji se nude potrošačima na prodaju izvan poslovnih prostorija trgovca; na prodaju na daljinu (putem kataloga, tiskanih promidžbenih poruka s narudžbenicom, televizije, elektroničke pošte i slično); na korištenje potrošačkog zajma; na zavaravajuće oglašavanje; na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima i na ugovore o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (timesharing). Direktiva o univerzalnoj usluzi i pravima korisnika elektronske komunikacijske mreže i usluga preuzeta je djelomično i to u djelu koji se odnosi na ugovorne obveze davatelja usluge. Interesi potrošača štite se još i nizom propisa koji pravno uređuju različita prava potrošača – primjerice: Zakon o trgovini (»Narodne novine«, br. 49/03. – pročišćeni tekst, 96/03., 103/03.,170/03. i 55/04. – Odluka Ustavnog suda broj U-I-3824/2003; U-I-4094/2003; U-I-418/2004 od 28. travnja 2004. kojom je ukinut Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trgovini), Zakon o državnom inspektoratu (»Narodne novine«, br. 76/99. i 96/03.), Zakon o pošti (»Narodne novine«, br. 172/03. i 15/04.), Zakon o komunalnom gospodarstvu (»Narodne novine«, br. 26/03. – pročišćeni tekst i 82/04.), Zakon o normizaciji (»Narodne novine«, br. 55/96. i 163/03.), Zakon o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjeni sukladnosti (»Narodne novine«, br. 158/03.), Zakon o hrani (»Narodne novine«, br. 117/03., 130/03. i 48/04.), Zakon o zdravstvenoj ispravnosti i zdravstvenom nadzoru nad namirnicama i predmetima opće uporabe (»Narodne novine«, br. 1/97. – pročišćeni tekst), Zakon o energiji (»Narodne novine«, br. 68/01.), Zakon o regulaciji energetskih djelatnosti (»Narodne novine«, br. 68/01. i 109/01.), Zakon o tržištu električne energije (»Narodne novine«, br. 68/01.), Zakon o tržištu plina (»Narodne novine«, br. 68/01.), Zakon o općoj sigurnosti proizvoda (»Narodne novine«, br. 158/03.), Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja (»Narodne novine«, br. 122/03.), Zakon o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.) kojim se ne štiti potrošača kao posebnu društvenu skupinu već kao jednu od ugovornih strana, Zakon o pravu na pristup informacijama (»Narodne novine«, br. 172/03.), Zakon o zaštiti osobnih podataka (»Narodne novine«, br. 103/03.), Zakon o zaštiti prirode (»Narodne novine«, br. 162/03.) i drugi. Implementacijom jednog dijela smjernica Europske unije o zaštiti potrošača u hrvatsko zakonodavstvo postavljen je pravni okvir za uspostavu sustava koji se sastoji od upravnih tijela i samostalnih, neovisnih tijela kojima je cilj izgradnja i sustavno ostvarivanje aktivne zaštite potrošača. Europska unija je strategiju o zaštiti potrošača za razdoblje 2002. – 2006. usvojila s namjerom da realizira svoju dugoročnu viziju, da sistematski pristupi problematici i usredotoči se na opće ciljeve zaštite potrošača. Istodobno, Europska je unija ostavila prostor za kontinuiranu prilagodbu godišnjih planova. Strateško pozicioniranje Europske unije na zaštitu potrošača povezano je s proračunskim sredstvima za ovu namjenu. Za razdoblje 2002. – 2006. predviđeno je 54 milijuna EUR, odnosno 18 milijuna EUR godišnje za izravno financiranje aktivnosti na području zaštite potrošača. U praksi je bilo problema i nesnalaženja u primjeni Zakona o zaštiti potrošača. Kad se radi o provedbi Zakona o zaštiti potrošača, najveći broj pitanja u početnoj fazi njegove primjene nije upućen od potrošača već od trgovaca, posebno u odnosu na obvezu isticanja cijena na svakom proizvodu, isticanju cijena za jedinicu mjere, vrećice s logotipom proizvođača ili trgovca, deklariranje – adresa proizvođača i drugo. Najveći broj reklamacija od potrošača odnosi se na neisticanje ili nepravilno isticanje cijena, isprave koje prate proizvode, a nisu na hrvatskom jeziku, nedeklariranje ili nepotpuno deklariranje proizvoda, neisticanje općih i posebnih uvjeta prodaje, neizdavanje računa, prodaju proizvoda trajnije uporabe bez jamstvenog lista, tehničke upute, rasprodaje robe suprotno propisu, način obračunavanja komunalnih usluga u pojedinim jedinicama lokalne samouprave, način obračuna telekomunikacijskih usluga, izdavanje računa na tržnicama i drugim otvorenim prostorima, kvalitetu obavljenih usluga, odbijanje pružanja jamstva za tehničke proizvode. Razvojem sustava zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj bazirano na Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima uočilo se najčešće kršenje odredbe članka 488. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano pravo kupca da po vlastitom izboru može od trgovca tražiti ispunjenje, sniženje cijene, raskid ugovora ili naknadu štete u slučaju nedostatka prodanog proizvoda. U Zakonu o zaštiti potrošača uočilo se najčešće kršenje odredbe članka 8. koji propisuje isticanje cijena proizvoda i pružanje usluga, odredbe članka 10. koji propisuje isticanje cijene pri oglašavanju, odredbe članka 17. koji propisuje način deklariranja proizvoda, članak 22. kojim se propisuju javne usluge koje se pružaju potrošačima posebno vezano uz uključivanje predstavnika udruga potrošača pri savjetodavnim tijelima i povjerenstvima za reklamacije potrošača, te odnos jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u odnosu na obveze sukladno navedenom Zakonu, članak od 89. do 95. kojima se propisuje oglašavanje proizvoda i usluga, a pogotovo zabrana zavaravajućeg oglašavanja. Tijekom 2004. godine ministar gospodarstva, rada i poduzetništva donio je Pravilnik o postupku ocjenjivanja stručne osposobljenosti osoba za rad u Savjetovalištima za zaštitu potrošača (»Narodne novine«, br. 106/04.), te je ujedno izrađena Odluka o jedinstvenoj metodi izračuna realne godišnje kamatne stope na potrošačke kredite. Isto tako, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva raspisalo je Javni poziv za Projekte »Informiranje i izobrazba potrošača za 2004. godinu« i »Preventivna zaštita potrošača za 2004. godinu« na temelju kojih je raspodijelilo sredstva u iznosu od 300.000,00 kuna za svaki projekt udrugama za zaštitu potrošača. 2. Udruge za zaštitu potrošača u Republici Hrvatskoj U državama članicama Europske unije nailazimo na različite odnose između uloge državnih tijela i nevladinih organizacija na području zaštite potrošača. Za djelotvoran sustav zaštite potrošača važna su oba sektora, kako nevladin tako i vladin. Neovisne potrošačke udruge imaju jedinstvenu ulogu u identificiranju i koherentnom izražavanju problema s kojima se potrošači susreću, te u zastupanju interesa potrošača. Sposobne su pridobiti povjerenje potrošača savjetima, educiranjem i usmjeravanjem. U strukturi nevladinih organizacija potrošača u pojedinim državama Europske unije, mogu se utvrditi dvije karakteristične skupine. U prvoj su organizacije koje djeluju cjelovito na području zaštite potrošača, sadržajno pokrivaju različita tematska područja i pružaju različite usluge potrošačima od savjetovanja, obavješćivanja, do istraživačkog rada i surađivanja u pripremanju zakonodavstva. U drugoj su skupini usko profilirane organizacije, koje svoj rad usredotočuju na određeno tematsko područje, npr. prehranu, javne usluge i dr., pri čemu potrošačima pružaju razne usluge. Temeljna karakteristika, po kojoj se nevladine potrošačke organizacije razlikuju od drugih nevladinih organizacija, je obvezna neovisnost o ponuđačima robe i usluga, kao i o političkim strankama, što podrazumijeva zabranu stjecanja sredstva iz komercijalnih izvora. Nevladino udruživanje potrošača karakteristika je modernog civilnog društva, koje u pravilu nema strogih institucionalnih oblika. U brojnim državama, naročito u SAD i u državama Europske unije interese potrošača zastupaju snažne udruge potrošača, koje su važan čimbenik u razvoju zaštite potrošača. U savjetodavnoj grupi za zaštitu potrošača kod Europske komisije zastupljeno je pet europskih udruga za zaštitu potrošača. Djelovanje dviju organizacija (BEUC i ANEC) financijski podupire Europska komisija. BEUC (Bureau Europeen des Unions de Consommateurs) je europska krovna organizacija. Članstvo u toj organizaciji je ekskluzivno, što znači, da njena članica može biti samo jedna od nacionalnih potrošačkih organizacija iz svake države Europske unije. Glavna uloga BEUC-a je lobiranje kod Europske komisije za zakonodavstvo, koja štiti i jača položaj potrošača na tržištu. Pri tome je važno naglasiti da samo članice imaju pristup do istraživačkog rada i različitih političkih dokumenata i gledišta BEUC-a, a odnose se na direktive, uredbe i druge pravne instrumente Europske unije, koji su već donijeti ili su u postupku donošenja. U Republici Hrvatskoj od 1998. godine do danas osnovano je 16 udruga za zaštitu potrošača. Udruge svojim javnim djelovanjem utječu na prikupljanje i širenje broja svojih članova. Prvi broj »Potrošačkog lista« tiskan je i distribuiran u prosincu 2002. godine, a zatim su tiskana i objavljena još dva broja. Međutim, nemogućnost osiguranja financijskih sredstava spriječila je daljnje izlaženje tog časopisa, jer tijela državne uprave nisu bila sklona tom financiranju. Zatim su se pojavile potrošačke novine s korisnim informacijama za potrošače (13 brojeva časopisa »Zaštita potrošača«, koji se uglavnom financiraju prodajom na tržištu i reklamama trgovaca). Udruge pružaju i izravnu pomoć potrošačima koji im se obrate u nastupu prema trgovcima. Djelovanje udruga prisutno je u javnosti kroz brojne aktivnosti na promicanju prava potrošača i njihove zaštite, kroz obavješćivanje, savjetovanje, edukaciju i zastupanje potrošača u slučajevima kad su njihovi interesi ugroženi. Udruge raspolažu minimalnim financijskim sredstvima za rad. Rad članova udruga uglavnom je volonterski, a Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva je tijekom 2003. udrugama za zaštitu potrošača doznačilo određena financijska sredstva za provođenje Zakona o zaštiti potrošača, te financiralo izdavanje Potrošačkog pojmovnika u svrhu obavješćivanja i poduke javnosti. Povodom Svjetskog dana prava potrošača 15. ožujka 2004. godine u Umagu je održan je I. sabor zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj pod pokroviteljstvom Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva. Na ovaj način Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva podržava partnerski odnos s udrugama u namjeri promicanja aktivne politike zaštite potrošača. 3. Savjetovališta Udruga za zaštitu potrošača »Potrošač« – Društvo za zaštitu potrošača Hrvatske je u razdoblju od travnja 2001. do travnja 2002. godine provelo projekt »Savjetovalište za potrošače«, pod sponzorstvom i nadzorom Delegacije Europske komisije u Republici Hrvatskoj, a u razdoblju od svibnja 2002. do srpnja 2003. godine projekt »Savjetovalište za potrošače u Gradu Zagrebu«, pod sponzorstvom Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske. Hrvatska udruga za zaštitu potrošača je u razdoblju od svog osnivanja 1998. g. do danas imala više projekata putem kojih se savjetovalo potrošače. Projekt »Meso i mesne prerađevine« vođen je pod nadzorom i sponzorstvom Svjetske organizacije potrošača Consumers International čiji je član Hrvatska udruga za zaštitu potrošača. Nadalje, u tom razdoblju tiskano je 9 letaka putem kojih su informirani potrošači. Udruge od svojeg osnivanja redovito savjetuju potrošače putem telefona, telefaksa, pisama, web stranica i izravnim rješavanjem reklamacija potrošača, te se na taj način potrošači sustavno obrazuju i obavješćuju. Za sada nije osnovano niti jedno savjetovalište na način kako to propisuje Zakon o zaštiti potrošača. 4. Sudovi časti Hrvatske gospodarske komore i Hrvatske obrtničke komore a) Sud časti Hrvatske gospodarske komore Pri Hrvatskoj gospodarskoj komori od 1989. godine djeluje Sud časti kao nadležni sud za utvrđivanje povreda dobrih poslovnih običaja koje su počinile članice Komore i izricanje mjera društvene discipline prema počiniteljima. Pod terminom »povreda dobrih poslovnih običaja« podrazumijeva se povreda onih poslovnih običaja koji su se ustalili u praksi obavljanja određene djelatnosti. Dobri poslovni običaji u prometu robe i pružanju usluga regulirani su Zakonom o obveznim odnosima, Zakonom o trgovini i drugim propisima koji su na snazi u Republici Hrvatskoj, ali i uzancama koje su prihvaćene kao pravila ponašanja u određenim djelatnostima. Vrlo je važno članicama Hrvatske gospodarske komore utvrditi povrede dobrih poslovnih običaja, jer se izricanjem mjera društvene discipline prema počiniteljima pridonosi razvijanju dobrih poslovnih običaja i poslovnog morala. Danas, u tijeku procesa približavanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, sankcioniranje povreda dobrih poslovnih običaja postaje još važnije i zbog posebnih pravila Europske unije o zaštiti potrošača od lošega poslovnog ponašanja gospodarskih subjekata u prometu robe i usluga, a posebno s obzirom na postojeći Zakon o zaštiti potrošača. Organizacija i rad Suda časti pri Hrvatskoj gospodarskoj komori propisan je Pravilnikom o radu Suda časti pri Hrvatskoj gospodarskoj komori (»Narodne novine«, broj 64/2001.) te ostalim općim aktima Hrvatske gospodarske komore. Najčešće povrede dobrih poslovnih običaja, a zbog kojih se podnose prijave ovome Sudu časti su: § nepriznavanje reklamacija kupaca, iako su osnovane, te nepostupanje sukladno pozitivnim zakonskim propisima, § neispunjavanje preuzetih ili ugovorenih obveza, § reklamiranje na štetu drugih ili iznošenje neistinitih podataka o drugoj pravnoj osobi (konkurentu), § nepoštivanje pravila struke, § kršenje odredbi općih akata Hrvatske gospodarske komore i etičkih kodeksa donesenih od strane strukovnih udruženja koja djeluju unutar HGK-a, § nepoštivanje zakonskih normi koje propisuju ponašanje pravnih osoba u prometu robe i usluga. Cilj je Suda časti pri HGK-u da, prvenstveno, u što kraćem roku spor između suprotstavljenih stranaka riješi na miran način, ali vrlo često se u okviru mirnog rješenja spora riješi i materijalni dio zahtjeva prijavitelja. Postupak pred Sudom časti pri HGK-u je besplatan, osim troškova vještačenja. Naime, ukoliko se tijekom postupka radi utvrđivanja odgovornosti prijavljenoga trebaju utvrditi određene činjenice putem vještačenja, angažiranje i provođenje vještačenja plaća jedna od stranaka u sporu. b) Sud časti Hrvatske obrtničke komore Sud časti Hrvatske obrtničke komore je nezavisno tijelo, osnovano pri Komori na temelju odredbi Zakona o obrtu, u lipnju 2000. godine, koje odlučuje, između ostalog, i o povredama dobrih poslovnih običaja u obavljanju obrta. Do osnivanja ovoga Suda časti odgovornost obrtnika za povrede dobrih poslovnih običaja utvrđivala se pri zajedničkom sudu časti s Hrvatskom gospodarskom komorom, s kojim i danas postoji vrlo uska, uspješna suradnja. Pravilnikom o Sudu časti HOK-a (»Narodne novine«, br. 62/02.) razrađene su povrede zbog kojih se može podnijeti prijava, te su utvrđeni i drugi uvjeti za njeno podnošenje. Povredama dobrih poslovnih običaja u obavljanju obrta zbog kojih se protiv obrtnika – člana Hrvatske obrtničke komore može podnijeti prijava sudu časti smatra se naročito: § postupak, djelo ili izjava usmjereni na rušenje ugleda drugih obrtnika, § neispunjavanje preuzetih ili ugovorenih obveza, § prodaja proizvoda ili pružanje usluga loše kvalitete pod vidom dobre kvalitete, § reklama na štetu drugih obrtnika ili potrošača, § prodaja tuđih proizvoda kao vlastitih, § neregularan način naplate (više od istaknute važeće tarife, neizdavanje računa i sl.), § odbijanje izvršenja usluge, § nepoštivanje pravila struke. Važno je naglasiti da, osim navedenih, postoje i druge povrede dobrih poslovnih običaja u obavljanju obrta, radi kojih se može podnijeti prijava Sudu časti koji u propisanom postupku donosi odluku, radi li se o povredi dobrih poslovnih običaja ili ne. Da bi građanin, obrtnik ili trgovačko društvo mogli podnijeti prijavu Sudu časti potrebno je udovoljiti uvjetima propisanim Pravilnikom. Naime, osnovni je uvjet da je osoba protiv koje se želi podnijeti prijava član HOK-a, kao i da od saznanja za povredu i učinioca nije proteklo više od tri mjeseca (tzv. subjektivni zastarni rok), kao niti šest mjeseci od dana kada je povreda učinjena (tzv. objektivni zastarni rok). Važno je naglasiti da Sud časti ne zamjenjuje redovni sud, jer ne donosi akte koji obvezuju osobu koja je proglašena odgovornom za kršenje poslovnih običaja. III. Nositelji provedbe Nacionalnog programa Zaštita potrošača provodi se u javnom interesu, a provođenje ove zaštite osigurava Republika Hrvatska. Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske donosi Nacionalni program zaštite potrošača za razdoblje od dvije godine. Radi osiguranja djelotvorne provedbe Nacionalnog programa zakonom je propisano da su nositelji zaštite potrošača: Hrvatski sabor, Vlada Republike Hrvatske, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Vijeće za zaštitu potrošača i udruge za zaštitu potrošača. Kako bi se osigurala što kvalitetnija zaštita potrošača neophodno je uključenje i niza drugih tijela i institucija kao što su: Ministarstvo financija, Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Državni inspektorat, Državni zavod za intelektualno vlasništvo, Hrvatski zavod za norme, Hrvatska akreditacijska agencija, Hrvatska narodna banka, visokoobrazovne institucije, Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska obrtnička komora, Hrvatska udruga poslodavaca te druge stručne i znanstvene institucije. 1. Hrvatski sabor Hrvatski sabor donosi Nacionalni program zaštite potrošača. Jednom godišnje Vlada Republike Hrvatske uoči Svjetskog dana prava potrošača izvješćuje Hrvatski sabor o ostvarivanju politike zaštite potrošača iz Nacionalnog programa za proteklu godinu dana. Savez udruga za zaštitu potrošača preko svojeg predstavnika sudjeluje u raspravama na sjednicama saborskih odbora koje su od interesa za potrošače. 2. Vlada Republike Hrvatske Vlada Republike Hrvatske na prijedlog ministra gospodarstva, rada i poduzetništva imenuje Vijeće za zaštitu potrošača koje u suradnji s Ministarstvom gospodarstva, rada i poduzetništva izrađuje prijedlog Nacionalnog programa zaštite potrošača. Vlada Republike Hrvatske podnosi Hrvatskom saboru prijedlog Nacionalnog programa zaštite potrošača na donošenje i jednom godišnje izvješćuje o njegovom ostvarivanju. 3. Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva Nakon konstituiranja novog saziva Hrvatskoga sabora i Vlade Republike Hrvatske, donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu središnjih tijela državne uprave (»Narodne novine«, br. 199/03. i 30/04.). Na temelju navedenog, a vezano uz Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva donesena je Uredba o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva (»Narodne novine«, br. 24/04.) od 25. veljače 2004. godine, kojom je ustrojena Uprava za trgovinu unutar koje je Odjel za zaštitu potrošača koji provodi politiku zaštite potrošača kako je preporučeno dokumentima o pristupanju Europskoj uniji (posebno glava 23. Dodatka Bijeloj knjizi iz 1995.), te obavlja poslove za Vijeće za zaštitu potrošača. Odjel za zaštitu potrošača sastoji se od dva odsjeka, i to: Odsjek za osnivanje i praćenje rada savjetovališta za zaštitu potrošača i Odsjek za upravnopravne poslove i Nacionalni program za zaštitu potrošača. Odjel za zaštitu potrošača provodi politiku zaštite potrošača koji u suradnji s Vijećem za zaštitu potrošača izrađuje Nacionalni program i prati njegovu provedbu, te vodi evidenciju obavljenih poslova iz Nacionalnog programa. Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva upućuje Vladi Republike Hrvatske Prijedlog godišnjeg izvješća o ostvarivanju Nacionalnog programa zaštite potrošača na temelju mišljenja Vijeća za zaštitu potrošača. 4. Vijeće za zaštitu potrošača Vijeće za zaštitu potrošača osnovano je i imenovano Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 20. svibnja 2004. godine koja je objavljena u »Narodnim novinama«, br. 68/04. od 26. svibnja 2004. godine i Odlukom o izmjeni i dopuni Odluke o osnivanju i imenovanju članova Vijeća za zaštitu potrošača u »Narodnim novinama«, br. 154/04. Vijeće za zaštitu potrošača, kao savjetodavno tijelo, važan je nositelj zaštite potrošača, a imenuje ga Vlada Republike Hrvatske na prijedlog ministra gospodarstva, rada i poduzetništva; čine ga predstavnici nadležnih tijela državne uprave, Hrvatske gospodarske komore, Hrvatske obrtničke komore, Hrvatske udruge poslodavaca, Saveza udruga za zaštitu potrošača, te ugledni stručnjaci s područja zaštite potrošača. Jednu trećinu članova Vijeća za zaštitu potrošača Vlada Republike Hrvatske imenuje iz sastava udruga za zaštitu potrošača. Vijeće je savjetodavno tijelo ministru gospodarstva, rada i poduzetništva koji određuje broj članova Vijeća i predsjeda Vijeću. Vijeće treba organizirati tako da djeluje operativno, a Poslovnikom o radu Vijeća, određen je način rada i odlučivanja u Vijeću. 5. Inspekcijske službe Inspekcijski nadzor nad provođenjem Zakona o zaštiti potrošača obavlja Državni inspektorat, te drugi nadležni inspektori u skladu s ovlastima utvrđenim pozitivnim pravnim propisima. Sukladno zakonski utvrđenom djelokrugu rada, Državni inspektorat provodi inspekcijski nadzor nad primjenom niza propisa kojima se u cijelosti ili pojedinim njihovim odredbama uređuje zaštita potrošača u pojedinim područjima (trgovina, ugostiteljstvo, turizam, komunalne usluge, energetske djelatnosti). 6. Udruge za zaštitu potrošača Udruge za zaštitu potrošača osnivaju sami potrošači radi promicanja i zaštite prava potrošača u Republici Hrvatskoj. Registracija udruga u Republici Hrvatskoj propisana je Zakonom o udrugama (»Narodne novine«, br. 88/01. i 11/02.) i obavlja se sukladno članku 14. i 15. u dijelu III. pod nazivom »REGISTRACIJA UDRUGE« u kojem se navodi da je upis udruge dobrovoljan i obavlja se na zahtjev osnivača udruge u Registar udruga Republike Hrvatske. Udruge se upisuju u registar pri nadležnom tijelu državne uprave prema sjedištu udruge. Registar udruga javan je i vode ga uredi državne uprave u jedinicama područne (regionalne) samouprave u elektroničkom obliku jedinstveno za sve udruge u Republici Hrvatskoj. Čelnik tijela nadležan za poslove opće uprave propisuje pravilnikom sadržaj registra udruga, njihov način vođenja, kao i obrasce zahtjeva za upis u registar udruga, te zahtjeva za upis promjena u registru. Poslovi udruga osobito su: obavješćivanje potrošača, ispitivanje proizvoda preko ovlaštenih laboratorija, pružanje pomoći oštećenom potrošaču u nastupu prema trgovcu, davanje primjedbi i prijedloga na propise iz područja zaštite potrošača u postupku njihovog donošenja, te pokretanje sudskih postupaka predviđenih zakonom. Savez udruga potrošača objavljivat će listu trgovaca koji su višekratno kroz proteklu godinu oštetili potrošače ili svjesno prodavali proizvode opasne za zdravlje i sigurnost potrošača, te osnivati mirovna vijeća uz suglasnost stranaka, što do sada nije učinjeno. Cijeli tekst programa dostupan je ugovornim korisnicima PREGLED SVIH INFORMACIJA ZA PODUZETNIKE - ONE STOP SHOP
7. 5. 2024. | ||||||||||||||||||||||||||||||||
