USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1290

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković u postupku pokrenutom ustavnom tužbom D. T. iz B. M., koga zastupa T. F., odvjetnik iz O., na sjednici održanoj 5. travnja 2006. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Osijeku, broj: Gž-303/05-2 od 3. veljače 2005. godine, kojom je odbijena kao neosnovana podnositeljeva žalba i potvrđena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru, broj: P-327/04-7 od 1. listopada 2004. godine.
Prvostupanjski sud je u cijelosti odbio zahtjev podnositelja za naknadu štete na isplatu novčanog iznosa na ime 50% uvećane plaće za svaki mjesec počev od 1. studenoga 1998. godine zaključno do 28. srpnja 2000. godine s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
2. Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da je člankom 6. stavkom 1. Zakona o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 44/96., 57/96., 124/97., 73/00., 87/00., 94/01., 88/02. i 26/03., u daljnjem tekstu: ZPPDS), koji je stupio na snagu 1996. godine, propisano da područjima posebne državne skrbi pripada i tada okupirano hrvatsko Podunavlje, s poimence naznačenim nazivima općina, gradova i naselja, dok je stavkom 2. tog članka propisano da će Vlada Republike Hrvatske općine, gradove i naselja iz stavka 1. razvrstati u I. i II. skupinu područja posebne državne skrbi, kad utvrdi da su se za to stekli uvjeti. Navodi da pravo na uvećanu plaću pripada i podnositelju kao zaposleniku u tijelu državne uprave koji je radio na području posebne državne skrbi i to od dana stupanja na snagu ZPPDS-a.
Podnositelj smatra da su se uvjeti za razvrstavanje općina, gradova i naselja u područja posebne državne skrbi stekli danom donošenja rješenja o rasporedu na poslove i radne zadatke u tijelu državne uprave, što znači još 1997. godine, a najkasnije 1. siječnja 1998. godine, kada je završen postupak mirne reintegracije tog područja u ustavno pravni poredak Republike Hrvatske.
Navodi da je općine, gradove i naselja hrvatskog Podunavlja u područja posebne državne skrbi razvrstao tek Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine«, broj 73/00., u daljnjem tekstu: ZIDZPPDS), koji je stupio na snagu 29. srpnja 2000. godine, a kojim je hrvatsko Podunavlje razvrstano u I. skupinu područja posebne državne skrbi.
Podnositelj ističe da je osporenom sudskom odlukom diskriminiran u odnosu na sve druge zaposlenike u tijelima državne uprave na područjima posebne državne skrbi. Smatra da je pravo na uvećanu plaću utvrđeno ZPPDS-om iz 1996. godine i teče od dana stupanja na snagu toga zakona, tj. od dana kada je započeo raditi nakon reintegracije hrvatskog Podunavlja na tom području.
Slijedom navedenog podnositelj smatra da su mu drugostupanjskom odlukom povrijeđena ustavna prava, zajamčena odredbom članka 14. stavka 2., te članka 26. Ustava Republike Hrvatske i predlaže usvajanje ustavne tužbe te ukidanje drugostupanjske presude.
3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Belom Manastiru, broj: P-327/04.

Ustavna tužba nije osnovana.

4. U postupku pokrenutom ustavnom tužbom temeljem odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
5. Presudom Općinskog suda u Belom Manastiru, broj: P-327/04-7 od 1. listopada 2004. godine, odbijen je zahtjev podnositelja za isplatu novčanog iznosa na ime 50% uvećane plaće za svaki mjesec počev od 1. studenoga 1998. godine zaključno do 28. srpnja 2000. godine, s obrazloženjem da ostvarenje prava na isplatu uvećane plaće, podnositelju pripada tek od 29. srpnja 2000. godine kada je stupio na snagu ZIDZPPDS, kojim je izvršeno razvrstavanje gradova i općina hrvatskog Podunavlja u prvu skupinu područja posebne državne skrbi čime je ujedno i određena visina uvećane plaće.
S obzirom da se zahtjev podnositelja odnosi na isplatu uvećane plaće zaključno do 28. srpnja 2000. godine, dakle, na razdoblje prije razvrstavanja hrvatskog Podunavlja u prvu skupinu područja posebne državne skrbi, prvostupanjski sud je zahtjev podnositelja u cijelosti odbio kao neosnovan.
Ocjenjujući navode žalbe podnositelja drugostupanjski sud je odbio žalbu u cijelosti kao neosnovanu, smatravši da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao i iz razloga što smatra kako je prvostupanjski sud točno i potpuno utvrdio činjenično stanje te na isto pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo.
6. Odredbe članka 6. stavaka 1. i 2. ZPPDS-a glase:
(1) Područjima posebne državne skrbi pripada i još uvijek okupirano hrvatsko Podunavlje i to:
a) općine i gradovi:
– Beli Manastir (...)
(2) Vlada Republike Hrvatske će općine, gradove i naselja iz stavka 1. ovog članka razvrstati u prvu ili drugu skupinu područja posebne državne skrbi kad utvrdi da su se za to stekli uvjeti.
Člankom 3. ZIDZPPDS-a, koji je stupio na snagu 29. srpnja 2000. godine, razvrstane su općine, gradovi i naselja u hrvatskom Podunavlju u prvu i drugu skupinu područja posebne državne skrbi.
7. Ustavni sud u odluci, broj: U-III-774/2004 od 11. studenoga 2004. godine, zauzeo je stajalište prema kojem je Vlada Republike Hrvatske imala obvezu razvrstati mjesta hrvatskog Podunavlja u područja prve ili druge skupine, ali tek kada se za to steknu uvjeti, a ne kako to navodi podnositelj danom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.
Odredbom članka 6. stavka 2. ZPPDS-a nije određen rok u kojem Vlada Republike Hrvatske mora općine, gradove i naselja u hrvatskom Podunavlju razvrstati u prvu ili drugu skupinu područja posebne državne skrbi. Na temelju izričite zakonske ovlasti Vlada Republike Hrvatske sama određuje uvjete i procjenjuje njihovo ispunjenje, što je konstitutivna pretpostavka za priznavanje prava podnositelja.
8. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da osporenim presudama podnositelju u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.
Pravna stajališta navedena u osporenim presudama nadležnih sudova zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustavni sud utvrđuje da su nadležni sudovi, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom dokaznom postupku, obrazložili svoja stajališta iznesena u osporenim presudama, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.
9. Odredbom članka 26. Ustava propisano je da su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti te nije mjerodav­na u ovom slučaju (stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci broj:U-III-884/2004, »Narodne novine«, broj 2/05.).
10. Slijedom navedenog, a primjenom odredbi članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, valjalo je odlučiti kao u izreci. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-1231/2005
Zagreb, 5. travnja 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.