VLADA REPUBLIKE HRVATSKE

3438

Na temelju članka 30. stavka 3. Zakona 3. Zakona o Vladi Republike Hrvatske (»Narodne novine« br. 101/98, 15/2000, 199/2003 i 30/2004), Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 2. studenoga 2007. godine, donijela

ZAKLJUČAK

1. Donosi se Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava od 2008. do 2011. godine, u tekstu koji je sastavni dio ovog Zaključka.
2. Ovaj Zaključak i Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava od 2008. do 2011. godine, objavit će se u »Narodnim novinama«.

Klasa: 004-01/07-01/07
Urbroj: 5030108-07-1
Zagreb, 2. studenoga 2007.

Predsjednik
dr. sc. Ivo Sanader, v. r.

NACIONALNI PROGRAM

ZAŠTITE I PROMICANJA LJUDSKIH PRAVA OD 2008. DO 2011. GODINE

I. UVODNE NAPOMENE

Vlade država članica Ujedinjenih naroda, zajedno s organizacijama civilnoga društva i predstavnicima međunarodnih organizacija, organizirali su u Beču (1993.) međunarodnu Konferenciju o ljudskim pravima, na kojoj je donesena Bečka deklaracija s provedbenim planom. Predložene su osnovne smjernice za osiguranje ljudskih prava diljem svijeta, posebice na razini država gdje se na stanje ljudskih prava najviše utječe.
Jednom od preporuka Bečke deklaracije,¹ pozivaju se države članice Ujedinjenih naroda pristupiti izradi nacionalnog programa/plana djelovanja zaštite i promicanja ljudskih prava kojim će odrediti mjere za osiguranje zaštite ljudskih prava kao i aktivnosti za promicanje ljudskih prava.
Slijedom preporuka Bečke deklaracije, Republika Hrvatska pristupa izradi Nacionalnog programa zaštite i promicanja ljudskih prava od 2008. do 2011. godine (u daljnjem tekstu: Nacionalni program) kojim jasno usmjerava svoje napore na poboljšanje stanja ljudskih prava u Republici Hrvatskoj te predlaže mjere kojima će se ljudska prava na najbolji mogući način zaštititi i unaprijediti.
U ostvarivanju ljudskih prava Nacionalni program obuhvaća zaštitu i promicanje ljudskih prava na svim razinama: lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj,² uređuje se sustavni pristup zaštiti i promicanju ljudskih prava, ističe važnost obrazovanja i edukacije o ljudskim pravima, analiziraju i utvrđuju prioritetna područja zaštite ljudskih prava u daljnjem radu Vlade na zaštiti i promicanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj uz određivanje ciljeva i mjera koje će poduzimati Vlada Republike Hrvatske u četverogodišnjem razdoblju.
Nacionalnim programom, Vlada Republika Hrvatska želi: (1) zaštititi, promicati i unapređivati ljudska prava u Republici Hrvatskoj, posebice onih područja ljudskih prava za koje drži da iziskuju prioritetno rješavanje postojećih problema; (2) podići javnu svijest o važnosti poznavanja i ostvarivanja ljudskih prava; (3) unaprjeđivati suradnju u sustavu tijela Republike Hrvatske za zaštitu i promicanje ljudskih prava; (4) uspostaviti sustav obrazovanja za ljudska prava te (5) stvoriti uvjete za kvalitetnu suradnju s organizacijama civilnoga društva na području ljudskih prava.

Što su ljudska prava ?

Prilikom izrade Nacionalnog programa imamo na umu sljedeće temeljne pretpostavke o ljudskim pravima: a) ljudska prava su urođena, neotuđiva i univerzalna; b) ljudska su prava urođena jer pripadaju ljudima kao takvima te ih svako ljudsko biće stječe samim svojim rođenjem; c) ljudska su prava neotuđiva i ne smiju se nikome oduzeti; d) ljudska su prava univerzalna jer pripadaju svim ljudskim bićima diljem svijeta neovisno o njihovoj boji kože, spolu, vjeri, etničkoj pripadnosti, političkom ili drugom uvjerenju, socijalnom podrijetlu, imovini, naobrazbi ili bilo kojoj drugoj urođenoj ili stečenoj osobini. Na tragu navedenog ljudska prava načelno pripadaju svim ljudskim bićima neovisno o trenutnom društveno-političkom poretku, tradiciji i kulturi. Postoje situacije kada se u ime zaštite nekih drugih prava ili interesa određena prava mogu zakonski ograničiti. Ova ograničenja moraju biti nužna, proporcionalna i supsidijarna uzimajući u obzir društveni i kulturni kontekst države u kojoj se donose.
Postoji cijeli niz teorijskih prijepora oko naznačenih karakteristika, kao i praktične situacije u kojima se u određenoj mjeri ljudska prava ponekad sukobljavaju (primjerice sloboda izražavanja i pravo na privatnost). Povrh toga, ljudska prava se i danas diljem svijeta sustavno krše, a njihova urođenost, neotuđivost i univerzalnost za mnoge su daleki teorijski ideali.
Međutim, naznačene karakteristike ljudskih prava ukazuju nam i na to da ljudska prava prirodno pripadaju ljudima i prije no što su društveno prepoznata te propisana u zakonskim ili drugim tekstovima. Taj povijesni put, od prvih naznaka ideje ljudskih prava, preko njihovog postupnog prepoznavanja, pa sve do stvarnog i univerzalnog ostvarenja ljudskih prava, još uvijek traje.
Prava se često svrstavaju tri kategorije. Prva generacija ljudskih prava uključuje građanska i politička prava kao što su pravo na slobodu izražavanja, slobodu uživanja, pravo na život, pravo na pošteno suđenje i tako dalje. Druga generacija ljudskih prava uključuje ekonomska, socijalna i kulturna prava kao što je pravo na adekvatan životni standard, pravo na zdravlje, pravo na obrazovanje i slična. Treća generacija ljudskih prava odnosi se na kolektivna prava društva ili naroda kao što je pravo na održivi razvoj, mir ili zdravo okruženje.

Povijesni razvoj normiranja ljudskih prava

Povijesni korijeni ideje ljudskih prava nalaze se još u antičkoj Grčkoj dok je prvi konkretni pravni akt koji sadrži određena ljudska prava engleska Magna Carta Libertatum iz 1215. godine.³ Do daljnje razrade ljudskih prava u Engleskoj dolazi kroz Petition of Rights (1628.) i Habeas Corpus Act (1679.). Krajem XVIII. stoljeća dolazi do prvog sustavnijeg pomaka na području ljudskih prava: u Sjedinjenim Američkim Državama donesena je Deklaracija o nezavisnosti (1776.) i Bill of Rights (1787.), a u Francuskoj Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (1789.). Vrlo je značajno napomenuti kako je 1791. godine također donesena Deklaracija o pravima žene i građanke.⁴
Nakon genocida i drugih stravičnih zločina počinjenih tijekom Drugog svjetskog rata razvija se ozračje u kojem se po prvi puta na međunarodnoj razini nastoji normirati ljudska prava. U tom smislu, već sama preambula Povelje Ujedinjenih naroda (1945.) sadrži odredbe koje prepoznaju važnost zaštite ljudskih prava. Ove odredbe uključuju temeljna ljudska prava: ravnopravnost spolova, zabranu diskriminacije na temelju rase, spola, jezika i vjere, ali i kolektivno pravo na samoodređenje naroda. Upravo je ovim odredbama potvrđeno načelo univerzalnosti ljudskih prava jer se smatra kako zaštita ljudskih prava ne može biti prepuštena isključivo nadležnosti domaćih sudskih tijela.
Opća deklaracija o ljudskim pravima (1948.) je prvi međunarodni dokument koji u 30 članaka sustavno nabraja i definira sva do tada prepoznata ljudska prava. Unatoč tomu što Opća deklaracija o ljudskim pravima nije obvezujući instrument međunarodnoga prava, politička i moralna snaga ove Deklaracije postepeno se razvija, a njen je sadržaj pretočen u mnoge ustave. Nakon dugogodišnjeg rada UN-ove Komisije za ljudska prava i snažnih hladnoratovskih sukobljavanja, načela Opće deklaracije detaljnije su razrađena u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (1966.) te Međunarodnom paktu o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966.). U tom su kontekstu Pakt o građanskim i političkim pravima u početku ratificirale pretežno zemlje zapadnog bloka dok su Pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima priznale zemlje istočnog bloka. Unatoč tomu što i danas postoje značajne iznimke, osnovna dva UN-ova pakta i četiri UN-ove konvencije⁵ postepeno je usvojila većina zemalja, a razrađuju se i brojni međunarodni mehanizmi koji reguliraju pojedine segmente zaštite ljudskih prava.
Osim međunarodnog sustava zaštite ljudskih prava koji se razrađuje kroz instrumente zaštite ljudskih prava Ujedinjenih naroda, razvijaju se i regionalni sustavi kojima se dodatno jamči zaštita ljudskih prava građana tih zemalja (OESS, Vijeće Europe, Europska unija). U tom je kontekstu vrlo važno spomenuti završni Helsinški akt (1975.). Ovim dokumentom utemeljen je prvi međunarodni mehanizam za sigurnost i suradnju (KESS, tj. današnji OESS) koji je nadišao okvire tadašnjih blokovskih podjela. U uvodnom dijelu, kao i u trećem poglavlju, obvezuju se vlade svih država potpisnica na poštivanje temeljnih ljudskih prava i sloboda te se potiče osnivanje građanskih odbora za promatranje dosljednosti provedbe tih odredbi.⁶
U europskom kontekstu najznačajnija je Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (1950.). Konvencija je donesena u okviru Vijeća Europe, a poslužila je kao temelj za osnivanje Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Nakon što iscrpe pravne mehanizme koji su im na raspolaganju u njihovim zemljama, građani svih država članica mogu se obratiti Sudu u Strasbourgu za zaštitu svojih prava. Za razliku od raznih UN-ovih tijela čije odluke imaju prvenstveno političku snagu, odluke Suda u Strasbourgu pravno su obvezujuće.
Europska unija pridaje značajno mjesto zaštiti temeljnih ljudskih prava, ali na razini Unije još uvijek ne postoji razrađen sustav neposredne sudske zaštite ljudskih prava. Budući da je Povelja o ljudskim pravima sastavni dio Ustava Europske unije, njegovo usvajanje bio bi važan iskorak u zaštiti ljudskih prava.
Ovaj kratki presjek povijesnog razvoja ideje ljudskih prava ukazuje nam na postupno razvijanje svijesti o važnosti ljudskih prava i njihovoj zaštiti, unatoč tomu što u nekim zemljama postoje i retrogradne tendencije. Republika Hrvatska slijedi opće tendencije postupnog razvoja svijesti o ljudskim pravima i unapređenja njihove zaštite.

II. PRAVNE OSNOVE ZAŠTITE I PROMICANJA LJUDSKIH PRAVA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda u hrvatskom ustavnom uređenju

Ustav Republike Hrvatske⁷ već u svojim izvorišnim osnovama ističe kako je Hrvatska suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka. U čl. 3. Ustava Republike Hrvatske, koji pripada poglavlju »Temeljne odredbe«, sljedeće se vrednote ističu kao najviše ustavne vrednote ustavnog poretka i temelj su za tumačenje Ustava te uputa zakonodavcu pri razradbi pojedinih sloboda i prava: sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav. Više od trećine ustavnog teksta odnosi se na jamstva sloboda i prava čovjeka i građanina. Time su tvorci Ustava dali izrazito značajno mjesto zaštiti ljudskih prava. U poglavlju »Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda« preciznije se definiraju pojedina ljudska prava te određena načela i mehanizmi njihove zaštite. U čl. 14. Ustava jamči se načelo jednakosti svih građana pred zakonom uređujući da svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Ovim člankom Ustava zabranjuje se diskriminacija po bilo kojem temelju bilo kojeg čovjeka na području Republike Hrvatske.
Ustav na više mjesta posebice naglašava načelo nacionalne ravnopravnosti u Republici Hrvatskoj. U čl. 15. Ustava jamči se ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina te je naznačeno kako će se konkretna zaštita prava nacionalnih manjina urediti posebnim ustavnim zakonom. Zakone kojima se uređuju nacionalna prava Hrvatski sabor donosi dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika čime se ti zakoni po svojoj pravnoj snazi nalaze između Ustava i ostalih organskih zakona. Temeljem čl. 15. Ustava donesen je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, kao i posebni zakoni koji nacionalnim manjinama jamče kulturnu autonomiju i reguliraju sudjelovanje zastupnika manjina u predstavničkim i drugim tijelima. Navedeni članci Ustava ukazuju na to da je prepoznata vrijednost jednakosti svih građana pred zakonom, ali i potreba za dodatnom zaštitom prava nacionalnih manjina.
Konačno, čl. 16. Ustava kaže da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, kao i da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinačnom slučaju. Čl. 50. Ustava uspostavlja dodatne kriterije za mogućnost zakonskog ograničavanja poduzetničkih sloboda i vlasničkih prava: zaštitu interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, zaštitu prirode i ljudskog okoliša te zaštitu zdravlja ljudi. Ustav definira da se ljudska prava mogu ograničavati samo temeljem Zakona i razmjerno svrsi. U tom se smislu trebaju staviti izvan snage sve uredbe ili drugi podzakonski propisi koji bi bili suprotni čl. 16. odnosno čl. 50. Ustava.
U sljedećih se 55 članaka detaljnije razrađuju osobne i političke slobode i prava, kao i cijeli niz gospodarskih, socijalnih, kulturnih i ekoloških prava koja obuhvaćaju prava prve, druge i treće generacije. Lista ustavnih jamstava prava i sloboda čovjeka i građanina nije zamišljena kao konačna i zatvorena. Tu listu nadopunjavaju odredbe međunarodnih ugovora kojima pristupi Republika Hrvatska, a koje prema čl. 140. Ustava čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj su snazi iznad zakona.
Ustav utvrđuje dvije institucije koje jamče provedbu Ustavom zajamčenih ljudskih prava: Ustavni sud i Pučkog pravobranitelja.

Primjena međunarodnih standarda zaštite ljudskih prava u nacionalnom zakonodavstvu

Republika Hrvatska je temeljem notifikacije o sukcesiji od 8. listopada 1991. godine preuzela međunarodne instrumente države prethodnice u svoje zakonodavstvo te je tako postala strankom i većeg broja mnogostranih ugovora iz područja ljudskih prava.
Republika Hrvatska je stranka sedam i potpisnica osam međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda na području zaštite ljudskih prava.⁸ U cilju osnaživanja i promicanja demokracije, vladavine prava te zaštite ljudskih prava, Republika Hrvatska je postala strankom niza konvencija Vijeća Europe na području zaštite ljudskih prava koje je potpisala i ratificirala i koje su stupile na snagu. ⁹
Implementacija međunarodnih instrumenata u hrvatskom zakonodavstvu počiva na čl. 140. Ustava Republike Hrvatske prema kojem međunarodni ugovori koji su na snazi i koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni u »Narodnim novinama« čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske te su po pravnoj snazi iznad zakona.
Vlada Republike Hrvatske zadužila je (1993.) pojedina tijela državne uprave za nositelje izrade izvješća prema instrumentima ljudskih prava dok je Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija zaduženo za pružanje stručne pomoći pojedinim ministarstvima kao i za koordinaciju svih izvješća o stanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj.
Vlada je pokrenula redoviti proces preispitivanja zakonodavstva radi harmonizacije nacionalnog zakonodavstva s međunarodnim standardima na području zaštite ljudskih prava kao i osiguranja redovitog osuvremenjivanja zakonodavstva na području ljudskih prava u skladu s najnovijim razvitkom međunarodnih standarda zaštite ljudskih prava.
U tom kontekstu, posebna je pozornost posvećena provedbi zaključaka i preporuka različitih međunarodnih tijela na području ljudskih prava (posebice tzv. ugovornih tijela u okviru Ujedinjenih naroda) u svezi s ocjenom provedbe relevantnih međunarodnih ugovora od strane Hrvatske. To je dovelo do značajnih izmjena u nacionalnom zakonodavstvu posebice na području zaštite ravnopravnosti spolova i zaštite prava djeteta, uvođenjem novih institucija: pravobranitelja/ice za ravnopravnost spolova i pravobranitelja/ice za djecu.
Razvitak međunarodnih standarda poziva također i na stalnu spremnost u kontekstu preispitivanja nacionalnog zakonodavstva koje ima izravni ili neizravni učinak na uživanje i zaštitu ljudskih prava. U cilju ostvarivanja potreba kao i nužnosti popunjavanja postojećih pravnih praznina, usvojene su brojne izmjene postojećih organskih zakona, posebice na području kaznenog prava i kaznenog postupka, izvršenja kaznenih sankcija kao i provedbe pravosudnih mjera (uključujući i aktivnosti policije) kojima se jačaju garancije prava pojedinca.
Značajna uloga u kontekstu harmonizacije nacionalnog zakonodavstva s međunarodnim standardima povjerena je Ustavnom sudu Republike Hrvatske¹⁰ koje se kao tijelo sui generis, u više navrata pozvalo na odredbe relevantnih ugovora na području ljudskih prava, davši tako svoj doprinos ne samo otklanjanju kršenja ljudskih prava, već i postupajući kao putokaz za izravnu i žurnu primjenu međunarodnih ugovora na području zaštite ljudskih prava na nacionalnoj razini.
Primarna odgovornost za provedbu međunarodnih instrumenata na području zaštite ljudskih prava leži u okviru središnjih tijela državne uprave i javnih vlasti, dok je sudbena zaštita osigurana kroz pravosudni sustav.

Hrvatska i djelovanje Europskog suda za ljudska prava

Primanjem Hrvatske u članstvo Vijeća Europe (1996.)¹¹ i ratifikacijom Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te pripadajućih Protokola (1997.), osobito Protokola 12, za Hrvatsku proizlazi nesumnjiva obveza provedbe presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Hrvatska je tijekom proteklih godina izmijenila nekoliko nacionalnih zakona u skladu s presudama Suda te pomno prati pravnu praksu strasbourškog sustava u cilju ostvarivanja najvišeg mogućeg stupnja sukladnosti nacionalnog zakonodavstva sa standardima navedene Konvencije.
Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: Europski sud) glavna je institucija Vijeća Europe nadležna za nadzor nad zaštitom ljudskih prava zajamčenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija) te pripadajućim Protokolima. Nadležnost ovog međunarodnog suda proteže se na sve stranke Konvencije, odnosno na sve članice Vijeća Europe.
Neovisno o tome nastupa li Republika Hrvatska u svojstvu tužene države ili treće strane, u postupcima pred Europskim sudom zastupa je zastupnik/zastupnica imenovan od strane Vlade Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vladin zastupnik) koji prikuplja obavijesti te utvrđuje činjenice relevantne za postupak, podnosi pisano očitovanje te sudjeluje u raspravi pred Sudom. Osim navedenog, dužnost Vladinog zastupnika je brinuti se o izvršenju presuda Europskog suda te o tome podnositi izvješća Odboru ministara Vijeća Europe.¹²
Kada Europski sud utvrdi da je došlo do povrede ljudskih prava od strane Republike Hrvatske, Republika Hrvatska mora poduzeti: (1) odgovarajuće mjere u korist tužitelja kojima sprječava daljnje kršenje ljudskih prava te u najvećoj mogućoj mjeri ukloniti posljedice nastale povredom ljudskih prava (restitutio in integrum),¹³ (2) odgovarajuće mjere potrebne da bi se spriječile slične povrede ljudskih prava u budućnosti (npr. izmjena zakonodavstva ili sudske prakse). Izvršenje presuda Europskog suda nadzire Odbor Ministra Vijeća Europe. Iz dosada objavljenih Rezolucija Odbora ministara Vijeća Europe proizlazi da je Republika Hrvatska uredno izvršavala obveze koje za nju proizlaze iz presuda Europskog suda.
Do 23. veljače 2007. godine, Europski sud je donio ukupno 104 presude u postupcima protiv Republike Hrvatske. U 72,11% presuda (75 presuda), Europski sud je utvrdio da je došlo do povrede ljudskih prava podnositelja zahtjeva, dok je u 2,88% presuda (3 presude) Sud presudio da Republika Hrvatska nije povrijedila ljudska prava podnositelja zahtjeva. U 24,03% slučajeva (25 presuda) došlo je do prijateljskog rješenja između Republike Hrvatske i podnositelja zahtjeva, te je Sud donio presudu o brisanju zahtjeva s liste predmeta. U 0,96% slučajeva (1 presuda), Veliko Vijeće Europskog suda nije prihvatilo odlučivanje o zahtjevu.
Od 75 presuda u kojima je Europski sud utvrdio da je došlo do povrede ljudskih prava od strane Republike Hrvatske, u 89,33% slučajeva (67 presuda) dosudio je u korist podnositelja zahtjeva naknadu na ime nematerijalne štete, dok u 10,67% slučajeva (8 presuda) nije obvezao Republiku Hrvatsku na isplatu naknade štete.
Iz dosadašnje sudske prakse kojom Europski sud utvrđuje povredu ljudskih prava od strane Republike Hrvatske, proizlazi da se povreda odnosi na:
– članak 6. Konvencije (Prava na pošteno suđenje) u 73,33% slučajeva (55 presuda)
– članke 6. i 13. Konvencije (Prava na pošteno suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek) u 13,33% slučajeva (10 presuda),
– članke 6. i 8. Konvencije (Pravo na pošteno suđenje i Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života) u 4% slučajeva (3 presude),
– članak 1. Protokola br. 1 (Zaštite vlasništva) i članka 3. Konvencije (Zabrane mučenja) u 2,66% slučajeva (2 presude),
– članak 3. Konvencije (Zabrane mučenja) u 1,33% slučajeva (1 presuda),
– članak 8. Konvencije (Prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života) u 1,33% slučajeva (1 presuda),
– članak 13. Konvencije (Prava na djelotvoran pravni lijek) u 1,33% slučajeva (1 presuda),
– članak 1. Protokola br. 1 (Zaštite vlasništva) i članka 6. Konvencije (Prava na pošteno suđenje) u 1,33% slučajeva (1 presuda),
– članak 2. Protokola br. 4 (Slobode kretanja) i članka 6. Konvencije (Prava na pošteno suđenje) u 1,33% slučajeva (1 presuda).

III. SUSTAV ZAŠTITE LJUDSKIH PRAVA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Tijela javne uprave i institucije za ljudska prava

Sustav zaštite i promicanja ljudskih prava u Republici Hrvatskoj u svom djelovanju uvažava temelje moderne demokracije: vladavinu prava, toleranciju i uvažavanje dostojanstva svakog pojedinca. Temeljem ustavnopravnog položaja, tijela javne uprave su dužna pružati jamstva pravne sigurnosti, poštivati zakonitosti u postupanju i dosljedno poštivati prava i slobode građana.
Zaštita ljudskih prava ostvaruje se u javnoj upravi¹⁴ kroz njezine funkcije izvršavanja zakona i vođenja postupaka u kojima se odlučuje o pravima i obvezama građana i pravnih osoba. Stoga javna uprava ima važnu ulogu u zaštiti i promicanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj. Prema izvješćima pučkog pravobranitelja evidentirane su određene poteškoće u radu tijela državne uprave u pogledu zaštite prava građana (dugotrajni upravni postupci).
Fizičkim i pravnim osobama omogućuje se i osigurava pravo na pristup informacijama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne uprave što podrazumijeva pravo na traženje i dobivanje informacije kao i obvezu tijela javne uprave da omogući pristup zatraženoj informaciji (pravo na informaciju).¹⁵
Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske je stručna služba Vlade za obavljanje stručnih i administrativnih poslova u ostvarivanju sustavnog pristupa Vlade Republike Hrvatske zaštiti i promicanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj.
Saborski odbori koji se bave područjem ljudskih prava su Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, Odbor za ravnopravnost spolova, Odbor za rad, socijalnu politiku i zdravstvo, Odbor za obitelj, mladež i šport, Odbor za informiranje, informatizaciju i medije i slično.
Republika Hrvatska kroz trajni proces decentralizacije državnih poslova čini značajne korake u pravcu jačanja uloge lokalne samouprave. Decentralizacijom lokalne samouprave usmjerava se intenziviranje njezine suradnje s organizacijama civilnoga društva u pružanju javnih usluga socijalne skrbi, zdravstva, odgoja i obrazovanja, zaštite okoliša i slično.
Republika Hrvatska teži uspostavljanju javne uprave koja zadovoljava potrebe građana, a koja će ujedno i razvijati partnerske odnose s civilnim društvom. Takav pristup implicira odnos prema građanima i civilnom društvu zasnovan na suradnji, međusobnoj interakciji, društvenoj odgovornosti i poštivanju ljudskih prava.
Kako bi se sustavnim pristupom osigurala što bolja zaštita i promicanje ljudskih prava na nacionalnoj razini, Vlada Republike Hrvatske imenovala je povjerenike za ljudska prava, na razini dužnosnika. Povjerenici za ljudska prava su uz osnovnu dužnost obvezni voditi brigu o zaštiti i promicanju ljudskih prava u svom resornom tijelu. Povjerenstvo za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske je sastavljeno od povjerenika za ljudska prava nadležnih tijela državne uprave.
Radi što učinkovitijeg djelovanja sustava tijela zaštite i promicanja ljudskih prava na lokalnoj i regionalnoj razini, osnovane su županijske koordinacije za ljudska prava koje svoja godišnja izvješća o radu dostavljaju Uredu za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske.
Zakonom o ravnopravnosti spolova (2003.) ustanovljeni su, također na razini dužnosnika, koordinatori/ce za ravnopravnost spolova u svim tijelima državne uprave, a koji surađuju s Uredom za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske i odgovaraju za provedbu navedenog zakona.
O stručnom osposobljavanju i usavršavanju državnih, lokalnih i javnih službenika opširnije u Glavi V. Nacionalnog programa.

Nacionalne nezavisne institucije za zaštitu i promicanje ljudskih prava – pravobranitelji i Centar za ljudska prava

U Republici Hrvatskoj ustanovljen je institut pučkog pravobranitelja, pravobranitelja/ice za djecu i pravobranitelja/ice za ravnopravnost spolova. Donesen je Zakon o pravobranitelju za osobe s invaliditetom (2007.) temeljem kojeg će se uspostaviti pravobranitelj za osobe s invaliditetom.
Ustavom Republike Hrvatske utemeljen je (1991.) institut pučkog pravobranitelja s ciljem zaštite i promicanja ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pučki pravobranitelj je opunomoćenik Hrvatskog sabora koji štiti ustavna i zakonska prava građana pred državnom upravom i tijelima koja imaju javne ovlasti te podnosi godišnja izvješća o svom radu Hrvatskom saboru. Kako bi se naše zakonodavstvo na području antidiskriminacije uskladilo s pravnom stečevinom Europske unije, potrebno je osnovati jedinstveno antidiskriminacijsko tijelo. ¹⁶
Zakonom o pravobranitelju za djecu (2003.) ustanovljen je pravobranitelj za djecu koji je u svom radu samostalan i neovisan. U svom djelokrugu prati usklađenost zakona i drugih propisa u Republici Hrvatskoj koji se odnose na zaštitu prava i interesa djece s odredbama Konvencije o pravima djeteta i drugih međunarodnih dokumenata.
Zakonom o ravnopravnosti spolova (2003.) ustanovljena je pravobranitelj/ica za ravnopravnost spolova koji/a djeluje neovisno i samostalno, prati provođenje Zakona o ravnopravnosti spolova i drugih propisa koji se tiču ravnopravnosti spolova i najmanje jednom godišnje izvješćuje Hrvatski sabor.
Nakon što je dvije godine funkcionirao kao projekt tehničke suradnje Ureda Visoke povjerenice Ujedinjenih naroda za ljudska prava i Vlade Republike Hrvatske, Vlada je u (2005.) donijela Ured­bu o osnivanju Centra za ljudska prava čija je temeljna djelatnost neovisno promicanje ljudskih prava u Republici Hrvatskoj.

Pravosudna tijela

Sudbenu vlast, kao jednu od sastavnica trodiobe vlasti u Republici Hrvatskoj, čine sudovi i druga pravosudna tijela. Sudovi su neovisni i sudbenu vlast obnašaju samostalno te, sukladno svojim ovlastima, predstavljaju jamstvo zaštite ljudskih prava. Tijela sudbene vlasti štite Ustavom i zakonima utvrđena prava, osiguravaju jedinstvenu primjenu zakona i jednakost svih pred zakonom. Na temelju ustavnih odredbi sudbena tijela pružaju pravnu zaštitu i provode nadzor zakonitosti pojedinačnih akata koje donose upravne vlasti ili tijela koja imaju javne ovlasti.
Unapređivanje rada pravosudnih tijela te podizanje stupnja njihove učinkovitosti i poboljšanje uvjeta rada od posebnog je interesa te je obuhvaćeno programom »Reforme pravosuđa« donesenim (2002.) u cilju olakšavanja i ubrzavanja ostvarivanja prava građana u okviru pravosudnog sustava.
Pravna pomoć u Republici Hrvatskoj nije regulirana na način koji bi jamčio svim građanima pravo na pristup pravosuđu bez obzira na njihov ekonomski ili socijalni položaj. Sukladno tome, u tijeku je donošenje Zakona o ostvarivanju prava na pravnu pomoć.17
Ustavni sud Republike Hrvatske kao zasebno tijelo visoke pravne stručnosti i autoriteta izdvojen je iz sustava trodiobe vlasti, a glavna mu je zadaća zaštita ustavnosti i zakonitosti. Djelokrug nadležnosti Ustavnog suda i njegovih ovlaštenja koja izviru izravno iz Ustava čine ga čuvarom Ustava, najvišim tijelom ustavne garancije zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda građana. Ustavom zajamčena prava i slobode se mogu pred Ustavnim sudom štititi institutom ustavne tužbe.

Organizacije civilnoga društva

U kontekstu jednostranačkog i autoritarnog sustava bivše države postojale su samo rudimentarne forme organiziranja građana i neke vrste preteče civilnog društva, a pojavljuju se i inicijative koje se bave ženskim pravima, ekološkim pravima, radničkim pravima, pravom na samoodređenje naroda, slobodom izražavanja i govora, pa i ljudskim pravima općenito.
Po osamostaljenju Hrvatske, 1990. godine, postupno su stvarani osnovni preduvjeti za djelovanje organizacija civilnog društva.¹⁸ Isprva su se pretežito stvarale organizacije humanitarnog karaktera, ali i organizacije za zaštitu i promociju ljudskih prava koje intenzivno zagovaraju uspostavu mehanizama za zaštitu ljudskih prava građana Hrvatske neovisno o njihovoj nacionalnosti ili bilo kojoj drugoj pripadnosti. Ta uspostava odvijala se paralelno s ratnim razaranjima i stradanjem civilnoga stanovništva koja su imala utjecaja i na djelatnosti organizacija civilnog društva za zaštitu ljudskih prava usmjerivši ih na zaštitu temeljnih ustavnih prava kao što su: pravo na život, dostojanstvo, imovinu. U težnji za daljnjom demokratizacijom hrvatskog društva u drugoj polovici devedesetih zamjetan je rast broja organizacija civilnog društva koje su se bavile upravo tim aspektima zaštite i promicanja ljudskih prava i temeljnih sloboda. Krajem 90-ih i u prvim godinama XXI stoljeća dolazi do rasta i povećanja aktivnosti organizacija koje se bave pravima posebnih skupina u društvu poput potrošača, pacijenata, rodilja, seksualnih manjina, ali i prava životinja, alternativnih modela razvoja i slično.
Trenutno je u Registru udruga upisano 33.454 udruge,¹⁹ 112 zaklada i 123 strane organizacije. Većina njih je aktivna na području kulture, umjetnosti, sporta, hobija, obrazovanja, dok je manji broj aktivnih na području zaštite i promicanja ljudskih prava. Istraživanja pokazuju da je oko 270 organizacija usmjerenih na zaštitu ljudskih prava i demokratizaciju u smislu promicanja općeg dobra (ženska ljudska prava, zaštita ljudskih prava i promicanje kulture mira, prava osoba s invaliditetom, prava potrošača i pacijenta, prava manjina, zaštita okoliša, prava seksualnih manjina, razvoj lokalne zajednice).²⁰ Najveći broj tih organizacija svoj doprinos vidi u promicanju vladavine prava, uključivanju građana u javnu sferu, podizanju javne svijesti o različitim društvenim temama, razvoju zajednice te nastoje pridonijeti uspostavi istovjetne razine i nepovredivosti univerzalnih prava za sve ljude bez obzira na rasu, etničku, vjersku, političku, klasnu ili spolnu pripadnost, obrazovanje ili imovinsko stanje. Također se zalažu za uvažavanje i poštivanje različitosti (po spolu, rasi, kulturnom identitetu, obrazovanju, ekonomskoj moći, seksualnoj orijentaciji, itd.) što ide u prilog promicanju tolerancije i pozitivne akcije prema posebno ranjivim i manjinskim skupinama. Njihove aktivnosti obuhvaćaju direktnu pomoć osobama čija su prava ugrožena, praćenje i analizu postojećih zakona, pokretanje zakonodavnih inicijativa za promjenu postojećih ili donošenje novih zakona, nadgledanje primjene i poštivanja međunarodno prihvaćenih standarda zaštite ljudskih prava koje je Republika Hrvatska uključila u svoje unutarnje zakonodavstvo te poticanje građanki i građana na udruživanje i povezivanje u zaštiti i ostvarivanju njihovih prava. One osnažuju demokraciju, ali i korigiraju državu, tj. jačaju njenu odgovornost naspram građana u procesu donošenja javnih politika.
U Hrvatskoj je uspostavljen decentralizirani model financiranja i potpore razvoju civilnog društva. Decentraliziranim modelom obuhvaćeni su brojni sudionici kao što su: Ured za udruge Vlade RH, Savjet za razvoj civilnoga društva i Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva te većina tijela državne uprave. Iako je navedeni institucionalni okvir važna pretpostavka za razvoj civilnoga društva kao i za demokratizaciju društva u cjelini, ima još prostora za daljnje unapređivanje i usklađivanje njihova djelovanja kako bi se poticao razvoj civilnoga društva.
Osnivanje Savjeta za razvoj civilnoga društva, decentralizacija financijskih sredstava za udruge s pozicije Ureda za udruge Vlade RH na pozicije proračuna nadležnih tijela državne uprave, uvođenje načela javnosti i odgovornosti u dodjeli i korištenju javnog novca kroz primjenu dobre prakse dodjele financijskih potpora projektima i programima udruga te osnivanje Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, temeljne su pretpostavke provođenja novog modela organizacijske strukture za poticanje razvoja civilnoga društva u Republici Hrvatskoj.
Savjet za razvoj civilnoga društva Vlade Republike Hrvatske i Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske središnje su institucije tog modela koje na operativnoj razini primjenjuju i promiču vrijednosti prihvaćenog prijedloga Programa suradnje Vlade Republike Hrvatske i nevladinog, neprofitnog sektora u Hrvatskoj. Svi ostali sudionici kao što su tijela državne uprave, organizacije civilnoga društva, Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave u interakciji, od provođenja nacionalnih programa i strategija preko međusektorske suradnje i izobrazbe, regionalnog razvoja i sudjelovanja građana u pripremi i donošenju javnih politika, sudjeluju u osmišljavanju i provođenju osnovnih strateških ciljeva stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva u Republici Hrvatskoj. Nadležna tijela lokalne i državne uprave sve češće uspostavljaju partnerske odnose s organizacijama civilnog društva na područjima gdje se njihovo djelovanje međusobno nadopunjava pa je sukladno tome do sada niz gradova i općina potpisao povelje o suradnji s organizacijama civilnog društva.
Usvajanje Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva i Operativnog plana provedbe Strategije (Vlada, 2007.) značajan je iskorak na području stvaranja novog pravnog, financijskog i institucionalnog okvira za potporu razvoja civilnog društva. Cilj je navedenih dokumenata da se stvore uvjeti za razvoj zajednice u kojoj građani i organizacije civilnog društva u sinergiji s drugim sektorima aktivno, ravnopravno i odgovorno na načelima održivog razvoja i djelovanja za opće dobro sudjeluju u ostvarivanju društva blagostanja i jednakih prilika za sve.

Napomena: ostala poglavlja, prilozi i dodaci ispušteni su u ovom info pregledu