USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1059

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Milan Vuković, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo G. K. iz O., kojeg zastupa B. P., odvjetnica iz O., na sjednici održanoj 16. ožujka 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-1460/02-2 od 2. rujna 2004. godine i predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, na ponovno odlučivanje.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-1460/02-2 od 2. rujna 2004. godine kojim je, kao nedopuštena, odbačena revizija podnositelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Osijeku, broj: Gž-1431/01-2 od 13. lipnja 2002. godine. Presudom Županijskog suda u Osijeku odbijene su žalbe tužitelja u parničnom postupku i podnositelja te je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, broj: P-234/97-46 od 10. srpnja 2000. godine.

U točki I. izreke presude Općinskog suda u Osijeku odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražio utvrđenje ništavosti ugovora o darovanju zaključenog dana 14. siječnja 1997. godine između podnositelja kao daroprimca i pok. F. K. (majke stranaka) kao darovateljice, kao i utvrđenje da podnositelj (tuženi) nije stekao pravo vlasništva na kč.br. 7017/3 upisane u z.k.ul.br. 10218 k.o. O. u naravi pola kuće u O., te na kč.br. 9. upisane u z.k.ul.br. 222 k.o. P. P. u naravi pola kuće u P. P. Također, u točki I. izreke prvostupanjske presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj zatražio utvrđenje da podnositelj nije stekao vlasništvo na deviznim štednim ulozima (tri devizna računa) kod S. b. d.d.

U točki II. izreke iste presude Općinskog suda u Osijeku usvojen je alternativni (supsidijarni) tužbeni zahtjev tužitelja i poništen je ugovor o darovanju nekretnina i pokretnina zaključen dana 14. siječnja 1997. godine između podnositelja kao daroprimca i pok. F. K. (majke stranaka) kao darovateljice, te je naložena uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja brisanjem podnositelja kao vlasnika i ponovnim upisom pok. F. K. na kč.br. 7017/3 upisane u z.k.ul.br. 10218 k.o. O. u naravi pola kuće u O. i na kč.br. 9. upisane u z.k.ul.br. 222 k.o. P. P. u naravi pola kuće u P. P. Također određen je ponovni upis pok. F. K. kao vlasnice na deviznim štednim ulozima (tri devizna računa) kod S. b. d.d.

2. Podnositelj smatra da je osporeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske doneseno pogrešnom primjenom Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01. i 117/03.).

Zbog pogrešne primjene mjerodavnog postupovnog prava i odbačaja njegove revizije kao nedopuštene podnositelj ističe povredu ustavnih prava propisanih člankom 14., člankom 26., i člankom 29., te odredbu članka 3. Ustava Republike Hrvatske.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka zatražen je na uvid predmet Općinskog suda u Osijeku, broj: P-234/97.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.

5. U konkretnom slučaju mjerodavna je odredba članka 188. stavka 2. Zakona o parničnom postupku koja glasi:

»2. Tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud sljedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan.«

6. Uvidom u osporeno rješenje i spis predmeta razvidno je da su u konkretnom slučaju postavljeni:

– glavni tužbeni zahtjev – utvrđenje ništavosti spornog ugovora o darovanju, utvrđenje da podnositelj (tuženi), na temelju tog ugovora o darovanju nije stekao pravo vlasništva na kč.br. 7017/3 upisane u z.k.ul.br. 10218 k.o. O. u naravi pola kuće u O., te na kč.br. 9. upisane u z.k.ul.br. 222 k.o. P. P. u naravi pola kuće u P. P., kao i utvrđenje da podnositelj nije stekao vlasništvo na deviznim štednim ulozima (tri devizna računa) kod S. b. d.d. i

– alternativni (supsidijarni) tužbeni zahtjev – poništaj osporenog ugovora o darovanju, uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja brisanjem podnositelja kao vlasnika i ponovnim upisom pok. F. K. na naznačenim nekretninama i ponovni upis pok. F. K. kao vlasnice na deviznim štednim ulozima kod S. b. d.d.

Alternativni tužbeni zahtjev tužitelj je postavio na temelju odredbe članka 118. stavka 2. Zakona o parničnom postupku. U tužbi tužitelj je naznačio vrijednost predmeta spora u visini 131.000,00kuna.

Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud u Osijeku odbio je glavni tužbeni zahtjev tužitelja, a usvojio alternativni (supsidijarni) tužbeni zahtjev.

Županijski sud u Osijeku odbio je žalbe i tužitelja i podnositelja, te potvrdio navedenu presudu Općinskog suda u Osijeku u obje točke izreke.

7. Odredbom članka 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 112/99., u daljnjem tekstu: ZID ZPP), koji je stupio na snagu 6. studenoga 1999. godine, izmijenjena je odredba članka 382. stavka 3. Zakona o parničnom postupku i propisano je da u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, revizija nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naveo ne prelazi 100.000,00 kuna.

Prema odredbi članka 10. stavka 3. ZID ZPP o reviziji izjavljenoj protiv pravomoćne odluke suda drugog stupnja, koja je donesena nakon stupanja na snagu tog Zakona, rješava se po odredbama tog Zakona.

Vrhovni sud Republike Hrvatske osporenim rješenjem odbacio je reviziju podnositelja kao nedopuštenu, navodeći: »(...) tužitelj je u tužbi označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 131.000,00 kuna. Kad je tužitelj vrijednost predmeta spora naznačio u jednom iznosu, vrijednost predmeta spora određuje se tako da se označeni iznos predmeta spora podijeli s brojem istaknutih tužbenih zahtjeva, u ovom slučaju s brojem dva. Vrijednost predmeta spora mjerodavna za ocjenu dopuštenosti revizije iznosi stoga 65.500,00 kuna.«.

8. Ustavni sud ocjenjuje da se pravno stajalište zauzeto u osporenom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prosuđujući ga s aspekta zaštite ustavnog prava podnositelja na jednakost pred zakonom, ne temelji na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju mjerodavnog postupovnog prava. Naime, tužitelj nije tražio da se usvoje oba tužbena zahtjeva, već je na temelju odredbe članka 188. stavka 2. Zakona o parničnom postupku uz glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti ugovora o darovanju postavio i alternativni (supsidijarni) tužbeni zahtjev za poništaj i utvrđivanje posljedica poništaja ugovora o darovanju. Slijedom navedenog, za dopuštenost revizije u konkretnom slučaju mjerodavna je vrijednost predmeta spora navedena u tužbi (131.000,00 kuna koji iznos stranke nisu osporile tijekom parničnog postupka).

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, broj: Rev-961/1995 od 4. veljače 1999. godine, između ostalog zauzeo je sljedeće stajalište: »(...)Tužitelj je primjenom odredbe čl. 188. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91. i 91/92.) u tužbi istakao dva zahtjeva na način da je sljedeći zahtjev supsidijaran. (...) Vrijednost predmeta spora utvrđuje se primjenom odredbe čl. 37. Zakona o parničnom postupku i određuje se prema svakom od navedenih zahtjeva, a ne prema zbroju vrijednosti dvaju zahtjeva, jer tužitelj ne traži da se prihvate oba postavljena zahtjeva.«

Slijedom izloženog, Ustavni sud ocjenjuje da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud Republike Hrvatske odstupio od prakse tog suda.

Pozivom na utvrđenja iz točaka 4. i 5. obrazloženja ove odluke, Ustavni sud smatra da je osporeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske doneseno pogrešnom primjenom odredbe članka 382. stavka 3. Zakona o parničnom postupku (u svezi tumačenja odredbe članka 37. istog Zakona) zbog čega je podnositelju povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava i onemogućen pristup sudu zajamčen odredbom članka 29. stavka 1. Ustava.

9. Zbog utvrđenja povrede navedenih ustavnih prava, Ustavni sud nije razmatrao navode podnositelja o eventualnoj povredi ostalih ustavnih prava na koje ukazuje u ustavnoj tužbi.

10. Na temelju odredaba članaka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove odluke, a točka III. izreke temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-58/2005

Zagreb, 16. ožujka 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.