USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2114

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo I. P. iz S., kojeg zastupaju odvjetnici M. i M. K. iz R., na sjednici održanoj 5. srpnja 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukidaju se:
– presuda Županijskog suda u Gospiću broj: Gž-529/04-2 od 22. studenoga 2005. godine i
– presuda Općinskog suda u Senju broj: P-74/98 od 22. listopada 2004. godine.
III. Predmet se vraća na ponovni postupak Općinskom sudu u Senju.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Gospiću, broj: Gž-529/04-2 od 22. studenoga 2005. godine, kojom je odbijena žalba podnositelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Senju broj: P-74/98-41 od 22. listopada 2004. godine.
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev podnositelja (tužitelja u tom postupku) kojim je tražio utvrđenje da je kupovinom zemljišta i dosjelošću te građenjem stekao pravo vlasništva stambene kuće na zemljištu označenom kao k.č. broj 271/6, k.o. Grad Senj. Istom presudom usvojen je tužbeni zahtjev tuženika S. i D. R., te je utvrđeno da je M. P., prednik tuženika na temelju usmenog ugovora o zajedničkoj gradnji kuće u S., P. 12, sklopljenim sa svojim bratom (podnositeljem ustavne tužbe) i na temelju građenja stekao pravo vlasništva kuće u S., P. 12, izgrađenoj na k.č. broj 271/6, k.o. Grad Senj, tada u vlasništvu svakog u 1/2 suvlasničkog dijela, pa je slijedom toga podnositelj dužan priznati da su S. i D. R. na temelju valjanog darovnog ugovora sklopljenog 18. srpnja 2000. godine sa svojim prednikom M. P. stekli pravo vlasništva, svaki u 1/4 dijela, sporne kuće u S., što u naravi predstavlja cijeli I. kat kuće s balkonom, dva ulaza, dograđenom garažom sa sjeverne strane I. kata kuće, konobom (podrumom) u suterenu s južne strane kuće i razmjernom dijelu okućnice.
Točkom 2. naloženo je podnositelju da se iseli zajedno sa svim osobama i stvarima iz navedenog dijela stambene kuće u S.
2. Podnositelj smatra da su osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 26., 29. stavkom 1. i 48. stavkom 1. Ustava, te odredbe članaka 3., 5. stavka 2. i 117. Ustava.
U obrazloženju ustavne tužbe ističe da je prema zauzetom pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, koje je potvrđeno presudom drugostupanjskog suda, između stranaka, braće P., I. i M., postojao prešutni dogovor o zajedničkoj gradnji sporne kuće, koji se može pretpostaviti zbog ponašanja stranaka. Kako je nesporno suvlasništvo na zemljištu svakog brata u 1/2 dijela, sudovi smatraju da se to suvlasništvo treba protegnuti i na objekt izgrađen na zemljištu.
Podnositelj smatra da je pogrešno i neprihvatljivo tumačenje sudova o pasivnosti podnositelja glede utuženja njegovog isključivog prava vlasništva na spornoj kući kroz razdoblje od 20 godina, na njegovu štetu, jer je podnositelj brojnom dokumentacijom koja glasi na njegovo ime, dokazao da je bio savjesni graditelj (imao ishođenu građevinsku dozvolu na svoje ime), a i ubirao je sve plodove spornoga dijela kuće (I. kata) od najma podstanarima i turistima, te je u svom posjedu držao cijelu kuću kao savjesni posjednik da ga nitko nikada u istome nije smetao. S druge strane, brat M. se nastanio u SR Njemačkoj i tamo zasnovao obitelj.
Pobijane presude nisu utemeljene na zakonu jer ne sadrže niti jednu materijalnu zakonsku odredbu, a pozivaju se na stjecanje prava vlasništva građenjem.
Gradnja je započela 1968. godine, a potpuno je dovršena osamdesetih godina prošloga stoljeća, te nema dvojbe da se na sporni odnos trebaju primjenjivati odredbe zakona koji su bili na snazi u vrijeme gradnje, a to su do 1. rujna 1980. godine pravna pravila Općeg građanskog zakonika, a od tada do potpunog dovršenja gradnje odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (»Službeni list SFRJ« broj 6/80.), a ne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, broj 91/96.), na koje se poziva prvostupanjska presuda.
Podnositelj je kao jedini ovlaštenik prava na građenje iz odobrenja za građenje od 30. rujna 1968. godine očito bio savjesni (pošteni) graditelj, jer da je kod brata M. postojala volja za izgradnju objekta tada bi se on uključio u postupak izdavanja građevne dozvole, jer je bio upisan kao suvlasnik u 1/2 dijela tadašnjeg prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta.
On tako nije postupio, te je sljedećih 20 godina zadržao posve istu pasivnost oko ishođenja građevinske dokumentacije, te je u potpunosti prepustio posjed kuće svom bratu, podnositelju ustavne tužbe.
Prema pravnom pravilu paragrafa 418. Općeg građanskog zakonika, ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, pa ga nije odmah zabranio poštenom graditelju, ne može on iskati za zemljište nego opću cijenu.
Brat podnositelja M. P. znao je za gradnju i nije je odmah zabranio, te kako je podnositelj spornu kuću gradio vlastitim sredstvima i radom, tuženici mogu od podnositelja samo tražiti naknadu tržišne vrijednosti za 1/2 dijela čestice na kojoj je kuća sagrađena.
Isto tako i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u članku 24., regulira pravo građenja na tuđem zemljištu poštenog (savjesnog) graditelja i nepoštenog vlasnika zemljišta, na način da osoba koja može biti nositelj prava vlasništva, a koja izgradi zgradu ili drugi građevinu na zemljištu na koje drugi ima pravo vlasništva (graditelj), stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen objekt, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.
Kako je podnositelj imao urednu građevinsku dozvolu na svoje ime za gradnju sporne kuće i na suvlasničkom dijelu zemljišta svoga brata, koji je za to znao i nije se tome protivio, stekao je pravo vlasništva na čitavoj kući.

Ustavna tužba je osnovana.

3. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je da je gradnja sporne kuće započela 1968. godine i da je 1972. godine bila dovršena, te da su u kući živjeli roditelji podnositelja sada pok. F. i S., te brat M. P. U početku i u vrijeme trajanja izgradnje sinovi su stanovali kao podstanari u S., te su nakon izgradnje u prizemlju stanovali roditelji zajedno sa sinom M., te je nakon toga podnositelj došao živjeti na I. etažu. Kasnije je on preselio u prizemlje, a na katu su stanovali podstanari, a brat M. P. je 1972. godine odselio u Njemačku na privremeni rad gdje je zasnovao obitelj i živio do smrti.
Prvostupanjski je sud utvrdio da se u ovom slučaju radi o gradnji obiteljske kuće u kojoj su sudjelovali zajednički otac i sinovi, a u kojoj su izgradnji sudjelovali uz sinove i svi ostali članovi šire obitelji i prijatelji. Podnositelj je digao kredit za izgradnju sporne obiteljske kuće.
Odobrenje za građenje sporne kuće izdala je Skupština Općine Senj 30. rujna 1968. godine samo podnositelju.
Iz saslušanja brojnih svjedoka, sud je utvrdio neosnovanim tužbeni zahtjev podnositelja da je spornu zgradu stekao dosjelošću, jer je za stjecanje nekretnine dosjelošću potrebno da je posjed zakonit, istinit i pošten. Prvostupanjski sud utvrđuje da podnositelj nije kvalificirani posjednik u smislu članka 159. u svezi s člankom 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, broj 91/96.). Također nije prihvaćen ni tužbeni zahtjev da je pravo vlasništva kuće stečeno kupovinom ili građenjem.
Nasuprot tome, usvojen je protutužbeni zahtjev kako je opisano u točki 1. obrazloženja ove odluke.
Drugostupanjski sud je odbio žalbu podnositelja utvrđujući da je u provedenom prvostupanjskom postupku činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te da je na isto pravilno primijenjeno materijalno pravo (ne navodeći koje).
4. U ovom ustavnosudskom postupku mjerodavne su sljedeće zakonske odredbe:
Odredba članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima:
Stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuje se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.
Odredba paragrafa 418. Općeg građanskog zakonika:
Ako je tko gradio od svoje građe na tuđem zemljištu, bez znanja i protiv volje vlasnika, zgrada pripada vlasniku zemljišta. Pošteni gradilac može iskati naknadu troškova potrebitih i korisnih; a s gradiocem nepoštenim postupa se kao s onim, koji bez naloga obavlja tuđe poslove. Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, pa ga nije odmah zabranio gradiocu poštenomu; on ne može iskati za zemljište nego općenu cijenu.
5. Iz utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom sudskom postupku proizlazi da je sporna kuća izgrađena u razdoblju od 1968. do 1972. godine, na temelju odobrenja za građenje koje glasi na ime podnositelja, a na zemljištu koje je bilo upisano kao suvlasništvo podnositelja i njegovog pok. brata M. P.
Dakle, primjenom članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, sporni odnos između podnositelja i nasljednika pok. brata trebalo je raspraviti primjenom propisa koji se primjenjivao u vrijeme nastanka spornog odnosa, odnosno, u ovom slučaju pravnog pravila iz paragrafa 418. austrijskog Općeg građanskog zakonika.
Iz obrazloženja osporenih presuda razvidno je da su sudovi sporni odnos raspravili primjenom odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koje propisuju nastanak i prestanak stvarnih prava u razdoblju nakon njegova stupnja na snagu (1. siječnja 1997. godine, članak 396. tog Zakona).
Prema navedenom pravnom pravilu, pošteni graditelj na tuđem zemljištu je građenjem stjecao pravo vlasništva zgrade i zemljišta, uz plaćanje naknade vlasniku zemljišta u visini cijene zemljišta na kome je zgrada izgrađena. Tako je u presudi Vrhovnog suda Hrvatske broj: Gž-1653/66 od 27. kolovoza 1967. godine, navedeno:
»Ako je vrijednost zgrade sagrađene na tuđem zemljištu znatno veća od vrijednosti zemljišta, onda gradilac koji je gradio svojim sredstvima – makar vlasnik zemljišta i nije znao za građenje – stječe pravo vlasništva ne samo zgrade nego i zemljišta koje pokriva i toliko okolnog zemljišta koliko je potrebno za normalno korištenje zgrade«.
6. Ustavni sud utvrđuje da je osporenim presudama podnositelju povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava, koji glasi:
Svi su pred zakonom jednaki.
Osporenim presudama povrijeđeno je podnositeljevo ustavno pravo propisano člankom 14. stavkom 2. Ustava, jer je podnositelju naloženo iseljenje iz dijela sporne zgrade, a da u postupku nije primijenjeno mjerodavno materijalno pravo koje je važilo u trenutku nastanka spornog odnosa stranaka glede te zgrade.
7. Povrede ostalih ustavnih prava Ustavni sud nije razmatrao s obzirom da je utvrdio povredu ustavnog prava propisanog člankom 14. stavkom 2. Ustava.
8. Na temelju odredbe članka 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 42/02.) odlučeno je kao u izreci, dok se odluka o objavi temelji na odredbi članka 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-22/2006
Zagreb, 5. srpnja 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.