USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

151

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, rješavajući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 21. prosinca 2005., donio je

RJEŠENJE

I. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 95. Zakona o bankama (»Narodne novine«, broj 161/98.), u dijelu u kojem se primjenjuje temeljem članka 191. Zakona o bankama (»Narodne novine«, broj 84/02.).

II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 95. Zakona o bankama (»Narodne novine«, broj 161/98. – u daljnjem tekstu: Zakon o bankama iz 1998.), podnio je Zavod za javno zdravstvo Grada Zagreba, kojeg zastupa Tin Matić, odvjetnik iz Zagreba.

2. Osporeni članak 95. Zakona glasi:

»U tražbine viših isplatnih redova spadaju:

1. potraživanja po osnovi poreza, ostala potraživanja koja čine prihod državnog proračuna, proračuna jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne uprave i samouprave, potraživanja fondova koja se na temelju zakona obvezno izdvajaju iz prihoda, odnosno iz plaća zaposlenika banke, nastala do dana otvaranja stečajnog postupka te potraživanja Hrvatske narodne banke,

2. potraživanja zaposlenika banke u stečajnom postupku, sukladno posebnom zakonu,

3. potraživanja Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka po osnovi isplate osiguranih štednih uloga sukladno posebnom zakonu,

4. razlika potraživanja građana od ukupnog iznosa po osnovi štednih uloga, tekućih i žiroračuna i depozita na deviznim računima i isplaćene svote na temelju osiguranja štednih uloga kod Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka,

5. potraživanja fizičkih i pravnih osoba koje nisu dioničari banke u stečaju,

6. potraživanja vlasnika hibridnih i podređenih dužničkih instrumenata koji su bili izdani uz uvjet da u slučaju stečaja potraživanja iz njih imaju pravo prvenstva pred pravima dioničara i vlasnika drugih hibridnih i podređenih dužničkih instrumenata,

7. potraživanja vlasnika hibridnih i podređenih dužničkih instrumenata koji su bili izdani uz uvjet da potraživanje iz njih u slučaju stečaja imaju isti položaj kao i prava dioničara.«

Prema odredbi članka 192. stavka 1. Zakona o bankama (»Narodne novine«, broj 84/02. – u daljnjem tekstu: Zakon o bankama iz 2002.) danom stupanja na snagu toga Zakona prestaje važiti Zakon o bankama (»Narodne novine«, broj 161/98.).

Prema odredbama članka 191. Zakona o bankama iz 2002., »Svi postupci za dobivanje odobrenja i suglasnosti koji su bili pokrenuti prije stupanja na snagu toga Zakona dovršit će se po odredbama Zakona koji su važili do dana stupanja na snagu toga Zakona.«(stavak 1.), a »Stečajni i likvidacijski postupci u bankama i štedionicama koji su bili pokrenuti prema odredbama Stečajnog zakona ili Zakona o trgovačkim društvima dovršavaju se u skladu s odredbama navedenog Zakona, osim u dijelu koji se odnosi na prodaju imovine banke ili štedionice u stečaju kako je to propisano člankom 168. ovoga Zakona, s time da rok počinje teći od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.«.

Dakle, odredbe članka 95. Zakona o bankama iz 1998. primjenjuju se i nakon prestanka važenja toga Zakona u slučajevima propisanim člankom 191. Zakona o bankama iz 2002. Članak 95. Zakona o bankama iz 1998. prestao je važiti jer je ukinut izričitom odredbom kasnijeg Zakona o bankama; posebice prestaje važiti za sve postupke koji su pokrenuti ili će biti pokrenuti nakon stupanja na snagu novog Zakona. Iznimno, silom završnih odredaba članka 191. Zakona o bankama iz 2002., i dalje će biti na snazi i važiti za postupke koji su do stupanja na snagu novog Zakona pokrenuti po odredbama Zakona iz 1998.

Nakon stupanja na snagu Zakona o bankama iz 2002., više nema ustavnih i zakonskih pretpostavki za provođenje postupka ocjene ustavnosti članka 95. Zakona o bankama iz 1998. u cijelosti, tj. u pogledu punog opsega njegove (ranije) primjene, jer je on prestao važiti za postupke pokrenute nakon stupanja na snagu Zakona o bankama iz 2002. (pro futuro). No nema zapreke za ocjenu ustavnosti članka 95. Zakona o bankama iz 1998. u dijelu njegove primjene koji se tiče postupaka pokrenutih do tog vremena (pro praeterito), jer je, u granicama određenim završnim odredbama novog Zakona, taj članak važeći pravni propis u pravnom poretku Republike Hrvatske.

3. Predlagatelj u biti osporava točku 3. navedenog članka 95. Zakona o bankama iz 1998., navodeći da štedne uloge koji su bili osigurani sukladno posebnom zakonu ne isplaćuje Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, nego ostali štediše ili deponenti kojima nije isplaćen cijeli štedni ulog preko iznosa od 100.000,00 kuna i drugi korisnici bankarskih usluga iz točaka 4. i 5. istoga članka. Smatra da u slučaju primjene osporenog članka, Državna agencija ne bi snosila nikakve posljedice kao osiguravatelj koji za to naplaćuje premije, već bi sve negativne posljedice snosile fizičke i pravne osobe iz točaka 4. i 5. članka 95. koje su imale svoja novčana sredstva u banci, što je prema njegovoj prosudbi suprotno svrsi, smislu i sadržaju Zakona o Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (»Narodne novine«, broj 44/94., 79/98., 19/99., 35/00. i 60/04. – u daljnjem tekstu: Zakon o Držav­noj agenciji) te da se na taj način privilegira Državnu agenciju kao osiguravatelja u odnosu na poduzetnike.

Smatra da osporene odredbe nisu u suglasnosti s odredbama članka 3. i članka 49. stavka 2. Ustava.

Predlaže pokrenuti postupak i ukinuti osporene odredbe.

Na temelju odredbe članka 45. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) predlaže da Sud do donošenja konačne, odluke privremeno obustavi izvršenje pojedinačnih akata ili radnji koje se poduzimaju na osnovi osporenih zakonskih odredaba.

Na temelju odredbe članka 25. stavka 1. Ustavnog zakona prijed­log je dostavljen Hrvatskoj narodnoj banci, koja je Ustavnom sudu dostavila mišljenje o prijedlogu.

 

Prijedlog nije osnovan.

 

4. Prema odredbi članka 1. stavka 1. Zakona o Državnoj agenciji, Agencija je specijalizirana financijska institucija koja osigurava štedne uloge u bankama i štedionicama i provodi postupak sanacije banaka. Nadalje, prema odredbi članka 3. stavka 1. Zakona o Državnoj agenciji, sredstva za poslovanje Agencije čine, prvo, premije osiguranja što ih banke i štedionice plaćaju Agenciji za osiguranje štednih uloga te sredstva ostvarena plasiranjem tih sredstava sukladno odredbama toga Zakona, i drugo, prihodi što ih Agencija ostvari svojim poslovanjem. Navedena sredstva služe samo za osiguranje štednih uloga, dok se prema odredbi članka 3. stavka 2. Zakona o Državnoj agenciji sredstva za sanaciju banaka i razlika sredstava potrebna za upravljanje lošom aktivom prenijetom s banaka u postupku sanacije osiguravaju svake godine u državnom proračunu.

Agencija nema status osiguravajućeg društva koji ta društva imaju temeljem Zakona o osiguranju (»Narodne novine«, broj 9/94., 20/97., 46/97. – pročišćeni tekst, 116/99. i 11/02.), pa se tako ni značenje premija osiguranja osiguravajućih društava ne može dovoditi u vezu s premijom osiguranja koju su banke koje obavljaju poslove štednje dužne uplaćivati Agenciji za osiguranje štednih uloga kao zakonsku obvezu. Zakonska je obveza Agencije isplatiti osiguranu štednju građana u kraćem vremenskom roku, a ishod njezinog namirenja iz stečajne mase po osnovi isplaćene štednje građanima sasvim je neizvjestan, zbog čega se ne može govoriti o povlaštenom položaju Agencije u odnosu na poduzetnike, pa Ustavni sud ocjenjuje da osporavani članak nije u nesuglasnosti s odredbom članka 49. stavka 2. Ustava.

Nadalje, i građani iz 4. višeg isplatnog reda, kao i fizičke i prav­ne osobe koje nisu dioničari banke u stečaju iz 5. višeg isplatnog reda iz članka 95. Zakona o bankama iz 1998., prvo će biti isplaćeni do osiguranog iznosa iz sredstava koja Agencija potražuje po osnovi iz 3. višeg isplatnog reda, a tek i samo razliku koju potražuju iznad osiguranog iznosa mogu ostvarivati u 4. višem isplatnom redu.

Dakle, zakonodavac je svrstavši potraživanja Agencije u 3. viši isplatni red, sve građane do osiguranog iznosa posredno stavio u isplatni red prije reda u kojem su samo oni građani koji potražuju razliku iznad osiguranog iznosa. Na taj način, prema stajalištu Suda, Agencija nije stavljena u povlašteni položaj u odnosu na druga potraživanja po osnovi štednih uloga, jer sredstva koja Agencija potražuje služe upravo za isplatu osiguranih štednih uloga svima do iste osigurane visine. Nakon toga dolaze na red potraživanja građana radi isplate razlike iznad svima, pa i njima osiguranog iznosa, što prema ocjeni Suda nije u nesuglasnosti s odredbom članka 3. Ustava, prema kojoj je i jednakost jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske.

5. Stoga je na temelju odredbe članka 41. stavka 1. Ustavnog zakona riješeno kao u izreci.

6. Objava ovog rješenja temelji se na članku 29. stavku 1. Ustav­nog zakona.

 

Broj: U-I-1605/2003

Zagreb, 21. prosinca 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Suda

dr. sc. Petar Klarić, v. r.