USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2730

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula V. B. iz Z., koju zastupa punomoćnica M. S., odvjetnica iz Z., na sjednici održanoj 18. listopada 2006. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Revr-215/04-2 od 24. svibnja 2005. godine, kojom je odbijena revizija podnositeljice izjavljena protiv drugostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gžr-176/03-2 od 11. studenoga 2003. godine.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba podnositeljice i potvrđena je presuda Općinskog suda u Zagrebu, broj: Pr-2631/01-43 od 10. prosinca 2002. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev podnositeljice za utvrđenje da otkaz ugovora o radu, koji su ona i tuženik (I.-i. n. d.d. Z.) sklopili 26. veljače 2001. godine, nije dopušten i da njen radni odnos kod tuženika nije prestao. Odbijen je i tužbeni zahtjev podnositeljice da se tuženiku naloži vraćanje podnositeljice na rad kao i isplate naknade plaće u mjesečnim iznosima, pobliže navedenim u tužbenom zahtjevu, za vremensko razdoblje od travnja mjeseca 2001. godine do povratka na rad.

Prvostupanjskom presudom podnositeljici je naloženo i naknaditi tuženiku parnični trošak.

2. Podnositeljica ustavne tužbe smatra da su joj osporenim presudama parničnih sudova, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 14. (zabrana diskriminacije i ustavno jamstvo jednakosti pred zakonom), člankom 19. (načelo zakonitosti u djelovanju uprave), člankom 26. (ustavno jamstvo jednakosti hrvatskih državljana i stranaca pred sudovima), člankom 38. (ustavno jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli) i člankom 54. (ustavno jamstvo prava na rad i slobode rada) Ustava Republike Hrvatske.

Povrede svojih ustavnih prava povezuje i s člankom 49. Ustava (načelo poduzetničke i tržišne slobode kao temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske).

Razlozi zbog kojih podnositeljica smatra povrijeđenima navedena ustavna prava, odnosno ustavne odredbe podrobnije se navode u točkama 7. do 11. obrazloženja ove odluke.

Podnositeljica u uvodnom dijelu ustavne tužbe navodi i povredu svojih ustavnih prava zajamčenih člankom 15. Ustava (ustavno jamstvo ravnopravnosti pripadnika svih nacionalnih manjina), ali te navodne povrede ni na koji način ne obrazlaže, niti ih u daljnjem tekstu ustavne tužbe na bilo koji način spominje. Ocjenjujući, s druge strane, da povrede ustavnih prava podnositeljice, istaknute u ustavnoj tužbi, nije moguće podvesti, a time ni ispitati s aspekta ustavnog jamstva kojim se pripadnicima svih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj jamči ravnopravnost, Ustavni sud taj navod iz ustavne tužbe nije razmatrao u daljnjem tijeku ustavnosudskog postupka.

U pravodobnoj dopuni ustavne tužbe od 20. srpnja 2005. podnositeljica se poziva na Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, kojim je Republika Hrvatska kao potpisnica »preuzela i obveze primjene Europskog prava, koja imaju izravni učinak na subjektivna prava stranaka pred nacionalnim sudovima«, pa smatra da su pred tim sudovima povrijeđena njezina »ustavna prava mimo Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda«. Uz dopunu ustavne tužbe podnositeljica dostavlja i novinski članak, objavljen u »S. D.« 14. srpnja 2005. godine, o kojemu iznosi svoje mišljenje.

3. Podnositeljica predlaže usvajanje ustavne tužbe, ukidanje osporenih presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nižestupanjskih parničnih sudova, te vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U dopuni ustavne tužbe proširuje navedeni »tužbeni zahtjev« i predlaže »da se presude Općinskog, Županijskog i Vrhovnog suda RH preinače, na način da se u cijelosti usvoji moj tužbeni zahtjev«, uz naknadu troškova postupka.

Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Zagrebu, broj: Pr-2631/01.

Ustavna tužba nije osnovana.
 

4. Razmatranjem osporenih odluka parničnih sudova, te ostale dokumentacije koja se nalazi u pribavljenom spisu predmeta, Ustavni sud je u provedenom ustavnosudskom postupku utvrdio sljedeće:

4.1. Tuženik I.-i. n. d.d. Z. (u daljnjem tekstu: poslodavac) svojom je odlukom, broj: KS-OT-12/01 od 28. travnja 2001. godine, pozivom na odredbe članka 107. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 17/01.,82/01., 114/03., 30/04., 142/03. i 137/04. – pročišćeni tekst, 68/05. – odluka Ustavnog suda broj: U-I-2766/2003 i dr.; u daljnjem tekstu: ZR), izvanredno otkazao ugovor o radu što su ga 26. veljače 2001. sklopili podnositeljica i tuženik, kao njezin poslodavac.

U postupku izvanrednog otkazivanja ugovora o radu, poslodavac je utvrdio da je podnositeljica neovlaštenim istupanjima u dnevnom listu »S. D.« 3., 4., 5., 6., 7. i 11. travnja 2001. godine iznijela niz nestručnih analiza poslovanja i optužbi na račun Uprave i menadžmenta poslodavca, te je krajnje negativno prikazala način poslovanja I. d.d., čime je nanijela štetu ugledu poslodavca.

Pored toga, u dijelu svojeg istupanja učinila je javno dostupnim podatke koji se odnose na: – tijek i sadržaj preliminarnih dogovora o poslovnoj suradnji, – kalkulacije troškova vezanih uz promet robe i nabavu usluga javnim natječajem, – podatke o financijskom poslovanju i financijskim pokazateljima, te – podatke zbog čijeg priopćavanja neovlaštenim osobama može nastupiti šteta za gospodarske interese poslodavca.

Nadalje je utvrđeno da podnositeljica nije dobila dozvolu za iznošenje dokumenata iz poslovnih prostorija poslodavca, niti je imala odobrenje prenositi ih drugim osobama, odnosno prezentirati ih u sredstvima javnog priopćavanja, što je ona učinila.

Postupivši na opisani način, navodi se dalje u odluci poslodavaca o izvanrednom otkazu ugovora o radu, podnositeljica se nije pridržavala Propisnika o ovlastima za poslovno dopisivanje u I. d.d. od 1. rujna 1998. godine, niti Pravilnika o poslovnoj tajni od 27. veljače 1997. godine, čime je počinila osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa propisane člankom 31. Pravilnika o radu, zbog kojih nastavak radnog odnosa više nije bio moguć.

4.2. Prvostupanjski sud je osporenom presudom odbio tužbeni zahtjev podnositeljice na utvrđenje da izvanredni otkaz ugovora o radu nije dopušten, jer je utvrdio da su u konkretnom slučaju ostvarene zakonske pretpostavke za izvanredno otkazivanje ugovora o radu u smislu članka 107. ZR-a. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude, između ostaloga, utvrdio i sljedeće:

– u postupku izvanrednog otkaza ugovora o radu je »udovoljeno uvjetima iz čl. 145., st. 1., 2., 3., 4., odnosno čl. 148. st. 3. Zakona o radu« (str. 6. obrazloženja prvostupanjske presude),

– poslodavac je »Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu donio temeljem čl. 107. Zakona o radu« (str. 6. obrazloženja prvostupanjske presude),

– zadaća tog suda bila je »utvrditi da li je tuženik postupio u skladu s odredbama Zakona o radu« (str. 6. obrazloženja prvostupanjske presude),

– »Odluka o otkazu uslijedila je u propisanom roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji« (str. 7. obrazloženja prvostupanjske presude),

– u postupku je utvrđeno evidentnim »da je tužiteljica pozivana da iznese svoju obranu na zapisnik dana 11. travnja 2001. g. u 10,00 sati ili pisanim putem najkasnije do 12. travnja 2001. g., a iz brzojava je vidljivo i iz kojih razloga tuženik tereti tužiteljicu i to zbog neovlaštenog istupanja u dnevnom listu »S. D«, kojom prilikom je tužiteljica povrijedila poslovnu tajnu poslodavca, te prouzročila štetu ugledu tužitelja«, pa »okolnosti što se u tom trenutku punomoćnica tužiteljice nalazila u Italiji i što nije pravodobno organizirala zamjenu, a kako bi tužiteljica ‘pravodobno’ iznijela svoju obranu, ne mogu ići na štetu tuženika, koji je vezan prekluzivnim rokovima radi donošenja odluke o izvanrednom otkazu, pa svako daljnje pogađanje sa tuženikom u smislu kada bi tužiteljica mogla iznijeti svoju obranu, ne čine odluku o izvanrednom otkazu nedopuštenom« (str. 7. obrazloženja prvostupanjske presude),

– podnositeljica je »javnosti podastrijela financijske podatke, koji se odnose na financijsko poslovanje tuženika« u novinskim člancima »zvučnih naziva« (»S. L. prešućuje kriminal u I. težak 40 milijuna maraka«, »Problemi su počeli kad sam otkrila manipulacije«, »I.: Od rafinerije do benzinskih crpki isparilo 25 milijuna kuna!«, »Propalo 500 novih radnih mjesta«, »I. dnevno gubi 348 tisuća kuna«, »Privatni prijevoznici zarađuju mjesečno 20 tisuća maraka«, »Privatni prijevoznici oštetili su I. za dvadeset milijuna kuna«); (str. 8. obrazloženja prvostupanjske presude),

– među strankama nije sporno »da je tužiteljica istupala u dnev­nom tisku »S. D.«, te da je ona osobno učinila dostupnim i podastrijela financijske podatke, koji su se u ovim novinskim člancima mogli pročitati« (str. 8. obrazloženja prvostupanjske presude),

– podnositeljica je »među inim u javnost iznijela podatke o transportnim sredstvima, o poslovnim suradnjama, kalkulacijama troškova prometa, podataka o financijskom poslovanju i načinu rukovanja novcem, te određene financijske pokazatelje za koje je čl. 4. Pravilnika o poslovnoj tajni tuženika od 27. veljače 1997. godine, određeno da se uvijek smatraju poslovnom tajnom, dok je ovim čl. propisano i da se poslovnom tajnom smatraju i svi drugi podaci zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenim osobama mogla nastupiti šteta za gospodarske interese tuženika« (str. 8. obrazloženja prvostupanjske presude),

– podnositeljica u javnosti »učestalo koristi izraze »brojnih kriminalnih radnji kod tuženika, mito, provizije i loše gospodarenje«, a da »takvim postupanjem nanesenu štetu tuženiku prema iskazima saslušanih svjedoka nije moguće materijalno iskazati, međutim ona se reflektira na poslovni ugled tuženika« (str. 9. obrazloženja prvostupanjske presude),

– među strankama nije sporno »da tužiteljica nije imala odobrenje istupati u javnosti, jer iz iskaza tužiteljice proizlazi da je željela zaštiti istupima državnu imovinu, te postupiti prema svojoj građanskoj i moralnoj dužnosti, dakle bez znanja odgovornih osoba tuženika« (str. 9. obrazloženja prvostupanjske presude),

– »prema ocjeni ovoga suda bez obzira da li je tužiteljica iznijela poslovne tajne ili se radi o financijskim i drugim podacima koji ne predstavljaju poslovnu tajnu, ona je postupila suprotno interesima poslodavca, kod kojega je zaposlena, bez obzira na vlasničku strukturu poslodavca i točnost iznijetih podataka, time da je zaista krajnje negativno nastupala u javnim sredstvima informiranja, čime je naštetila prvenstveno ugledu poslodavca nanijevši mu na taj način štetu njegovu ugledu. Nastupajući u javnosti na ovakav način, tužiteljica je postupila protivno Propisniku o ovlastima za poslovno dopisivanje u I.-d.d. od 1. rujna 1998. godine, članku 7. istoga, koji propisuje da za poslovnu komunikaciju, dopisivanje i davanje odgovarajućih podataka prema sredstvima javnog informiranja ovlašteni su isključivo generalni direktor i direktor Sektora promotivnih aktivnosti u skladu s ovlastima i naputcima koje mu dade generalni direktor, kojim propisom je člankom 10. propisano da nepridržavanje ovog propisnika predstavlja povredu radne dužnosti s posljedicama koje iz toga proizlaze. Svaka od navedenih povreda po ocjeni ovog suda dovoljan je razlog da tuženik zakonito i dopušteno tužiteljici dade izvanredni otkaz ugovora o radu a temeljem članka 107. ZR-a i članka 31. Pravilnika o radu, jer je tužiteljica počinila osobito teške povrede radnog odnosa, a uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa više nije moguć« (str. 9. i 10. obrazloženja prvostupanjske presude), te

– prvostupanjski sud ukazuje »da »građansku dužnost« ovaj sud ne može pronaći niti u jednom zakonskom članku a niti tumačiti iz bilo kojega postojeće, osim iz Zakona o kaznenom postupku prema kojem tužiteljica ukoliko smatra da je počinjeno kazneno djelo kao građanin treba podnijeti kaznenu prijavu protiv počinitelja. Ovime se iscrpljuje građanska dužnost i započinje postupanje nadležnih državnih tijela u eventualnom otkrivanju kaznenih djela i počinioca istih. Za ukazati je i na odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka, čl. 25. istog koji propisuje da se kao povreda čuvanja poslovne tajne neće smatrati priopćenje koje osoba upoznata s tajnim podatkom učini u prijavi kaznenog djela (...) nadležnom tijelu te ako to priopći nadzornom tijelu radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, dakle ne i javnosti« (str. 10. obrazloženja prvostupanjske presude).

Ustavni sud napominje da je prvostupanjski sud u svojoj presudi obrazložio i dokaze na temelju kojih je utvrdio prethodno navedene činjenice, a koje dokaze Ustavni sud nije posebno navodio u ovoj odluci.

4.3. Drugostupanjski sud odbio je žalbu podnositeljice prihvativši u cijelosti činjenična utvrđenja i pravna stajališta prvostupanjskog suda.

U presudi je drugostupanjski sud posebno istaknuo »da se sud prvog stupnja nije upuštao u pitanje »stručnosti« analize poslovanja datih od strane tužiteljice, jer to izlazi iz okvira predmeta radnog spora«, te da Zakon o radu štiti radnika od otkaza ugovora o radu prilikom obraćanja zbog opravdane sumnje na korupciju »samo u odnosu na nadležna tijela državne vlasti, a ne i u pogledu medija, odnosno sredstava javnog priopćavanja. (...). Dakle, tužiteljica, ukoliko je željela informirati javnost o postojanju eventualnih nepravilnosti u poslovanju tuženika, to je mogla učiniti obraćanjem nadležnim tijelima državne vlasti, koja bi tada bila dužna prema čl. 5. Zakona o javnom priopćavanju (»Narodne novine«, broj 83/96, 143/98 i 98/01) te informacije učiniti dostupnim novinarima pod jednakim uvjetima. To je konačno uređeno i čl. 38. st. 3. Ustava RH koji jamči novinarima ne samo slobodu izvješćivanja, već i pristupa informaciji«.

4.4. Odbijajući reviziju podnositeljice, Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporenoj presudi navodi kako su u konkretnom slučaju od odlučnog značenja bili odgovori na sljedeća načelna pitanja: – koje su posljedice javnog istupanja radnika u kojima se iznose krajnje negativne ocjene o poslovanju i gospodarenju sredstvima poslodavca na ugovor o radu i radni odnos radnika i poslodavca, i – koje je značenje takvog javnog istupanja podnositeljice u konkretnom slučaju?

Odgovarajući na navedena pitanja, Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je da »načelno, treba reći da takvo javno istupanje radnika može imati za posljedicu na radni odnos kao osobito važna činjenica zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć«, a da je »u konkretnom slučaju navedenim istupanjem tužiteljice očigledno nanesena šteta ugledu tuženika, jer poslodavac čije rukovodeće strukture toleriraju i potiču kriminalne aktivnosti zaista ne može biti ugledan i uživati povjerenje u poslovnom svijetu. Zbog toga takvo ponašanje tužiteljice ostavlja značajne posljedice na radni odnos između stranaka i daje poslodavcu opravdan razlog za otkaz ugovora o radu u smislu čl. 107. st. 1. ZR-a. Naime, upravo uvažavanjem navedenih okolnosti to predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć«.

Vrhovni sud Republike Hrvatske također ističe da »navodi revidentice (pretežni dio revizijskih navoda) o tome da njenim istupanjem u javnosti nije uopće počinjena povreda radne obveze, nisu od značaja. U smislu citirane odredbe članka 107. stavka 1. ZR-a razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu nije samo teška povreda radne obveze nego i postojanje neke druge osobito važne činjenice zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć. Navedena zakonska odredba jasno polazi od stajališta da se (osim zbog teške povrede radne obveze) i zbog postojanja neke druge osobito važne činjenice od poslodavca ne može tražiti da nastavi radni odnos s radnikom, ako ta činjenica potpuno narušava taj radni odnos. U konkretnom slučaju, prikazivanje poslovanja poslodavca u krajnje negativnom svjetlu u javnim glasilima od strane radnika upravo predstavlja takvu osobito važnu činjenicu – činjenicu koja poslodavcu daje opravdan razloga za otkaz ugovora o radu«.

Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje neosnovanim »pozivanje revidentice na njenu ‘građansku dužnost’. U tom pravcu je pravilna ocjena drugostupanjskog suda da je tužiteljica imala mogućnost svoju »namjeru sprečavanja štete i zaštitu imovine tuženika« ispuniti samo obraćanjem i prijavom nadležnim državnim tijelima, što bi rezultiralo dostupnošću informacije u tom pravcu novinama i drugim medijima – a ne bi moglo predstavljati razlog za otkaz ugovora o radu«.

5. Ustavni sud smatra potrebnim u prvom redu naglasiti da u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom na temelju članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), ispituje jesu li u postupku odlučivanja o pravima ili obvezama koje su bile predmet spora pred nadležnim sudovima podnositelju ustavne tužbe povrijeđena njegova ljudska prava zajamčena Ustavom (ustavna prava), na koja ukazuje u ustavnoj tužbi.

Sukladno tome, u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom načelno nije osnovano osporavati sudske odluke parničnih sudova, kojima se pravomoćno odlučilo o pravima ili obvezama podnositelja, zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i/ili bitne povrede pravila postupka, jer su kontrolu zakonitosti po tim osnovama već proveli nadležni redovni, odnosno specijalizirani sudovi. Za razliku od njih, Ustavni sud, odlučujući o ustavnoj tužbi, ispituje povrede ustavnih prava, pa bi se navedenim slučajevima nezakonitosti mogao baviti samo kad bi se oni pojavili kao odrednice sadržaja povrijeđenog ustavnog prava ili kao neki oblik njegove povrede.

Ustavni sud posebno napominje da u ustavnosudskom postupku u pravilu ne ispituje činjenično stanje i ocjenu dokaza što su ih utvrdili, odnosno proveli za to nadležni sudovi. Nadalje, za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice, utvrđene u provedenom sudskom postupku, o kojima ovisi njegova ocjena o povredi ustavnog prava na koju ukazuje podnositelj.

Konačno, u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, ispituje eventualne povrede samo onih ustavnih prava koja podnositelj navede u ustavnoj tužbi, istodobno označujući mjerodavne odredbe Ustava u kojima su ta prava zajamčena.

6. Podnositeljica ustavne tužbe smatra da su joj osporenim presudama parničnih sudova povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14., 19., 26., 38. 49. i 54. Ustava.

7. Povredu svojih ustavnih prava, zajamčenih člankom 14. Ustava (zabrana diskriminacije i ustavno jamstvo jednakosti pred zakonom), podnositeljica obrazlaže sljedećim navodima: »Smatram da kao građanin pojedinac, žena i fizička osoba, nisam bila u ravnopravnom položaju u odnosu na tuženu I.-I. n., kao pravnu osobu u vlasništvu RH i Firmu od posebnog državnog interesa, u radnom sporu utvrđenja nedopuštenosti otkaza Ugovora o radu, jer je rukovodstvo »I.« svojom represivnom odlukom, kojom mi je izreklo prestanak Ugovora o radu, me onemogućio da kao poznavatelj struke i SPECIJALIST ZA EKONOMSKE POSLOVE u uredu direktora, koja sam prema kazivanju samog tuženog u prijedlogu za izmjenu Sistematizacije mog radnog mjesta, obavljala kvalitetna specijalizirana izvješća svih vrsta prema stožernoj strukturi I. Rafinerijska prerada i trgovina, iznijela u javnost navodno nestručne analize poslovanja..., te krajnje negativno prikazala poslovanja »I.« d.d., te sam nakon istupa u javnosti, kojoj sam PREDOČILA samo istinu, postala državni neprijatelj prema »I.«, Državi i svim njezinim građanima, kojima se istina iz »I.« i nezakonito trošenje državnog novca, dakle svih njezinih građana, mogao, ali nije, u sredstvima javnog informiranja, dati isključivo generalni direktor i direktor Sektora, jer kada sam ih dala ja, ali iz Bilance, koja je javni dokument, postala sam A/ neradnik, B/ neposlušnik, C/ osoba koja se u svom radu ne pridržava zakona i drugih propisa, D/ osoba koja je otkrila državnu tajnu, a direktor, koji o tome nije obavijestio javnost, te koji zastupa »I.-I. n. zajedno sa dijelom političke strukture, nije snosio nikakovu odgovornost, niti po Sudu javnosti, a niti po mojoj kaznenoj prijavi, po kojoj do danas nitko od odgovornih osoba nije kazneno odgovarao. Dakle, ja sam kao pojedinac u neravnopravnom položaju, kako u odnosu na svog poslodavca, tako i u odnosu na državne institucije koje bi trebale sankcionirati kriminal nad imovinom koja bi trebala biti u vlasništvu svih njezinih građana«.

7.1. Članak 14. stavak 1. Ustava glasi:

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Članak 14. stavak 1. Ustava sadrži ustavno jamstvo nediskriminacije, odnosno zabranu diskriminacije u ostvarenju nekog konkretnog prava po bilo kojoj osnovi. To ustavno jamstvo ne postoji neovisno, odnosno samo po sebi, jer se diskriminacija po naravi stvari može zabraniti samo pri ostvarenju konkretnih prava ili sloboda. Stoga ne može biti mjesta za primjenu članka 14. stavka 1. Ustava ako činjenice o kojima se radi ne spadaju u opseg jednog ili više konkretnih prava ili sloboda zajamčenih Ustavom i zakonima.

Slično pravno stajalište u odnosu na članak 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispr. i 14/02.; u daljnjem tekstu: Europska konvencija), zauzeo je i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (v., između ostaloga, odluku Kuna v. Njemačka od 10. travnja 2001., zahtjev br. 52449/99, presudu Gaygusuz v. Austrija od 16. rujna 1996., Reports of Judgments and Decisions 1996-IV., str. 1141., stavak 36.; odluku Domalewski v. Poljska od 15. lipnja 1999., br. zahtjeva 34610/97, ECHR 1999-V., te odluku Schwengel v. Njemačka od 3. ožujka 2000., br. zahtjeva 52442/99.).

U konkretnom slučaju, podnositeljica – iako se pozvala na članak 14. stavak 1. Ustava – u ustavnoj tužbi nije obrazložila povredu ustavnog jamstva zabrane diskriminacije u prethodno navedenom smislu. Ona ističe da »kao građanin pojedinac, žena i fizička osoba« nije bila u ravnopravnom položaju »kako u odnosu na svog poslodavca, tako i u odnosu na državne institucije koje bi trebale sankcionirati kriminal nad imovinom koja bi trebala biti u vlasništvu svih njezinih građana«, i to »u radnom sporu utvrđenja nedopuštenosti otkaza Ugovora o radu«. Navedenu tvrdnju, međutim, podnositeljica ne obrazlaže nijednom činjenicom iz koje bi bilo razvidno da je u »radnom sporu utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu« bila diskriminirana po osnovi spola, političkog ili drugog uvjerenja, naobrazbe, društvenog položaja ili bilo koje druge osobine.

S druge strane, razmatrajući cjelokupni spis predmeta, Ustavni sud u provedenom ustavnosudskom postupku nije našao nijednu činjenicu ili okolnost koja bi na bilo koji način upućivala da je izvanredni otkaz ugovora o radu rezultat diskriminirajućeg postupanja poslodavca prema podnositeljici zbog njezinih svojstava ili osobina navedenih u članku 14. stavku 1. Ustava, niti je utvrdio da je u parničnom postupku koji je pokrenula protiv svoga poslodavca, zahtijevajući zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, podnositeljica bila diskriminirana po bilo kojem svojstvu ili osobini. Stoga pozivanje podnositeljice na povredu ustavnog jamstva zabrane diskriminacije Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim.

7.2. Članak 14. stavak 2. Ustava glasi:

Svi su pred zakonom jednaki.

Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju ustavno pravo podnositeljice na jednakost pred zakonom nije povrijeđeno.

Ocjenu vezanu uz osiguranje i provedbu tog ustavnog jamstva u konkretnom slučaju proveo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u skladu s člankom 118. stavkom 1. Ustava, koji propisuje:

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jednaku primjenu zakona i ravnopravnost građana.

Članak 24. točka 1. Zakona o sudovima (»Narodne novine«, broj 150/05.) propisuje:

Vrhovni sud Republike Hrvatske:

1. osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, te jednakost svih pred zakonom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske postupao je u granicama svoje nadležnosti propisane člankom 118. stavkom 1. Ustava. Pravna stajališta navedena u osporenoj presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustavni sud utvrđuje da je Vrhovni sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom dokaznom postupku, obrazložio svoja stajališta iznesena u osporenoj presudi, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

U odnosu na navode podnositeljice vezane uz njezinu kaznenu prijavu protiv odgovornih osoba u I. d.d. upućuje se na točku 8.2. obrazloženja ove Odluke.

8. Povrede članaka 19. i 26. Ustava (načelo zakonitosti u djelovanju uprave i ustavno jamstvo jednakosti hrvatskih državljana i stranaca pred sudovima) podnositeljica obrazlaže sljedećim razlozima: »Smatram da sudske presude nisu utemeljene na zakonu iz sljedećih razloga: A/ U odluci o izvanrednom otkazu, tužena »I.« je navela da sam neovlaštenim istupanjem u dnevnom listu ‘S. D.’ iznijela niz nestručnih analiza poslovanja i optužbi na račun Uprave i menadžmenta, te krajnje negativno prikazala način poslovanja I. d.d. čime sam nanijela štetu ugledu »I.« učinivši javno dostupnim podatke koji se odnose na tijek i sadržaj preliminarnih dogovora o poslovnoj suradnji, kalkulacije troškova vezanih uz promet robe i nabavu usluga javnim natječajem, podatke o financ. poslovanju i financ. pokazateljima, te podatke zbog čijeg priopćavanja neovlaštenim osobama može nastupiti šteta za gospodarske interese I., a da tijekom I.st. postupka ti navodi nisu ničim dokazani, pa tako: – da li sam počinila štetu i u kojem iznosu, jer nije provedeno financ. vještačenje na te okolnosti, a teret dokaza je bio na tuženom, tj. poslodavcu, – da li je »I.« protiv mene podnijela kaznenu tužbu za klevetu, radi iznošenja u javnost, po njoj neistinitih podataka, – u odluci o otkazu se tvrdi da nisam dobila dozvolu za iznošenje dokumenata iz poslovnih prostorija »I.«..., što nisam ni učinila, a navela sam da se radilo o javnim podacima, tj. Bilanci (...). Sud nije raspravio koje to radne zadatke ja nisam izvršila iz ugovora, kojih se uputa i zakona, te za koji radni zadatak nisam pridržavala u svom radu i u kojem periodu, jer je za povredu radne obveze bitan rok saznanja od počinjenja navodne povrede rad. obveze od 15 dana, a ove optužbe su paušalne naravi, jer ja 2000. nisam ni znala da će »I.« biti privatizirana. U I.st. presudi na str. 10. je navedeno da »građansku dužnost« ovaj sud ne može pronaći niti u jednom zakon. članku... osim ZKP-a, koji očito za pravno shvaćanje I.st. Suda nije Zakon, već procesne odredbe za provođenje Zakona, a iz kojih odredbi ZKP-a upravo proizlazi DUŽNOST SVAKOG GRAĐANINA DA PRIJAVI KAZNENA DJELA ZA KOJA se progoni po službenoj dužnosti, što sam ja upravo (...) i učinila, ALI SAM ZA ‘NAGRADU’ ja procesuirana kaznom prestanka radnog odnosa (...), a Sud je svojim nezakonitim postupanjem postupio protivno zajamčenju sudske kontrole zakonitosti tih akata, tj. Odluke o prestanku radnog odnosa (...). Odluke I.st. II i Vrhovnog suda su preuranjene, jer sam ja u spis dostavila kaznenu prijavu, po kojoj Državno odvjetništvo do danas nikoga nije procesuiralo, a sama tvrdnja saslušanih svjedoka, da je za tuženog, mogla nastupiti šteta, je paušalna tvrdnja, bez ikakovog konkretnog dokaza, pa Sudovi nisu smjeli donositi svoje presude na temelju INDICIJA i iskaza svjedoka, koji su kao zaposlenici I. bili direktno zainteresirani da potvrde neistinite navode odluke o prestanku radnog odnosa, kako i sami ne bi snosili negativne posljedice svoga iskaza«.

8.1. Članci 19. stavak 1. i 26. Ustava glase:

Članak 19. stavak 1.

Zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

Članak 26.

Svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki su pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.

Članak 19. stavak 1. Ustava nije osnova za ustavnu tužbu koja se podnosi protiv pojedinačnih akata sudbene vlasti donesenih u parničnom postupku. Nadalje, budući da je podnositeljica hrvatska državljanka, a radni spor je pokrenula protiv domaće pravne osobe, članak 26. Ustava nije mjerodavan u konkretnom slučaju, jer se on odnosi na jamstvo jednakosti stranaca i hrvatskih državljana u postupcima pred domaćim sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti. Navedeno stajalište Ustavni sud izrazio je u odluci, broj: U-lll-884/2004 od 16. prosinca 2004. godine, objavljenoj u »Narodnim novinama«, broj 2 od 4. siječnja 2005. godine.

Unatoč činjenici da se podnositeljica pozvala na pogrešne ustavne odredbe, Ustavni sud napominje da se tvrdnje podnositeljice u navedenom dijelu ustavne tužbe svode na žalbene, odnosno revizijske navode, koje su nadležni parnični sudovi, odnosno revizijski sud raspravili i na koje su u svojim presudama obrazloženo odgovorili.

8.2. Ustavni sud također napominje da podnositeljica u ustavnoj tužbi ističe povredu ustavnih prava zajamčenih člancima 14., 19. i 26. Ustava i zbog činjenice da je podnijela kaznenu prijavu protiv odgovornih osoba u I. d.d., ali da po njezinoj kaznenoj prijavi »do danas nitko od odgovornih osoba nije kazneno odgovarao« (v. točku 6. obrazloženja ove odluke), odnosno da iz »odredbi ZKP-a upravo proizlazi DUŽNOST SVAKOG GRAĐANINA DA PRIJAVI KAZNENA DJELA ZA KOJA se progoni po službenoj dužnosti, što sam ja upravo (...) i učinila, ALI SAM ZA ‘NAGRADU’ ja procesuirana kaznom prestanka radnog odnosa«, zaključujući da su »odluke I.st. II i Vrhovnog suda preuranjene, jer sam ja u spis dostavila kaznenu prijavu, po kojoj Državno odvjetništvo do danas nikoga nije procesuiralo«.

Ustavni sud ističe da se navedene podnositeljičine tvrdnje protive činjenicama, koje je podnositeljica znala u trenutku podnošenja ustavne tužbe. Naime, sama podnositeljica je Ustavnom sudu 13. rujna 2005. godine dostavila rješenje Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, broj: K-DO-2597/902 od 22. rujna 2004. godine, kojim se na temelju članka 174. stavaka 1. i 5. Zakona o kaznenom postupku »odbacuje kaznena prijava V. B. iz Z. protiv S. L., T. D., Ž. V., M. V. U., M. B., D. P. i S. M. radi kaznenih djela iz čl. 287. 291, 292 st. 1 i 2 i čl. 294. Kaznenog zakona«, s obrazloženjem da je u odnosu na prijavljenike utvrđeno »da se u njihovim radnjama ne ostvaruju bitna obilježja prijavljenih kaznenih djela, a niti kojeg drugog djela za koje se progon vrši po službenoj dužnosti«.

Ustavni sud utvrđuje da je kaznena prijava podnositeljice protiv navedenih osoba zaprimljena u Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu 19. veljače 2002. godine, a njezini su se istupi u medijima, zbog kojih je dobila izvanredni otkaz ugovora o radu, dogodili 3., 4., 5., 6., 7. i 11. travnja 2001. godine. Nadalje, kaznena prijava podnositeljice protiv prijavljenih odgovornih osoba u I. d.d. odbačena je rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu 22. rujna 2004., to jest prije donošenja osporene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske (24. svibnja 2005.), odnosno prije podnošenja ustavne tužbe, pa svi navodi podnositeljice vezani uz njezinu kaznenu prijavu protiv odgovornih osoba u I. d.d. nisu ustavnopravno relevantni za ocjenu o povredama njezinih ustavnih prava u radnom sporu koji je pokrenula protiv poslodavca, a koji su predmet ispitivanja u ovom ustavnosudskom postupku.

8.3. Konačno, u odnosu na prigovore podnositeljice usmjerene na navode prvostupanjskog suda u vezi s institutom »građanske dužnosti«, Ustavni sud ističe da je dio obrazloženja kojim prvostupanjski sud ukazuje »da ‘građansku dužnost’ ovaj sud ne može pronaći niti u jednom zakonskom članku a niti tumačiti iz bilo kojega postojeće, osim iz Zakona o kaznenom postupku...«, loše sročen. To, međutim, ne utječe na valjanost pravnog stajališta tog suda o »građanskoj dužnosti« podnositeljice u svojstvu zaposlenice, prema kojem je podnositeljica – ukoliko je smatrala da je njezin poslodavac počinio kazneno djelo – kao građanin trebala podnijeti kaznenu prijavu protiv počinitelja, čime bi započelo postupanje nadležnih državnih tijela u eventualnom otkrivanju kaznenih djela i njihovih počinitelja.

9. Povredu svojih ustavnih prava, zajamčenih člankom 38. Ustava (ustavno jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli) podnositeljica obrazlaže sljedećim razlozima: »U tijeku sudskog postupka, ja sam iznosila svoja osobna mišljenja i izražavanja prvenstveno kao građanin, a kao zaposlenik, protiveći se otuđenju državne imovine, pa mi »I.« temeljem čl. 108. st. 3. Zakona o radu, nije smjela dati otkaz (...), jer je obraćanje radnika zbog opravdane sumnje na korupciju ili u dobroj vjeri podnošenja prijave o toj sumnji odgovornim osobama ili nadležnim tijelima državne vlasti, ne predstavlja opravdan razlog za otkaz. Kako su moji nadređeni upravo spadali u krug osoba na koje sam uperila svoju sumnju na korupciju, nisam ni mogla od direktora očekivati da on to iznese u javnost putem medija (...), pa iz propisnika može biti vidljivo da bi se javnost informirala samo o onim činjenicama, koje su pozitivne, što predstavlja ponašanje suprotno demokratskom društvu i tržišnim uvjetima, te internu cenzuru prema medijima, a što je podnositeljica ustavne tužbe upravo znala, te je upoznala medije, jer smatra da se mora dogoditi informiranje javnosti i o krajnje negativnim činjenicama u društvu i naročito gospodarstvu, tj. o »I.« o čijem poslovanju ovise interesi cijele nacije.

9.1. Članak 38. Ustava glasi:

Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.

Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.

Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.

Jamči se pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom utvrđeno pravo.

Članak 10. Europske konvencije glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost.

2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa (...) radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.

Na navedene tvrdnje podnositeljice već su odgovorili nadležni parnični sudovi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud.

Ustavni sud primjećuje da podnositeljica opravdava svoja postupanja prema poslodavcu (to jest, svoje javne istupe u medijima), zbog kojih joj je poslodavac izvanredno otkazao ugovor o radu, tvrdnjom da je u medijima »iznosila svoja osobna mišljenja i izražavanja prvenstveno kao građanin«, a kao zaposlenik u dijelu u kojem se protivila »otuđenju državne imovine«.

Ustavni sud u tom smislu napominje da se pravom na javno iznošenje osobnih mišljenja u ulozi građanina ne mogu opravdavati kršenja propisanih obveza zaposlenika prema poslodavcu na način kako to u ustavnoj tužbi prikazuje podnositeljica.

Prema stanju cjelokupnog spisa predmeta, a s aspekta zaštite ustavnih prava podnositeljice u vezi s radnim sporom koji je predmet ispitivanja u ovom ustavnosudskom postupku, nije sporno da je ugovor o radu izvanredno otkazan podnositeljici u zakonito provedenom postupku, nakon što su bile ispunjene pretpostavke koje mjerodavni zakon propisuje za takav otkaz. Stoga Ustavni sud ne smatra utemeljenim tvrdnje podnositeljice da su joj kao građaninu povrijeđena njezina ustavna prava na slobodu mišljenja i izražavanja misli u situaciji kad vodi radni spor kao zaposlenica protiv poslodavca, a nadležni sudovi su u postupku koji je podnositeljici jamčio pravično suđenje u smislu članka 29. stavka 1. Ustava utvrdili zakonitost izvanrednog otkaza ugovora o radu koji je poslodavac dao podnositeljici kao zaposlenici.

10. Povredu članka 49. Ustava (načelo poduzetničke i tržišne slobode kao temelja gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i ustavna obveza države da svim poduzetnicima osigura jednak pravni položaj na tržištu) podnositeljica obrazlaže sljedećim razlozima: »U tom je članu zagarantirana tržišna sloboda, koju bi trebala poticati Država radi gospodarskog i socijalnog blagostanja građana (...), pa je donošenje ovakvih presuda, u kojem Sud ne može ‘pronaći građansku dužnost’..., ukazuje na žalosno stanje nacije i neravnopravan tretman parničnih stranaka, jer u našem društvu osoba kao što sam ja, tj. koja je prstom ukazala na kriminal i korupciju (...) sam smetnja izlasku iz tog stanja, jer na suprotnoj strani imam naftnog mogula, jer kako inače tumačiti pasivnost Državnog odvjetništva da do danas nije protiv niti jedne odgovorne osobe koje sam imenovala u mojoj kaznenoj prijavi, podnijelo optužni akt?«

Članak 49. Ustava glasi:

Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske.

Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja određenog zakonom.

Država potiče gospodarski razvitak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva.

Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom.

Inozemnom ulagaču jamči se slobodno iznošenje dobiti i uloženog kapitala.

Ustavni sud ističe da se s aspekta članka 49. Ustava ne mogu ispitivati povrede ustavnih prava podnositeljice u konkretnom slučaju vezanom uz njezin radni spor s poslodavcem.

U odnosu na konkretne navode podnositeljice, Ustavni sud upućuje na obrazloženja vezana uz institut »građanske dužnosti« i na kaznenu prijavu podnositeljice, sadržana u točkama 8.2. i 8.3. obrazloženja ove odluke.

11. Konačno, povredu svojih ustavnih prava, zajamčenih člankom 54. Ustava (ustavno jamstvo prava na rad i slobode rada) podnositeljica obrazlaže sljedećim razlozima: »Iako Ustav svakom građaninu RH garantira pravo na rad i slobodu rada, očito je da sam ja, koja sam shvatila ispravnost te ustavne kategorije, doživjela NESLOBODU RADA, jer mi je otkazan ugovor o radu i do danas sam nezaposlena«.

Članak 54. stavak 1. Ustava glasi:

Svatko ima pravo na rad i slobodu rada.

Sadržaj ustavnog prava na rad i slobodu rada podrazumijeva zaštitu zakonom utvrđenih prava radnika, uključujući i zaštitu u vezi s nezakonitim prestankom radnog odnosa. Drugim riječima, pravo na rad i slobodu rada podrazumijeva i pravo pojedinca da mu radni odnos ne prestane na način suprotan od onoga utvrđenog mjerodavnim zakonom.

Polazeći od sadržaja navedenog ustavnog prava, kao i u parničnom postupku utvrđenih činjenica, primijenjenog materijalnog prava te provedenog postupka kao jedinstvene cjeline, Ustavni sud je utvrdio da otkazom ugovora o radu zbog opravdanog razloga iz članka 107. ZR-a, podnositeljici nije povrijeđeno ustavno pravo na rad i slobodu rada.

12. Na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

13. Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-3121/2005

Zagreb, 18. listopada 2006.

 

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik

dr. sc. Petar Klarić, v. r.