USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1823

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Agata Račan, Nevenka Šernhorst i Milan Vuković, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom S. Ž. iz R., koju zastupa N. V., odvjetnik u R., na sjednici održanoj 7. srpnja 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukidaju se:

– presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2729/1999 od 12. lipnja 2002. godine

– presuda Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-638/98 od 10. veljače 1999. godine i

– presuda Općinskog suda u Rijeci broj: P-3293/94 od 16. prosinca 1997. godine, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2729/1999-2 od 12. lipnja 2002. godine, kojom je prihvaćena revizija tuženika, G. R., i preinačene su presude Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-638/98 od 10. veljače 1999. godine i Općinskog suda u Rijeci broj: P-3293/94 od 16. prosinca 1997. godine, na način da je odbijen tužbeni zahtjev podnositeljice ustavne tužbe, S. Ž., u cijelosti, time da je dužna naknaditi tuženiku, G. R., trošak u iznosu od 9.180,00 kn, u roku od 15 dana.

Prvostupanjskom presudom obvezan je prvotuženik, G. R., isplatiti podnositeljici iznos od 89.897,19 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troška postupka, dok je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika, Županiju primorsko-goransku. Drugostupanjski sud odbio je žalbu prvotuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu.

2. U ustavnoj tužbi podnositeljica navodi da je Vrhovni sud osporenu odluku donio suprotno ranijoj praksi u sličnim pravnim slučajevima, da je preinačio sudske odluke pogrešnom primjenom materijalnog prava i preko procesnih ovlasti, čime je povrijedio odredbe članaka 3., 5., 14., 19., 20., 54., 57. i 134. Ustava Republike Hrvatske.

Predlaže da Ustavni sud, na temelju članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), odgodi ovrhu odluke jer bi njezino provođenje prouzročilo podnositeljici štetu koja bi se teško mogla popraviti.

Za potrebe ovosudnog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Rijeci broj: P-3293/94.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Člankom 62. stavkom 1. Ustavnog zakona, propisano je da svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.

4. Analizom osporenih odluka, mjerodavnih zakonskih odredaba te navoda i razloga ustavne tužbe, Ustavni sud je utvrdio:

Prvostupanjski sud usvojio je tužbeni zahtjev podnositeljice u odnosu na G. R., kao prvotuženika, na temelju utvrđenja da je G. R. pravni sljednik bivše Općine Rijeka i stoga je sud ocijenio neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije i utvrdio da bi podnositeljica, da nije bilo nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa, nastavila svojim radom u G. R. Ovu ocjenu sud je temeljio na sporazumu iz 1993. godine, sklopljenom između G. R. i Županije primorsko-goranske o preuzimanju nezavršenih predmeta radnih sporova bivše Općine Rijeka, ali kojim sporazumom Županija nije preuzela i podnositeljicu. Stoga, sud smatra da je G. R. u obvezi prema podnositeljici i dosuđuje isplatu plaće i naknade za utuženo razdoblje jer se radi o šteti koju je podnositeljica pretrpjela zbog nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa.

5. Drugostupanjski sud smatra prvostupanjsku odluku pravilnom i zakonitom te svoju ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva temelji na utvrđenju da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci broj: P-1466/92 od 29. srpnja 1992. godine naloženo G. R. da podnositeljicu vrati na radno mjesto koje odgovara njezinoj stručnoj osposobljenosti. G. R. po toj presudi nije postupio pa, s obzirom da podnositeljica cijelo vrijeme vođenja postupka nije bila zaposlena, pripada joj naknada štete na ime izgubljene zarade.

6. Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je da je pogrešna ocjena drugostupanjskog suda da je pravomoćnom presudom naloženo G. R. da vrati tužiteljicu na posao jer je u vrijeme kada je donesena presuda Općinskog suda u Rijeci broj: P-1466/92 od 29. srpnja 1992. godine još postojala Općina Rijeka budući da u to vrijeme još nije stupio na snagu Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi (»Narodne novine«, broj 90/92., 117/93.). Vrhovni sud smatra da je tom presudom upravo Općina Rijeka bila dužna rasporediti tužiteljicu na radno mjesto koje odgovara njezinoj stručnoj spremi.

Nadalje, smatra da opravdano G. R. u reviziji ustraje kod prigovora promašene pasivne legitimacije jer su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su prihvatili tužbeni zahtjev prema ovom tuženiku.

Ovo utvrđenje Vrhovni sud obrazlaže time da je Vlada Republike Hrvatske, na sjednici 30. prosinca 1993. godine, donijela Uredbu o ustrojstvu županijskih ureda (»Narodne novine«, broj 116/93., dalje: Uredba), koja u odredbi članka 42. stavka 1. propisuje da županije 31. prosinca 1993. godine preuzimaju službenike organa Uprave i službi dosadašnjih općina, koji su na taj dan obavljali poslove državne uprave koje, sukladno Zakonu o sustavu državne uprave, obavljaju županijski uredi. Odredbom članka 42. stavka 2. Uredbe, županije preuzimaju službenike dosadašnjih općina, koji su obavljali financijsko-računovodstvene, pomoćno-tehničke i druge poslove.

Županija primorsko-goranska, navodi dalje Vrhovni sud, svojim ustrojem preuzela je poslove državne uprave. Podnositeljica je prije nezakonitog otkaza obavljala poslove u Odjelu za boračku i invalidsku zaštitu ranijeg Sekretarijata za društvene djelatnosti bivše Općine Rijeka, što je posao državne uprave te je upravo Županija primorsko-goranska, a ne G. R., bila dužna preuzeti podnositeljicu i naknaditi joj plaću za utuženo razdoblje, kao pravni sljednik Općine Rijeka, koji je preuzeo poslove državne uprave.

7. Osnovano podnositeljica ističe povredu ustavnog prava jednakosti svih pred zakonom, zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava, te ustavno pravo na rad, zajamčeno člankom 54. stavkom 1. Ustava.

8. Prema odredbi članka 118. stavka 1. Ustava, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jednaku primjenu zakona i ravnopravnost građana.

Ustavni sud je utvrdio da se pravna stajališta Vrhovnog suda o promašenoj pasivnoj legitimaciji u pravnoj stvari podnositeljice ne zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

Naime, pri ocjeni revizijskog razloga pravilne primjene materijalnog prava Vrhovni sud je utvrdio da su nižestupanjski sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo kad su usvojili tužbeni zahtjev prema prvotuženiku, G. R., a odbili prema drugotuženiku, Županiji primorsko-goranskoj. Vrhovni sud, naime, smatra da je glede pasivne legitimacije tuženika, a time i obveze prema podnositeljici, situacija obrnuta jer je Županija isključivo legitimirana u navedenoj pravnoj stvari. To utvrđenje Vrhovni sud temelji na odredbama članka 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (»Narodne novine«, broj 90/92.) te članka 42. navedene Uredbe.

Pravni učinak ovakvih stajališta sudova jest da je podnositeljici uskraćena pravna zaštita glede njenog prava na naknadu štete na ime izgubljene zarade, odnosno neisplaćene plaće, nakon što je pravomoćnom presudom urtvrđeno da je radni odnos podnositeljici otkazan na nezakonit način.

9. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog od strane nižestupanjskih sudova, u slučaju podnositeljice trebao uzeti u obzir i odredbu članka 45. Uredbe, koja propisuje:

»Župani, gradonačelnici i općinski načelnici preuzet će 1. siječnja 1994. godine službenike organa uprave i službi dosadašnjih općina koji nisu preuzeti temeljem članka 42. ove Uredbe i sporazumno ih rasporediti najkasnije do 31. siječnja 1994. godine u odgovarajuća upravna tijela i službe županija, gradova i općina, sukladno aktima o njihovom unutarnjem ustrojstvu.

Ako nije postignut sporazum o rasporedu službenika iz stavka 1. ovog članka, odluku o tome u koju jedinicu lokalne samouprave će se rasporediti pojedini službenik, donosi župan.«

Prema tim odredbama, obvezu preuzimanja službenika bivših općina, koji nisu bili preuzeti temeljem članka 42. Uredbe, imali su župani, gradonačelnici i općinski načelnici te ih rasporediti u jedinice lokalne samouprave i uprave, dakle županije, gradovi i općine.

10. Vrhovni sudi u osporenoj presudi utvrđuje da obveza preuzimanja podnositeljice ustavne tužbe, nakon što je pravomoćnom presudom utvrđeno da joj je nezakonito dan otkaz, postoji samo na strani županije, kao pravne sljednice bivše Općine Rijeka.

S obzirom da je podnositeljica, kao službenik bivše Općine Rijeka, ostala nepreuzeta od strane jedinica lokalne samouprave i uprave, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud, odlučujući o pravilnosti primjene mjerodavnog materijalnog prava – članka 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi te članka 42. Uredbe – nije uzeo u obzir kao pravnorelevantne i mjerodavne odredbe članka 45. iste Uredbe, prema kojima za sve jedinice lokalne samouprave i uprave postoji obveza glede preuzimanja nepreuzetih službenika dotadašnjih općina.

Stoga, osporena presuda Vrhovnog suda, kao i presude nižestupanjskih sudova nisu donesene sukladno odredbama mjerodavnih propisa.

Time Ustavni sud utvrđuje i povredu podnositeljičinog ustavnog prava na rad, zajamčenog člankom 54. stavkom 1. Ustava, koje uključuje i pravnu zaštitu u slučaju neostvarivanja tog prava na način koji bi bio protivan zakonu.

11. Zbog utvrđenja povreda navedenih ustavnih prava, Ustavni sud nije razmatrao navode podnositeljice o povredi ostalih ustavnih prava na koje podnositeljica ukazuje u ustavnoj tužbi.

Odredbe članaka 3., 5., 19. stavka 1., 20. i 134. Ustava ne sadrže ustavna prava te ne mogu biti temelj za ustavnu tužbu, u smislu članka 62. Ustavnog zakona.

12. S obzirom da je Ustavni sud donio odluku o ustavnoj tužbi u meritumu, nije odlučivano o prijedlogu podnositeljice u smislu članka 67. stavka 1. Ustavnog zakona.

13. Slijedom navedenog, na temelju članaka 74. i 76. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

14. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona

 

Broj: U-III-1028/2003

Zagreb, 7. srpnja 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.