USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1349

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, zamjenik predsjednika Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Željko Potočnjak, Agata Račan, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući o zahtjevu za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom te o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 24. svibnja 2005. godine, donio je

ODLUKU

I. Ukida se članak 53. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 114/03.).

II. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom člana­ka 1., 51. i 74. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (»Na­rodne novine«, broj 114/03.) i ukidaju se:

– članak 1. u dijelu koji se odnosi na članak 2. stavak 6. Zakona o radu;

– članak 51.;

– članak 74. koji se odnosi na članak 228.a stavak 1. točku 35. Zakona o radu, u dijelu koji glasi: »i doprinos solidarnosti (članak 182.a)«.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Na temelju članka 88. Ustava Republike Hrvatske, predsjednik Republike Hrvatske donio je Odluku o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, kojeg je Hrvatski sabor donio na sjednici 14. srpnja 2003. godine. Zakon je objavljen u »Narodnim novinama«, službenom listu Republike Hrvatske, broj 114/03. od 19. srpnja 2003. godine. Sukladno odredbi članka 86., taj Zakon stupio je na snagu danom objave u »Narodnim novinama«, osim odredaba članaka 27. i 28. tog Zakona koje su se počele primjenjivati 1. siječnja 2004. godine.

Prema Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, klasa: 110-01/03-01/01, urbroj: 5030104-03-1 od 23. siječnja 2003., ustavna osnova za donošenje tog Zakona sadržana je u članku 2. stavku 4. alineja 1. Ustava Republike Hrvatske.

2. Članak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu glasi:

U Zakonu o radu (»Narodne novine«, br. 38/95., 54/95., 65/95., 17/01. i 82/01.) podnaslov iznad članka 2. i članak 2. mijenjaju se i glase:

 

»ZABRANA DISKRIMINACIJE

Članak 2.

(...)

(6) Uređivanje kolektivnim ugovorom obveze radnika na plaćanje doprinosa solidarnosti prema odredbama članka 187.a ovoga Zakona ne smatra se diskriminacijom na temelju nečlanstva u sindikatu iz stavka 1. ovoga članka.«

Članak 51. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu glasi:

U podnaslovu iznad članka 182.a iza riječi: »članarina« dodaju se riječi: »i doprinos solidarnosti«.

U članku 182.a dodaje se stavak 2. koji glasi:

»(2) Ako je kolektivnim ugovorom utvrđen doprinos solidarnosti, na zahtjev i u skladu s uputama sindikata, poslodavac je dužan obračunavati i iz plaće radnika koji nije član sindikata ustezati doprinos solidarnosti te ga redovito uplaćivati na račun sindikata.«

Članak 53. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu glasi:

Iza članka 187. dodaje se podnaslov: »Doprinos solidarnosti« i članak 187.a koji glasi:

 

»Članak 187.a

(1) Kolektivnim ugovorom može se urediti obveza radnika koji nisu članovi sindikata da za vrijeme važenja kolektivnog ugovora plaćaju naknadu za povoljnosti ugovorene kolektivnim ugovorom (doprinos solidarnosti).

(2) Ako je kolektivnim ugovorom uređen doprinos solidarnosti, kolektivni ugovor stupa na snagu ako ga referendumom prihvate radnici na području za koje se sklapa kolektivni ugovor.

(3) Referendum je uspio ako mu pristupi najmanje jedna trećina radnika na području za koje se sklapa kolektivni ugovor i ako se za prihvaćanje kolektivnog ugovora izjasni natpolovična većina radnika izašlih na referendum.

(4) Pravila o provođenju referenduma utvrdit će Gospodarsko--socijalno vijeće pravilnikom.

(5) Doprinos solidarnosti iz stavka 1. ovoga članka ne može iznositi više od 65% sindikalne članarine koju članovi plaćaju sindikatu koji je sklopio kolektivni ugovor, a ako je kolektivni ugovor sklopilo više sindikata, doprinos solidarnosti ne može iznositi više od 65% prosječne članarine sindikata potpisnika kolektivnog ugovora.

(6) Doprinos solidarnosti iz stavka 5. ovoga članka ne može iznositi više od 1% neto plaće radnika.

(7) Ako je više sindikata sklopilo kolektivni ugovor s odredbom o doprinosu solidarnosti, način plaćanja toga doprinosa uredit će se tim ugovorom.

(8) Radnik koji nije član sindikata, za povoljnosti ugovorene u više kolektivnih ugovora može biti obvezan na plaćanje samo jednog doprinosa solidarnosti.«

Članak 74. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu glasi:

Iza članka 228. dodaju se podnaslovi i članci 228.a i 228.b koji glase:

 

»TEŽI PREKRŠAJI POSLODAVCA

Članak 228.a

(1) Novčanom kaznom od 31.000,00 do 60.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj poslodavac pravna osoba:

(...)

35. ako ne obračuna, ne ustegne ili ne uplati sindikalnu članarinu i doprinos solidarnosti (članak 182.a),

(...).

3. Pučki pravobranitelj Republike Hrvatske podnio je temeljem članka 35. alineje 6. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst) zahtjev za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 197. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 137/04. – pročišćeni tekst).

Polazeći od sadržaja zahtjeva, a imajući u vidu numeričke razlike u pročišćenom tekstu te stajalište Suda o pročišćenom tekstu izraženo u rješenju broj: U-I-2597/2003 od 12. siječnja 2005. godine (»Narodne novine«, broj 11/05.), Ustavni sud je zahtjev pučkog pravobranitelja ocjenjivao kao zahtjev za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 53. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 114/03.).

Podnositelj zahtjeva smatra da osporena odredba nije u suglasnosti s odredbom članaka 14. Ustava, jer diskriminira radnike koji nisu članovi sindikata u odnosu na radnike članove sindikata. »(...) radnici članovi sindikata sklapaju s poslodavcem kolektivni ugovor preko svojih predstavnika, a potom se za prihvaćanje tog istog kolektivnog ugovora, izjašnjavaju na referendumu. Dakle, radnici članovi sindikata, za razliku od radnika koji nisu članovi sindikata, dva puta odlučuju o kolektivnom ugovoru.«

Nadalje smatra da je radnik koji, koristeći ustavno pravo na slobodno udruživanje, ne želi pristupiti sindikatu, odabrao da njegov radnopravni status bude uređen drugim izvorima radnog prava, a ne kolektivnim ugovorom. Stoga zakonodavac, prema mišljenju podnositelja zahtjeva, namećući obvezu plaćanja doprinosa solidarnosti nečlanovima sindikata polazi od pogrešne tvrdnje da svi radnici koji nisu članovi sindikata koriste pogodnosti ugovorene kolektivnim ugovorom.

Slijedom navedenog, podnositelj zahtjeva smatra da se osporenom odredbom vrijeđaju ustavna prava pojedinca na slobodno udruživanje zajamčena člancima 43. stavkom 1. i 59. stavkom 1. Ustava, te da se sindikat neosnovano stavlja u povoljniji položaj. Predlaže da Ustavni sud poništi osporenu odredbu.

4. Josip Sabljić iz Zagreba podnio je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom dijela odredbi članaka 1. i 74., te u cijelosti odredbi članaka 51. i 53. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu.

Predlagatelj u bitnome smatra: doprinos solidarnosti neutuživ je, jer samo članovi sindikata mogu utužiti svoja prava prema sindikatu, i prava i obveze iz kolektivnog ugovora; nečlanovi sindikata ne mogu »upravljati izdvojenim novcem«; »izdvojeni novac« ide samo jednoj stranci kolektivnog ugovora – sindikatu, iako je i poslodavac stranka ugovora koja je ugovorila povoljnosti; »nepostojanje volje nečlanova sindikata, nemože nadomjestiti »referendum«, koji je prividno volja množine, a u stvari je volja 17% manjine«; jednostrana je ocjena sindikata da su pojedine odredbe kolektivnog ugovora povoljne za treće osobe.

Smatra da su osporene odredbe u suprotnosti s odredbama članaka 14., 22. stavcima 1. i 2., 29., 43. stavkom 1., 49. stavkom 1. i 59. stavkom 1. Ustava. Predlaže da Sud pokrene postupak za ocjenu suglasnosti osporenih odredbi s Ustavom te da ih »proglasi neustavnima«.

5. Sofija Mustač iz Zagreba podnijela je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 53. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Predlagateljica smatra da osporena odredba ograničava »negativan aspekt slobode izbora članstva u sindikatima«, odnosno pravo svakoga da izabere nečlanstvo u udruzi, pa stoga smatra da je osporenom odredbom povrijeđeno pravo slobode udruživanja (čanak 43. stavak 1. Ustava) i ustavno pravo sindikalnog organiziranja (članak 59. stavak 1. Ustava). Smatra naime da ta ustavna prava, kao i brojni međunarodni ugovori koji su sastavni dijelovi unutarnjeg poretka Republike Hrvatske, štite ne samo udruživanje, pristup i istupanje iz udruge, već i pravo pojedinca da slobodnom voljom izabere negativan aspekt tog prava – nečlanstvo u udruzi.

Nadalje smatra da osporena odredba »uvodi različit pravni režim za osobe koje se nalaze u istoj pravnoj situaciji« (nejednakost među nečlanovima sindikata zaposlenih u različitim strukama, kod različitih poslodavaca i sl., te diskriminacija između različitih sindikata kod istog poslodavca) što je u suprotnosti s člankom 14. Ustava.

Osporenom odredbom, prema mišljenju predlagateljice, krši se pravo na privatnost i zaštitu tajnosti osobnih podataka čime se vrijeđa ustavno pravo zajamčeno člankom 37. Ustava. Ovo iz razloga jer, osim što za »ustezanje« doprinosa solidarnosti nije potreban pristanak radnika (za razliku od ustezanja sindikalne članarine), iznos mjesečne plaće nečlana sindikata postaje dostupan sindikatu koji prima doprinos solidarnosti.

Smatrajući doprinos solidarnosti kao »prisilno davanje slično porezu, a koje se neće koristiti radi podmirenja javnih troškova, te ne odgovara načelima jednakosti i pravednosti«, predlagateljica smatra je osporena odredba u suprotnosti i s odredbama članka 51. Ustava.

Predlaže da Sud pokrene postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom i poništi osporenu odredbu.

6. Prijedlog za pokretanje postupaka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 53. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, istovjetan prijedlogu iz točke 5. obrazloženja ove odluke, podnijela je Anka Kulušić iz Zagreba.

7. Venci Lukin iz Zadra podnio je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 187.a Zakona o radu. Ta odredba dodana je navedenim člankom 53. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, pa je Ustavni sud prijed­log Venci Lukina ocjenjivao kao prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 53. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu.

Predlagatelj smatra da je osporena odredba u »koliziji« s člankom 182. stavkom 1. Zakona o radu prema kojoj je poslodavac dužan obračunavati i iz plaće ustezati sindikalnu članarinu uz prethodnu pisanu suglasnost radnika-člana sindikata, dok se plaća nečlanova sindikata usteže bez njihove pisane suglasnosti, na temelju odluke 15% radnika kolektiva u kojem isti rade.

Nadalje smatra da je osporena odredba u suprotnosti s člancima 43. stavkom 1. i 59. stavkom 1. Ustava te člankom 11. Konvencije, jer je prema mišljenju predlagatelja, »ne pripadati članstvu niti jednog sindikata pravo svakog radnika, pa je prema tome i protuustavno ustezati sindikalnu članarinu protiv volje radnika koji ne pripadaju tom sindikatu«.

Ističe da se referendum u školama proveo »zajedno s pitanjem o povećanju osnove za plaću, pa se pod jednim zaokruživanjem onog »da« podvelo i pitanje povećanja osnovice za plaću i odlučivanje o doprinosu solidarnosti za radnike koji nisu članovi sindikata«.

Predlaže da Sud pokrene postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom i ukine osporenu odredbu.

8. Ivan i Branka Kolimbatović iz Zagreba podnijeli su prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 51. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Smatraju da ta odredba nije suglasna s člankom 16. Ustava »jer doprinos solidarnosti kao razlog za ustezanje od isplate plaće ne spada u one dozvoljene razloge za ograničenje prava koji su taksativno nabrojani u članku 16. Ustava«.

Nadalje, osporenu odredbu smatraju u suprotnosti s člankom 50. Ustava jer je prema njihovom mišljenju »trajno oduzimanje dijela njihove plaće u suštini oduzimanje njihovog vlasništva, ali bez utvrđenog interesa Republike Hrvatske«.

Nesuglasnost osporene odredbe s člankom 59. Ustava predlaga­telji nalaze u tome što doprinos solidarnosti radnika koji nisu čla­no­vi sindikata »trajno učlanjuje u sindikat, a bez mogućnosti da radnici slobodno istupe iz sindikata i prestanu plaćati doprinos so­li­darnosti«.

Predlažu da Sud pokrene postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i ukine osporenu odredbu.

9. Ustavni sud napominje da nije posebno razmatrao hoće li pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 53. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu u povodu prijedloga iz točaka 4., 5., 6. i 7. obrazloženja ove odluke, jer se po osnovi članka 44. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom smatra pokrenutim danom podnošenja zahtjeva ovlaštenog podnositelja iz točke 3. obrazloženja ove odluke.

10. U tijeku ustavnosudskog postupka zatraženo je i dobiveno očitovanje Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva.

Zahtjev i prijedlozi su osnovani.

11. Neposredno mjerodavne za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporenih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu sljedeće su odredbe Ustava:

 

Članak 14.

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.

 

Članak 16.

Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

 

Članak 43.

Svakom se jamči pravo na slobodno udruživanje radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za socijalna, gospodarska, politička, nacionalna, kulturna ili druga uvjerenja i ciljeve. Radi toga svatko može slobodno osnivati sindikate i druge udruge, uključivati se u njih ili iz njih istupati u skladu sa zakonom.

Pravo slobodnog udruživanja ograničeno je zabranom nasilnog ugrožavanja demokratskoga ustavnog poretka, te neovisnosti, jedinstvenosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske. 

 

Članak 56.

Pravo zaposlenih i članova njihovih obitelji na socijalnu sigurnost (...) uređuje se zakonom i kolektivnim ugovorom. (...)

 

Članak 59.

Radi zaštite svojih gospodarskih i socijalnih interesa, svi zaposleni imaju pravo osnivati sindikate i slobodno u njih stupati i iz njih istupati. (...)

12. Razmatrajući sadržaj prava na slobodno udruživanje zajamčeno člancima 43. i 59. Ustava, posebice dijela kojim se jamči sloboda »istupanja« iz udruga i sindikata, Ustavni sud je zauzeo stajalište da se navedenim ustavnim odredbama jamči ne samo sloboda osnivanja sindikata i drugih udruga i sloboda uključivanja i istupanja iz udruga, dakle sloboda udruživanja u pozitivnom značenju, već i sloboda izbora ne biti članom udruge, tj. negativna sloboda udruživanja.

Sukladno tom stajalištu Suda, a imajući u vidu i zakonsku razradu ustavnog načela zabranjene diskriminacije na području rada i radnih odnosa (članak 2. Zakona o radu), pravo je i sloboda svakog radnika izabrati članstvo ili nečlanstvo u sindikatu, zbog kojeg izbora ne smije biti diskriminiran.

13. Odredba članka 2. stavka 4. podstavka 1. Ustava daje ovlast zakonodavcu da samostalno odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj. Pri uređivanju tih odnosa zakonodavac je dužan uvažavati zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, a osobito one koje proizlaze iz načela vladavine prava i one kojima se štite određena ustavna dobra i vrednote.

Navedena ustavna ovlast neprijeporno ovlašćuje zakonodavca da mijenja i dopunjuje već postojeće odnose i prava u ovisnosti o različitim okolnostima, kao što je npr. usklađivanje Zakona o radu s konvencijama Međunarodne organizacije rada kojih je Republika Hrvatska stranka odnosno propisima Europske unije.

Međutim, stajalište je Ustavnog suda da mijenjanje odnosno dopunjavanje postojećih prava kako je to učinjeno osporenim odred­bama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, vezano za doprinos solidarnosti, nije u skladu s Ustavom.

14. U skladu s Ustavom zajamčenim pravom na slobodno udruživanje Zakon o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/95., 64/95., 17/01., 82/01., 114/03., 30/04. i 142/03.) jamči radnicima pravo na udruživanje u sindikate, a poslodavcima pravo na udruživanje u njihove udruge.

U ostvarenju tih ustavnih načela Zakon o radu radnicima daje pravo, bez ikakve razlike, po svom slobodnom izboru, utemeljiti sindikat te se u njega učlaniti, uz uvjete koji mogu biti propisani samo statutom ili pravilima sindikata te bez bilo kakvog prethodnog odobrenja (članak 159.). Dobrovoljnost i sloboda učlanjenja, odnosno istupanja iz članstva u sindikatima zajamčena je i zabranom stavljanja bilo koga u nepovoljniji položaj zbog članstva, odnosno nečlanstva, u sindikatu, odnosno sudjelovanja ili nesudjelovanja u djelatnosti sindikata (članak 180.).

Pored toga, sindikatima je zajamčeno pravo na prikupljanje upisnina i članarina (članak 175. stavak 1.), a poslodavcima nametnuta obveza da, uz prethodnu pisanu suglasnost radnika – člana sindikata, obračunaju, iz plaće radnika ustegnu te sindikatu redovno uplaćuju sindikalnu članarinu (članak 182.a).

Temeljna djelatnost udruge je zaštita i promicanje prava i interesa svojih članova. Statutom određena svrha udruge mora biti sklapanje kolektivnih ugovora (članak 166. stavak 4.).

Ustavni sud je o pravnoj naravi kolektivnog ugovora izrazio stajalište u svojem rješenju broj: U-II-318/2003 i U-II-643/2003 od 9. travnja 2003. godine (»Narodne novine«, broj 72/03).

15. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu uvedena je mogućnost da se kolektivnim ugovorom uredi obveza radnika koji nisu članovi sindikata da, za vrijeme važenja kolektivnog ugovora, sindikatu plaćaju naknadu za povoljnosti ugovorene kolektivnim ugovorom, što predstavlja doprinos solidarnosti. Ako se kolektivnim ugovorom uredi doprinos solidarnosti, on stupa na snagu ako bude potvrđen na referendumu na koji izlaze radnici s područja za koje se ugovor sklapa.

Dakle, sindikat i poslodavac uređujući određena interesna pitanja na, za njih prihvatljiv način, mogu ugovoriti i obvezu na teret trećih osoba koje ne sudjeluju u postupku pregovaranja. Pritom je ta obveza, odnosno plaćanje doprinosa solidarnosti prihod sindikata za povoljnosti ugovorene kolektivnim ugovorom koje se odnose i na radnike nečlanove sindikata.

Doprinos solidarnosti postaje na taj način obveza nametnuta kolektivnim ugovorom nečlanovima sindikata koji ni na koji način nisu sudjelovali u sklapanju tog ugovora.

Sukladno navedenom, a imajući u vidu sadržaj prava na slobod­no udruživanje, Ustavni sud utvrđuje da je nametanje nečlanovima sindikata obveze financiranja djelatnosti sindikata protivno Ustavom zajamčenoj slobodi udruživanja.

16. Ustavom zajamčene slobode i prava moguće je ograničiti jedino zakonom radi ostvarenja legitimnog cilja propisanog Ustavom i razmjerno cilju koji se ograničenjem želi postići.

U konkretnoj pravnoj situaciji, ograničavanje Ustavom zajamčene slobode udruživanja u sindikate ne provodi se Zakonom o radu, već kolektivnim ugovorom. Naime, osporeni Zakon ne propisuje doprinos solidarnosti kao obvezu već kao mogućnost, a o strankama kolektivnog ugovora ovisi hoće li konkretnim kolektivnim ugovorom ugovoriti i plaćanje doprinosa solidarnosti. Osporeni Zakon na taj način dopušta da se kolektivnim ugovorom ograniči Ustavom zajamčena sloboda udruživanja u sindikate.

O značenju ograničavanja prava i sloboda zajamčenih Ustavom, Ustavni sud je izrazio stajalište u odluci broj: U-I-884/97 od 3. veljače 2000. godine (»Narodne novine«, broj 20/00).

17. Svaki radnik ima pravo po svojem slobodnom izboru učlaniti se u sindikat, uz uvjete propisane statutom ili pravilima sindikata, preuzimajući time prava i obveze koji iz članstva proizlaze. Isto tako slobodno istupa iz sindikata te prestaje plaćati sindikalnu članarinu. Radnici nečlanovi sindikata nemaju mogućnosti prestati plaćati doprinos solidarnosti. Osim toga, prema odredbi članka 182.a stavka 2. koji je dodan člankom 51. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu, poslodavac je dužan obračunavati i iz plaće radnika koji nije član sindikata ustezati doprinos solidarnosti te ga redovito uplaćivati na račun sindikata. Za ustezanje sindikalne članarine iz plaće radnika člana sindikata potreban je pisani pristanak radnika (članak 182.a stavak 1.). Iz navedenog proizlazi zaključak da se, za razliku od sindikalne članarine, doprinos solidarnosti može ustegnuti i bez pristanka radnika.

Slijedom iznijetog, Ustavni sud utvrđuje da je obvezivanje rad­nika – nečlanova sindikata, koje je, na temelju osporenog Zakona dopušteno urediti kolektivnim ugovorom, nespojivo s njihovim izborom nečlanstva u sindikatu.

Očiti diskriminatorni učinak doprinosa solidarnosti zakonodavac je, prema ocjeni Ustavnog suda, nastojao isključiti propisujući u općim odredbama da se uređivanje kolektivnim ugovorom obveze radnika na plaćanje doprinosa solidarnosti ne smatra diskriminacijom na temelju nečlanstva u sindikatu (članak 2. stavak 6.). U svezi s time Ustavni sud ističe da Ustav u članku 14. stavku 1. propisuje opću zabranu diskriminacije, te se to načelo ne može ograničavati zakonom.

18. Utvrdivši da je ograničenje ustavnih prava i sloboda, koje osporeni Zakon omogućuje, u suprotnosti s člankom 16. Ustava, te dovodi u pitanje ustavna prava radnika nečlanova sindikata na jed­nakost pred zakonom i slobodu udruživanja, Ustavni sud je, na temelju odredbe članka 55. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, odlučio kao u izreci.

Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-I-2766/2003

U-I-469/2004

U-I-1607/2004

U-I-2206/2004

U-I-4768/2004

U-I-4513/2004

Zagreb, 24. svibnja 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Zamjenik predsjednika

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.