USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1427

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Željko Potočnjak i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi J. D. iz N. S., kojeg zastupa I. D., opunomoćenik iz Z., na sjednici održanoj 24. svibnja 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Općinski sud u Zagrebu dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom, pod brojem: Pn-6685/02 (ranije: Pn-3664/93) u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od šest (6) mjeseci, računajući od prvog idućeg dana od dana objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), podnositelju ustavne tužbe J. D. iz N. S., određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01. – pročišćeni tekst) u iznosu od 6.500,00 kuna (šest tisuća i petsto kuna).

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositelj ustavne tužbe, na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), podnio je 29. prosinca 2003. godine ustavnu tužbu radi duljine parničnog postupka.

 

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Podnositelj je podnio tužbu Općinskom sudu u Zagrebu 1. srpnja 1993. godine. Tužitelj je tužio Republiku Hrvatsku u svojstvu pravnog sljednika bivše SFRJ i SSNO kao ranijih obveznika plaćanja, da je dužna preko Ministarstva obrane, tužitelju kao invalidu, na ime rente za uzdržavanje plaćati po 1.300,00 kuna mjesečno počem od 1. siječnja 1991. godine pa nadalje, pod određenim uvjetima isplate.

Presudom Općinskog suda u Zagrebu, broj: Pn-3664/93 od 7. veljače 1995. godine odbijen je podnositelj ustavne tužbe s tužbenim zahtjevom. Prvostupanjski sud utvrdio je kao nesporno da je ranijom presudom istog suda, broj: Pn-1037/78 od 12. studenoga 1981., bivša SFRJ bila dužna plaćati tužitelju mjesečnu rentu zbog posljedica povređivanja tužitelja od strane vojnog vozila. Presudom Općinskog suda u Zagrebu, broj: Pn-6603/83 od 16. ožujka 1984., bivša SFRJ dužna je plaćati tužitelju povišenu rentu.

Općinski sud je zauzeo stajalište da Republika Hrvatska nije pravni sljednik bivše SFRJ te da ne odgovara za njezine obveze i slijedom toga je odbio tužbeni zahtjev.

Županijski sud u Zagrebu presudom, broj: Gž-6042/95 od 23. travnja 1996. godine, potvrdio je prvostupanjsku presudu te kao pravilnim ocijenio navedeno stajalište u toj presudi.

Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom, broj: Rev-2071/96 od 24. rujna 1997. godine, odbio je reviziju podnositelja ustavne tužbe te je izrazio stajalište kako su niži sudovi pravilno ocijenili da u pozitivnim propisima pa ni u navedenim uredbama nema odredbe po kojoj bi Republika Hrvatska preuzela obveze bivše države za SSNO.

Ustavnu tužbu podnesenu 5. ožujka 1998. godine, Ustavni sud usvojio je odlukom, broj: U-III-217/1998 dana 23. listopada 2002. godine te ukinuo osporene presude i vratio predmet prvostupanjskom sudu na odlučivanje.

Ustavni sud je u ustavnosudskom postupku utvrdio da je podnositelju osporenim presudama, zbog pogrešne primjene zakona, povrijeđeno ustavno pravo iz članka 14. stavka 2. Ustava, koje jamči da su svi pred zakonom jednaki, te odredba članka 57. stavka 1. Ustava.

Ustavna tužba radi duljine parničnog postupka podnesena je 29. prosinca 2003. godine.

Od donošenja odluke Ustavnog suda do 20. svibnja 2004. godine, kada je zakazano ročište glavne rasprave, nije bilo aktivnosti suda, te je prvo ročište održano 1. srpnja 2004. godine.

Prema izvješću suda predmet je upućen na vještačenje od 2. ožujka 2005. godine, gdje se i sada nalazi.

 

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

3. Mjerodavno pravo sadržano je u odredbi članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i odredbama članka 63. Ustavnog zakona.

 

Ustavna tužba je osnovana.

4. Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđenjima:

 

4.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Podnositelj je 29. prosinca 1993. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Zagrebu.

Međutim, duljina postupka uzima se u razmatranje od 5. studenoga 1997. godine kada je stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine« – Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak, u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije), koja Konvencija u članku 6. stavku 1. jamči, između ostalog, i pravo na suđenje u razumnom roku.

Ustavna tužba podnijeta je 29. prosinca 2003. godine, a do toga dana postupak nije okončan, pa Ustavni sud utvrđuje da je do dana podnošenja ustavne tužbe postupak trajao ukupno devet (9) godina, šest (6) mjeseci i tri (3) dana, a nakon stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije pa do dana podnošenja ustavne tužbe postupak je trajao pet (5) godina, jedanaest (11) mjeseci i dvadeset četiri (24) dana.

 

4.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Postupak se u razmatranom, pravno relevantnom razdoblju od 5. studenoga 1997. godine do podnošenja ustavne tužbe nalazio u postupku pred Ustavnim sudom do 23. listopada 2002. godine. Ustavni sud je odlukom, broj: U-III-217/98 od 23. listopada 2002. godine, utvrdio da su tim odlukama povrijeđena ustavna prava podnositelja, ukinuo osporene presude i predmet vratio na ponovni postupak.

Odluka Ustavnog suda i spis predmeta dostavljeni su Općinskom sudu 7. studenoga 2002. godine.

Nakon toga sud je potpuno neaktivan skoro dvije godine, do zakazivanja ročišta 1. srpnja 2004. godine, te se sada predmet nalazi na vještačenju.

 

4.3. PONAŠANJE PODNOSITELJA USTAVNE TUŽBE(TUŽITELJA U PARNIČNOM POSTUPKU)

Podnositelj ustavne tužbe kao tužitelj u parničnom postupku nije pridonio duljini postupka.

 

4.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

Ustavni sud utvrđuje da nije riječ o složenom predmetu jer je potrebno utvrditi iznos traženog povišenja rente, u slučaju kada je pravo na rentu u ranijim postupcima pravomoćno utvrđeno.

 

OCJENA USTAVNOG SUDA

5. Ustavni sud utvrđuje da je parnični postupak po tužbi podnositelja, u pravno relevantnom razdoblju trajao skoro šest godina. Nadalje, unatoč tome što je Ustavni sud utvrdio da su presudama prvostupanjskog, drugostupanjskog i revizijskog suda povrijeđena ustavna prava podnositelja, sud je skoro dvije godine potpuno neaktivan, a na vještačenje upućuje predmet skoro godinu dana nakon prvog ročišta zakazanog nakon ukidne odluke Ustavnog suda, što ukazuje na izričitu neučinkovitost postupanja suda.

Stoga je u smislu odredbe članka 63. Ustavnog zakona, donijeta odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

6. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

Visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud utvrđuje uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

7. Predsjednik Općinskog suda u Zagrebu dužan je dostaviti Ustavnom sudu pisanu obavijest o datumima donošenja i otpreme odluke u roku od osam (8) dana od dana njene otpreme, a najkasnije osam (8) dana od isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke.

8. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-34/2004

Zagreb, 24. svibnja 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.