USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2915

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, rješavajući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 8. studenoga 2006. godine, donio je

RJEŠENJE

I. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 66. i 67. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (»Narod­ne novine« broj 92/96., 39/99. i 42/99. – ispravak, 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02. – ispravak), te članka 2. stavka 2. i članka 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (»Narodne novine« broj 80/02., 81/02. – ispravak).
II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 66. i 67. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (»Narodne novine« broj 92/96., 39/99. i 42/99. – ispravak, 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02. – ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon), te članka 2. stavka 2. i članka 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (»Narodne novine« broj 80/02., 81/02. – ispravak; u daljnjem tekstu: ZID Zakona) podnijelo je Odvjetničko društvo Korper i Haramija iz Zagreba.
1.1. Članak 66. Zakona glasi:
Zahtjev za naknadu oduzete imovine sadrži:
1. Podatke o podnositelju zahtjeva:
– ako zahtjev podnosi prijašnji vlasnik: ime i prezime, podatke o rođenju i stalnom prebivalištu, dokaz da ima hrvatsko državljanstvo, jedinstveni matični broj građana, ime i prezime te prebivalište opunomoćenika ako podnositelj zahtjeva nema stalno prebivalište na teritoriju Republike Hrvatske;
– ako zahtjev podnosi zakonski nasljednik: dokaz da ima hrvatsko državljanstvo, podatke o datumu rođenja i smrti te posljednjem stalnom prebivalištu prijašnjega vlasnika, podatke kojima dokazuje da je u rodbinskoj vezi prvog nasljednog reda s prijašnjim vlasnikom.
2. Podatke o imovini koja je predmet naknade, ako se zahtjev odnosi na nekretninu u zahtjevu treba navesti:
– podatke o mjestu gdje se nekretnina nalazi, te tko danas ima pravo vlasništva odnosno raspolaganja nad tom nekretninom, broj zemljišnoknjižne čestice i zemljišnoknjižnoga uloška te naznaku katastarske općine u kojoj se nalazi predmetna nekretnina.
3. Pravni osnov podržavljenja, odnosno podruštvovljenja imovine koja je predmet naknade.
Članak 67. Zakona glasi:
Uz zahtjev se prilaže:
1. dokaz o hrvatskom državljanstvu, odnosno održanom neprekinutom pravnom sljedništvu i sjedištu na teritoriju Republike Hrvatske,
2. akt o podržavljenju, odnosno podruštvovljenju imovine,
3. zemljišnoknjižni izvadak sa svim upisima i ispisima od dana podruštvovljenja do dana podnošenja zahtjeva,
4. punomoć ovjerovljenu od hrvatskih državnih vlasti,
5. izvadak iz matice umrlih ili rješenje o proglašenju nestale osobe umrlom ako zahtjev podnosi zakonski nasljednik,
6. pravomoćno rješenje o nasljeđivanju,
7. ostale isprave ili dokaze kojima se može utvrditi osnovanost zahtjeva.
1.2. Članak 10. Zakona (»Narodne novine« broj 92/96., 39/99. i 42/99. – ispravak, 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01.) glasio je:
Prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima, ili na drugi način, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.
Člankom 2. ZID-a Zakona (»Narodne novine« broj 80/02. i 81/02. – ispravak), koji je stupio na snagu 5. srpnja 2002. godine, članak 10. Zakona izmijenjen je i glasi:
Prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.
Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, prava propisana ovim Zakonom mogu steći i strane fizičke i pravne osobe ako se to utvrdi međudržavnim sporazumima.
Članak 7. ZID-a Zakona glasi:
Zahtjev za naknadu oduzete imovine mogu u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnijeti prijašnji vlasnici, koji su pravo na povrat ili naknadu za oduzetu imovinu stekli po odredbama ovoga Zakona, a nisu do sada podnijeli zahtjev ili im je zahtjev pravomoćno odbijen, odnosno odbačen, i to:
– prijašnji vlasnik državljanin Republike Hrvatske koji na dan donošenja Zakona o naknadi nije imao hrvatsko državljanstvo (članak 1. ovoga Zakona),
– prijašnji vlasnici na koje se odnosi članak 2. ovoga Zakona,
– prijašnji vlasnici koji su prema Popisu stanovništva iz 1991. godine imali prebivalište na okupiranim područjima Republike Hrvatske, odnosno na područjima pod upravom UNTAES-a.
Zahtjevi podneseni po proteku roka iz stavka 1. ovoga članka odbacit će se.
2. Predlagatelj smatra da je osporene odredbe članaka 66. i 67. Zakona trebalo ukinuti ZID-om Zakona i tako Zakon uskladiti s dijelom odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999. godine, objavljene u »Narodnim novinama« broj 39/99. i ispravak u 42/99., kojim je Ustavni sud ukinuo članak 9. stavak 1. Zakona u dijelu koji glasi: »... koji na dan donošenja ovog Zakona imaju hrvatsko državljanstvo«.
U odnosu na osporeni članak 2. stavak 2. ZID-a Zakona, predlagatelj smatra da »donijevši gore navedeni propis koji je zbog svoje nejasnoće i odsustva pravoga smisla iskorišten za opisano tumačenje i praksu, zakonodavac nije postupio u skladu s uputom Ustavnog suda i ponovno je donio zakon koji je protivan članku 14. Ustava Republike Hrvatske iz istih onih razloga iz koji je Ustavu bio protivan Zakon o naknadi«. Podnositelj osporava i primjenu članka 2. stavka 2. ZID-a Zakona u praksi nadležnih tijela.
U odnosu na osporeni članak 7. ZID-a Zakona, predlagatelj navodi da se u tom zakonskom članku »strani državljani izrijekom uopće ne spominju«, stoga to smatra propustom kojega treba otkloniti i tako Zakon uskladiti s odlukom Ustavnog suda iz 1999. godine, u dijelu te odluke koji se odnosi na prava stranih državljana. Pri tome predlagatelj osporava taj zakonski članak i s aspekta njegove jasnoće i odredivosti.
Zbog navedenih razloga predlagatelj smatra da osporene odred­be ZID-a Zakona nisu u suglasnosti niti s člankom 134. Ustava, člancima 2., 10. i 17. Opće deklaracije o pravima čovjeka, člankom 6. stavkom 1. i člankom 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02.), te člankom 2. stavkom 1. i člankom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
3. Na temelju članka 25. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), od Ministarstva pravosuđa zatraženo je i dobiveno očitovanje.

Prijedlog nije osnovan.

4. Osporene odredbe članaka 66. i 67. Zakona već su bile pred­metom ocjene suglasnosti s Ustavom u postupku pred Ustavnim sudom. Rješenjem broj: U-I-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999. godine, objavljenim u »Narodnim novinama« broj 39/99. i ispravak u 42/99., Ustavni sud nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, među ostalima, i navedenih odred­bi Zakona.
Ustavni sud rješenjem broj: U-I-341/2002 od 11. lipnja 2003. godine nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti, među ostalima, članaka 66. i 67. Zakona s Ustavom, sa sljedećim obrazloženjem:
Iz sadržaja prijedloga slijedi da podnositelj poistovjećuje postupak izvlaštenja, koji se provodi temeljem Zakona o izvlaštenju, s postupkom za naknadu za oduzetu imovinu, koji se provodi temeljem Zakona o naknadi. Radi se o različitim postupcima, a činjenica da se u tim postupcima pravna zaštita ostvaruje u upravnom postupku pred upravnim tijelima i pred Upravnim sudom Republike Hrvatske, nije ustavnopravno relevantna.
Ustavni sud svoje odluke može temeljiti samo na odredbama Ustava, a ranije donesene odluke Ustavnog suda, same za sebe, ne mogu biti pravni temelj za takvu ocjenu. To stajalište Ustavni sud iznio je u rješenju broj: U-I-137/2001 i drugi od 19. prosinca 2001. godine, objavljenom u »Narodnim novinama«, broj 3/02. i ispravak u 11/02.
4.1. Na temelju članka 54. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćen tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) Ustavni sud može ocjenjivati suglasnost zakona s Ustavom i u slučaju kada je određeni zakon već ranije bio predmetom ustavnosudske ocjene.
U provedenom ustavnosudskom postupku utvrđeno je da predlagatelj nije naveo razloge zbog kojih bi trebalo preispitati prethodno neprihvaćanje prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 66. i 67. Zakona, niti je Ustavni sud utvrdio da su u ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske nastupile nove okolnosti koje bi dovele do promjene njegova stajališta obrazloženog u rješenju od 21. travnja 1999. i rješenju od 11. lipnja 2003. godine.
5. Rješenjem broj: U-1624/2001 od 8. ožujka 2006., Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, među ostalima, članka 2. stavka 2. ZID-a Zakona, iz sljedećih razloga:
Na temelju svoje ovlasti propisane člankom 2. stavkom 4. alinejom 1. Ustava, polazeći pri tome od jednakosti i vladavine prava kao najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, zakonodavac je mogao odlučiti da provedbu prava na naknadu za oduzetu imovinu stranih fizičkih i pravnih osoba uredi propisivanjem iznimke od pravila utvrđenog odredbom članka 10. Zakona. (...) zakonodavac je bio ovlašten odabrati i rješenje koje predlagatelji osporavaju u konkretnoj ustavnosudskoj stvari, te dopustiti stranim fizičkim i pravnim osobama da steknu pravo na naknadu za oduzetu imovinu, ako je to pravo utvrđeno međudržavnim sporazumima.
Imajući u vidu stajalište Suda izneseno u navedenom rješenju od 8. ožujka 2006., razmatrajući razloge predlagatelja kojima osporava članak 2. stavak 2. ZID-a Zakona (kojim je izmijenjen članak 10. Zakona), Ustavni sud i u tom dijelu prijedloga navode predlagatelja ocjenjuje neosnovanima. Ustavni sud nije utvrdio niti da su u ustav­nopravnom poretku Republike Hrvatske nastupile nove okolnosti koje bi dovele do promjene njegova stajališta obrazloženog u rješenju od 8. ožujka 2006. godine.
6. Predlagatelj osporava i suglasnost članka 7. ZID-a Zakona s Ustavom
Ustavni sud utvrđuje da predlagatelj nije naveo ustavnopravno relevantne razloge, niti je Sud našao razloge koji bi upućivali na nesuglasnost članka 7. ZID-a Zakona s Ustavom i sklopljenim, potvrđenim, te objavljenim međunarodnim ugovorima koji su na snazi, a koji na temelju članka 140. Ustava čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske.
Na temelju svoje ovlasti propisane člankom 2. stavkom 4. alinejom 1. Ustava, polazeći pri tome od jednakosti i vladavine prava kao najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, zakonodavac je mogao odlučiti da provedbu prava na naknadu za oduzetu imovinu ponovno uredi propisivanjem posebnih uvjeta pod kojima prijašnji vlasnici mogu podnijeti zahtjev za naknadu oduzete imovine.
Stajalište je Ustavnog suda da je razrađujući svoju ustavnu ovlast za uređenje gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj, zakonodavac bio ovlašten dopustiti prijašnjim vlasnicima da naknadno podnesu zahtjev za naknadu oduzete imovine, uz uvjete propisane člankom 7. ZID-a Zakona.
Ustavni sud pri tome napominje da navod predlagatelja kako se u članku 7. ZID-a Zakona »strani državljani izrijekom uopće ne spominju« nije prihvatljiv. Naime, odredbe članka 7. stavka 1. alineja 1. i 2. ZID-a Zakona izrijekom upućuju na članke 1. i 2. ZID-a Zakona, kojima se uređuju prava stranih državljana u postupku naknade za oduzetu imovinu.
Ocjenjujući odredbe članka 7. ZID-a Zakona s aspekta njihove odredivosti, Ustavni sud utvrđuje da su one dovoljno jasno određene i u skladu s legitimnim očekivanjima stranaka. Stajalište o važnosti i pretpostavkama odredivosti zakonskih odredbi Ustavni sud je izrazio u rješenju broj: U-I-906/2000 i dr. od 7. prosinca 2005. godine, objavljenom u »Narodnim novinama« broj 2/06.
7. Predlagatelj podredno osporava članak 2. stavak 2. ZID-a Zakona s aspekta njegove primjene u postupcima pred nadležnim tijelima.
Prema odredbama članka 128. alineje 1. Ustava i članaka 38., 39. i 40. Ustavnog zakona, Ustavni sud u postupku pokrenutom prijedlogom za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom nije nadležan ocjenjivati primjenu određenog zakona u postupcima pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.
Ovo stajalište Ustavni sud je izrazio u rješenju broj: U-I-1455/2001 od 24. studenoga 2004. godine (»Narodne novine« broj 175/04.), u kojem je istaknuto da primjena zakona ili njegovih pojedinih odredbi može biti predmetom ocjene samo u postupku koji je pred Ustavnim sudom pokrenut ustavnom tužbom.
8. U skladu s navedenim, na temelju članka 43. stavaka 1. i 2., u vezi s člankom 54. Ustavnog zakona, riješeno je kao u točki I. izreke ovog rješenja.
9. Odluka o objavi rješenja temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-I-4510/2004
Zagreb, 8. studenoga 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.