USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

499

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjed­nica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo P. G. iz Ž., kojeg zastupa D. Š., odvjet­nik iz V., na sjednici održanoj 31. siječnja 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: II Kž-885/05-3 od 14. prosinca 2005. godine, kojim je odbijena žalba podnositelja podnesena protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru broj: Kv-194/05 (Kio-70/05) od 28. studenoga 2005. godine.

Tim rješenjem podnositelju je produljen pritvor u tijeku istrage za daljnja tri mjeseca, na temelju članka 106. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02. i 143/02.; u daljnjem tekstu: ZKP), po zakonskoj osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP, s tim da po tom rješenju pritvor može trajati najdulje do 28. veljače 2006. godine u 03,50 sati.

2. Podnositelj smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena ustavna prava propisana odredbama članka 14., članka 18. stavka 1. i članka 25. stavaka 2. i 3. Ustava Republike Hrvatske, te, u vezi s člankom 140. Ustava, članaka 5. i 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak i 14/02.; u daljnjem tekstu: Konvencija).

U ustavnoj tužbi podnositelj obrazlaže povrede ustavnih prava navodeći da mu se kao otegotna okolnost zbog koje je pritvor određen uzima činjenica da je djelatnik policije, te smatra da se radi o povredi načela jednakosti po drugim osobinama – zaposlenju. Ističe i da stajališta suda o postojanju posebno teških okolnosti izvršenja kaznenog djela nisu obrazložena, što je onemogućilo preispitivanje osporenog rješenja u žalbenom postupku. Nadalje, navodi da s obzirom da su tijekom dosadašnja četiri mjeseca trajanja pritvora provedeni gotovo svi dokazi vezani uz osobu podnositelja, ne postoji ni osnovanost pritvora. Pozivajući se na odredbe članka 5. Konvencije navodi da u konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od uvjeta iz navedenog članka, smatrajući da produljenje pritvora predstavlja faktično kažnjavanje podnositelja zbog težine djela, a »izostanak razumnog obrazloženja suda da kazneno djelo sadržava posebno teške okolnosti (...) dokazuje postojanje povrede navedenog članka Konvencije«.

 

Ustavna tužba nije osnovana.

 

3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.

Ustavni sud u postupku u povodu ustavne tužbe, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja došlo do nedopuštenog posizanja u Ustavom zaštićena ljudska prava i temeljne slobode. Pritom se Ustavni sud, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

4. Osporenim prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Vukovaru, podnositelju je na temelju članka 106. stavka 3. ZKP-a produljen pritvor, u tijeku istrage nakon tri mjeseca, za daljnjih tri mjeseca, po zakonskoj osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a.

Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja razvidno je da je rješenjem istražnog suca Županijskog suda u Vukovaru broj: Kio-70/05 od 1. rujna 2005. godine, prema podnositelju određeno provođenje istrage i određen je pritvor zbog kaznenog djela iz članka 91. stavka 1. točke 6. i djela iz članka 317. stavaka 1. i 2. Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – odluka Ustavnog suda broj: U-I-241/2000 od 10. svibnja 2000. godine, 129/00., 51/01., 111/03. i 190/03. – odluka Ustavnog suda broj: U-I-2566/2003, U-I-2892/2003 od 27. studenoga 2003. godine; u daljnjem tekstu: KZ), a na temelju članka 102. stavka 1. točke 2. i točke 4. ZKP-a u trajanju od mjesec dana, koji je rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj: Kv-154/05 od 28. rujna 2005. godine produljen za daljnja dva mjeseca. Nadalje, iz obrazloženja rješenja je razvidno da je istražni sudac svojim podneskom od 25. studenoga 2005. godine, na temelju članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a, zbog posebno teških okolnosti pod kojima je djelo izvršeno, predložio produljenje pritvora podnositelju za daljnja tri mjeseca.

Odredba članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a glasi:

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti:

(...)

4) ako su u pitanju kaznena djela: ubojstva, razbojništva, silovanja, terorizma, otmice, zlouporabe opojnih droga, iznude, zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, zlouporabe položaja ili ovlasti, udruživanja za počinjenje kaznenog djela ili kojeg drugog kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od dvanaest godina ili teža kazna, ako je to neophodno zbog posebno teških okolnosti djela.

Županijski sud u Vukovaru ocijenio je da postoje razlozi iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a za produljenje pritvora. Uvidom u spis taj sud je utvrdio da se podnositelju stavlja na teret da je počinio teško ubojstvo opisano u članku 91. točki 6. KZ-a i dr., da je podnositelj policajac, djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova, da je djelo počinio službenim pištoljem, a da je nakon počinjenja toga djela prijetio policajcima.

Zaključak je Županijskog suda u Vukovaru da je podnositelj prilikom izvršenja djela koja mu se stavljaju na teret ispoljio posebnu upornost, bezobzirnost, a koje okolnosti su posebno teške okolnosti djela. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja navodi se da osobito teške okolnosti djela proizlaze iz nepostojanja bilo kakvog ozbiljnijeg povoda za ubojstvo, iz profesije podnositelja kao djelatnika policije čija je dužnost štititi ljudske živote a ne ih ugrožavati, kao i iz samog načina izvršenja kaznenog djela iz članka 91. točke 6. KZ-a. Ističe se da je podnositelj pokazao posebnu upornost u nakani da oštećenika liši života, jer je u njega ispalio najmanje 10 hitaca od kojih neke u leđa i time pokazao izrazitu bezobzirnost i okrutnost.

5. Cijeneći da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio postojanje razloga za daljnju primjenu mjere pritvora protiv podnositelja po zakonskoj osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je žalbu podnositelja kao neosnovanu.

U obrazloženju osporenog rješenja taj sud navodi da, imajući u vidu da je podnositelj po profesiji djelatnik policije, da je djelo počinjeno na javnom mjestu nakon prepirke i to službenim pištoljem po koji podnositelj odlazi kući, uz izrazitu upornost ispaljivanja deset hitaca u oštećenog, od kojih neki i u leđa, sve navedeno i po ocjeni tog suda stvara one posebno teške okolnosti djela zbog kojih je neophodno podnositelju produljiti pritvor iz osnove navedene odredbe članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju rješenja navodi i da je vrijeme od tri mjeseca za koliko je podnositelju produljen pritvor, prema ocjeni tog suda, optimalno vrijeme za dovršenje istrage u konkretnom predmetu.

6. U ustavnoj tužbi podnositelj je istaknuo povredu ustavnih prava zajamčenih člankom 14. Ustava.

Članak 14. stavak 1. Ustava sadrži ustavno jamstvo nediskriminacije, odnosno zabranu diskriminacije u ostvarenju nekog konkretnog prava po bilo kojoj osnovi. Razmatrajući navode ustavne tužbe i osporene odluke, Ustavni sud ocjenjuje da podnositelju to ustavno pravo nije povrijeđeno.

Navodi suda u obrazloženju prvostupanjskog rješenja da osobito teške okolnosti djela proizlaze, između ostalog i iz profesije podnositelja kao djelatnika policije čija je dužnost štititi ljudske živote, a ne ih ugrožavati, nisu prema ocjeni Ustavnog suda diskriminatorni. Policija je ustrojstveni dio Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, koja građanima pruža zaštitu njihovih temeljnih ustavnih prava i sloboda kao i zaštitu drugih Ustavom zaštićenih vrijednosti. Obveza je policijskog službenika u svako doba poduzeti nužne radnje radi zaštite života i osobne sigurnosti ljudi i imovine (članak 10. Zakona o policiji, »Narodne novine« broj 129/00.). Stoga, imajući u vidu važnost policije kao državne službe i njenu ulogu u društvu, a time i djelatnika te službe, pozivanje podnositelja na povredu ustavnog jamstva nediskriminacije po osnovni zaposlenja, Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim.

Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da osporenim odlukama podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.

Pravna stajališta navedena u osporenim odlukama nadležnih sudova zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustavni sud utvrđuje da su nadležni sudovi obrazložili svoja stajališta iznesena u osporenim odlukama za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnoga materijalnog prava.

7. Podnositelj smatra povrijeđenim i ustavno pravo zajamčeno odredbom članka 18. stavka 1. Ustava kojim se jamči pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.

Ustavno pravo na žalbu ne iscrpljuje se u strogo formalnom smislu u (ne)mogućnosti njezina izjavljivanja, već podrazumijeva ostvarivanje učinkovite pravne zaštite putem žalbe. Pritom je stajalište ustaljene ustavnosudske prakse da se pravo na žalbu, odnosno drugu pravnu zaštitu može učinkovito ostvarivati samo ako prvostupanjsko tijelo sudbene ili upravne vlasti, koje je donijelo osporeni akt, navede i obrazloži razloge za taj akt, koji se onda može pobijati u obrani žaliteljevih prava i na zakonu zasnovanih interesa.

Razmatrajući navode ustavne tužbe te obrazloženje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja, Ustavni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju podnositelju nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo. Ocjena je Ustavnog suda da su sudovi određeno i potpuno obrazložili kojim su se razlozima vodili pri utvrđivanju uvjeta za produljenje pritvora. Podnositelj je pravo na žalbu iskoristio podnijevši žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koji je o njoj riješio na temelju i u skladu s mjerodavnom odredbom članka 398. stavka 3. ZKP-a.

8. Odredbe članka 25. stavaka 2. i 3. Ustava, na čiju povredu podnositelj također ukazuje, propisuju:

Tko je god pritvoren i optužen zbog kaznenog djela, ima pravo u najkraćem roku, određenom zakonom, biti izveden pred sud i u zakonskom roku oslobođen ili osuđen.

Pritvorenik se, uz zakonsko jamstvo, može pustiti da se brani sa slobode.

Polazeći od činjenica da je u obrazloženjima osporenih rješenja navedena zakonska osnova za pritvor kao i posebno teške okolnosti kaznenog djela zbog kojih sudovi smatraju neophodnim produljiti pritvor, te ocjene Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema kojoj je vrijeme od tri mjeseca, za koliko je podnositelju produljen pritvor, optimalno vrijeme za dovršenje istrage u konkretnom predmetu, Ustavni sud utvrđuje da osporenim aktima podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 25. stavkom 2. Ustava.

Slijedom navedenog, prema utvrđenju Ustavnog suda nije povrijeđena niti odredba članka 25. stavka 3. Ustava, budući da ni Ustav u navedenoj odredbi, a niti mjerodavni zakon ne obvezuju kazneni sud da u bilo kojem slučaju mora pustiti pritvorenika da se brani sa slobode. Ustavna i zakonska obveza nadležnog suda jest da u zakonito provedenom postupku utvrdi i ocijeni sve okolnosti slučaja, te u okviru mjerodavnog zakona donese odluku u kojoj će cjelovito i valjano izložiti sve relevantne razloge za pravna stajališta na kojima odluku temelji. Navedeno je Vrhovni sud Republike Hrvatske, donoseći osporeno rješenje, i učinio.

9. Ustavni sud ocjenjuje da osporeno rješenje Vrhovnog suda sadrži pravno valjane razloge za produljenje pritvora u slučaju podnositelja, te da je doneseno nakon što je taj sud pažljivo ispitao opravdanost produljivanja pritvora, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja.

Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je pritvor u ovom slučaju određen u skladu s načelima i jamstvima sadržanima u Ustavu Republike Hrvatske, Europskoj konvenciji i ZKP-u.

10. U odnosu na istaknute povrede članka 140. Ustava, valja reći da te odredbe ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom i stoga nisu osnova za pružanje ustavnosudske zaštite u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.

11. Slijedom navedenoga, na temelju odredbi članaka 73. i 75. Ustavnog zakona odlučeno je kao u izreci.

12. Odluka o objavi (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

 

Broj: U-III-5195/2005

Zagreb, 31. siječnja 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.