USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

 

1285

 

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući o prijedlogu za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj dana 5. svibnja 2005. godine, donio je

 

RJEŠENJE

 

I. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 159. stavaka 2. i 3., 160. stavka 4., 174. stavka 2., 183. i 187. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (»Narodne novine«, broj 167/03.).

II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredaba članaka 159. stavaka 2. i 3., 160. stavka 4., 174. stavka 2., 183. i 187. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (»Narodne novine«, broj 167/03., u daljnjem tekstu: ZAP) podnijela je Udruga hrvatskih restoratera iz Opatije, zastupana po predsjedniku Siniši Križancu (u daljnjem tekstu: predlagatelj).

2. Osporene odredbe glase:

Članak 159. stavci 2. i 3.

»Za udrugu iz stavka 1. ovoga članka presumira se da ima punomoći za obavljanje poslova ostvarivanja prava svih domaćih i stranih nositelja odnosnih prava, osim onog nositelja prava koji je izričito u pisanom obliku obavijestio udrugu da ne ostvaruje njegova prava.«

»Udruga za kolektivno ostvarivanje prava dužna je na zahtjev korisnika obavijestiti ga o nositeljima prava čija prava ne ostvaruje na temelju obavijesti iz stavka 2. ovoga članka.«

Članak 160. stavak 4.

»Pravna ili fizička osoba koja omogući korištenje svog prostora drugoj osobi koja u tom prostoru koristi predmete zaštite, dužna je provjeriti ima li ta druga osoba odgovarajuće odobrenje za korištenje predmeta zaštite. Ako pravna ili fizička osoba omogući korištenje svog prostora osobi koja nema odgovarajuće odobrenje za korištenje predmeta zaštite, a znala je ili je morala znati da će se u tom prostoru koristiti predmeti zaštite, solidarno odgovara za isplatu odgovarajuće naknade za korištenje predmeta zaštite.«

Članak 174. stavak 2.

»Kad udruga za kolektivno ostvarivanje dokaže da je došlo do povrede prava iz ovog Zakona koja ona ovlašteno kolektivno ostvaruje, nije potrebno utvrđivati povredu prava pojedinih nositelja koja se kolektivno ostvaruju.«

»Članak 183.

Onaj čije je imovinsko ili pravo iz poglavlja 3.3. Druga prava autora ovoga Zakona povrijeđeno namjerno ili krajnjom nepažnjom ima pravo zahtijevati naknadu u dvostrukom iznosu (penal) od ugovorene, a ako nije ugovorena od odgovarajuće uobičajene, od osobe koja je njegovo pravo povrijedila namjerno ili krajnjom   nepažnjom.

U slučaju iz stavka 1. ovoga članka ne može se dokazivati da šteta nije nastala.«

»Članak 187.

Svatko tko u svom poslovanju stekne saznanje o povredi prava iz ovoga Zakona, dužan je na zahtjev nositelja prava, odnosno udruge koja se bavi kolektivnim ostvarivanjem tog prava, bez odgode dati sve obavijesti i dokaze o učinjenoj povredi, a naročito podatke o porijeklu bespravno izrađenih primjeraka i načinu njihova stavljanja na tržište. Obveza obavještavanja posebice se odnosi na davanje imena i adrese proizvođača, dobavljača ili prijašnjih vlasnika takvih primjeraka te podataka o količini umnoženih, distribuiranih, zaprimljenih ili naručenih bespravno izrađenih primjeraka.

U slučaju da osoba iz stavka 1. ovoga članka ne pruži obavijesti i dokaze kojima raspolaže, odgovara za štetu koja zbog toga nastane.«

3. Predlagatelj smatra da osporene odredbe nisu suglasne s odredbama članaka 68., 49. stavaka 1. i 2., 28., 29. stavaka 1. i 2. alineje 1. te članka 124. Ustava Republike Hrvatske.

Navodi da su osporenim odredbama ZAP-a, koje se pretežito odnose na rad i prava udruga za kolektivno ostvarivanje autorskih prava, bitno povrijeđene navedene odredbe Ustava te odredbe Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91, 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., u daljnjem tekstu: ZOO).

Predlagatelj, zaključno, predlaže pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti navedenih odredbi ZAP-a s Ustavom te osporene odredbe ukinuti.

4. Na temelju članka 25. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), zatraženo je i dobiveno očitovanje Vlade Republike Hrvatske, Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Hrvatskog društva skladatelja – Zaštite autorskih muzičkih prava.

Prijedlog nije osnovan.

5. Pri ocjeni suglasnosti s Ustavom navedenih odredbi ZAP-a Ustavni sud polazi od odredbi članka 68. stavaka 1. do 4. Ustava Republike Hrvatske, koje glase:

»Jamči se sloboda znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva.

Država potiče i pomaže razvitak znanosti, kulture i umjetnosti.

Država štiti znanstvena, kulturna i umjetnička dobra kao duhovne narodne vrednote.

Jamči se zaštita moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz znanstvenoga, kulturnog, umjetničkog, intelektulanog i drugog stvaralaštva.«

6. Iskorištavanje intelektualnih tvorevina –0, objekata autorskog i srodnih prava, u određenim oblicima, karakteristično je po tome što se jedan objekt, npr. jedno autorsko djelo, može istodobno iskorištavati na mnogo različitih i zemljopisno udaljenih mjesta, istodobno raznim sredstvima i na razne načine.

Kolektivno ostvarivanje prava autora predstavlja posebnu ekonomsku i pravnu kategoriju, specifičnu upravo za autorska i srodna prava. Nemogućnost da se od autora za svaki slučaj iskorištavanja autorskog djela pribavi odobrenje dovela je do stvaranja sustava kolektivnog ostvarivanja prava putem asocijacija nositelja prava, koje u ime autora svakom zainteresiranom korisniku, uz naknadu, odobravaju korištenje objekata autorskog i srodnih prava, time mu dajući jamstvo pravne sigurnosti.

Takav razvitak doveo je do toga da u svim suvremenim državama postoji sustav koji je utemeljen na višestranim međunarodnim konvencijama. Takav sustav uspostavljen je i u Republici Hrvatskoj na temelju ZAP-a, na način da jedna udruga kolektivno ostvaruje prava za sve pripadnike jedne skupine nositelja prava (članak 159. stavak 1. ZAP-a). Takva udruga ostvaruje prava ne samo domaćih, nego i svih inozemnih nositelja prava (članak 159. stavak 2. ZAP-a). Predmet zaštite u odnosu na korisnike nisu pojedinačno nabrojena djela, već cjelokupni svjetski repertoar (članak 174. stavak 2. ZAP-a).

Udruga nositelja prava, koja obavlja kolektivno ostvarivanje prava, mora za svoj rad imati odobrenje Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, koje se izdaje na temelju odredbi članka 157. ZAP-a. Autori načelno mogu individualno ostvarivati svoja prava, a kolektivno se ta prava mogu ostvarivati u područjima navedenim u članku 156. stavku 1. ZAP-a. Stavkom 2. tog članka propisano je da se pravo radiodifuzijskog emitiranja i reemitiranja, pravo na naknadu za radiodifuzijsko emitiranje, pravo iznajmljivanja, i to ako se radi o snimljenim glazbenim djelima, pravo na naknadu za javnu posudbu te pravo na naknadu za reproduciranje za privatno i drugo vlastito korištenje može ostvarivati samo preko udruge za kolektivno ostvarivanje prava.

7.1. Predlagatelj smatra da su odredbe članka 159. stavaka 2. i 3. ZAP-a posebice suprotne odredbama ZOO-a budući da je, prema njemu, u hrvatskom pravnom sustavu strogo određeno tko i u čije ime smije poduzimati pravne radnje. Smatra da su navedene odredbe suprotne odredbama o punomoći i opunomoćeniku iz svih hrvatskih procesnih zakona (parničnog, kaznenog i upravnog) budući da svi ti propisi traže legitimitet opunomoćene osobe, koji se sastoji u izdavanju pravnog akta punomoći. Predlagatelj smatra da u hrvatskom pravnom sustavu ne postoje odredbe o »presumiranoj« punomoći te da se na temelju takve punomoći ne mogu obavljati pravne radnje za drugoga.

Smatra da su navedene odredbe suprotne članku 68. Ustava jer se njima autorima oduzimaju osnovna prava da se brinu za svoja djela. Ističe da je odredba članka 159. stavka 3. ZAP-a u suprotnosti s odredbom članka 159. stavka 2. ZAP-a. Ako je propisano da udruga zastupa sve nositelje određenog autorskog prava, osim onih koji su izričito zatražili da ih se ne zastupa, onda bi trebala postojati i zakonska obveza da udruga učini dostupnim javnosti podatak o tome koga ne zastupa prema trećim osobama, a ne da je udruga na zahtjev korisnika dužna dati takav podatak, smatra predlagatelj. Takvo normiranje je, prema stajalištu predlagatelja, protuustavno jer se time uskraćuju informacije javnosti. Smatra da bi podaci o osobama koje udruga zastupa trebali biti dostupni javnosti bez ikakvog posebnog zahtjeva, posebice uzevši u obzir da je riječ o podacima važnim za širu javnost.

7.2. Navedenim odredbama ZAP-a uređuje se institut presumirane punomoći, koji je normiran navedenim Zakonom pretežito iz razloga navedenih u točki 6. obrazloženja ove Odluke. Presumirana punomoć je nužna radi mogućnosti ostvarenja uloge i dužnosti udruge za kolektivno ostvarivanje autorskih prava.

ZAP u članku 155. uređuje pitanje individualnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava, koje se ostvaruje temeljem ugovora između nositelja prava i korisnika predmeta zaštite, dok se u članku 156. ZAP-a propisuje samo mogućnost kolektivnog ostvarivanja autorskog i sličnih prava.

Institutom presumirane punomoći ne narušava se ustavno pravo autora ili drugog nositelja prava da sam ostvaruje ta prava, kako je naprijed navedeno. Isto tako, ako autor ne želi da ga udruga zastupa pri iskorištavanju i zaštiti autorskog i srodnih prava, ima pravnu mogućnost da izrijekom, u pisanom obliku, obavijesti udrugu da ne želi da to ona čini u njegovo ime.

U odnosu na navode predlagatelja kojim uspoređuje navedeni institut s institutima punomoći iz Zakona o obveznim odnosima i drugim procesnim zakonima, Ustavni sud napominje da je ZAP poseban upravni zakon kojim zakonodavac ima ustavno ovlaštenje urediti pojedine pravne institute različito od njihova općeg pravnog uređenja, odnosno urediti pojedina pravna pitanja uvodeći u hrvatski pravni poredak nove pravne institute. U tom smislu nema usporedbe između instituta punomoći u ZOO-u i u ZAP-u.

Isto tako, ne postoji niti nesuglasje između odredbe stavka 3. i stavka 2. članka 159. ZAP-a jer svakome tko ima pravni interes ZAP omogućava da može saznati postoji li koji nositelj prava koji je uskratio zastupanje udruzi. Na taj se način daje mogućnost pojedinom nositelju prava da ne prihvati ostvarivanje svojih prava preko udruge te da svoja prava ostvaruje individualno, osim u dijelu koji se mora ostvarivati kolektivno, sukladno članku 156. stavku 2. ZAP-a.

Stupanj javnosti podataka ovisi o objektu na koji se podatak odnosi, o njegovoj svrsi i namjeni te o važnosti za određenu zajednicu. Ustavni sud utvrđuje da je informacija ZAP-om dostupna svakom zainteresiranom subjektu na njegov zahtjev. Takvim uređenjem zakonodavac, prema ocjeni ovog Suda, nije povrijedio temeljne ustavne vrednote niti je pravo korisnika na informaciju ograničio preko mjere koja bi se mogla smatrati nerazmjernoj svrsi i naravi, koja je predmet uređenja.

Sukladno naprijed navedenom, Ustavni sud utvrđuje da su odredbe članka 159. stavaka 2. i 3. ZAP-a suglasne s odredbom članka 68. stavaka 1., 2. i 4. Ustava.

8.1. Predlagatelj ističe da je odredba članka 160. stavka 4. ZAP-a suprotna prisilnim pravnim normama o solidarnoj odgovornosti iz ZOO-a. Smatra da je u pravnom poretku svaki pravni subjekt samostalan i da kao takav samostalno odgovara za svoje postupke, što se posebno očituje u odgovornosti prema sudskim i ostalim javnim tijelima.

Smatra da bi u slučajevima na koje se odnosi osporena odredba vlasnici poslovnih prostora odgovarali za nezakonitost poslova koje obavljaju zakupci ili najmoprimci. Smatra da je takvo normiranje odnosa protupravno budući da vlasnici prostora ne mogu ulaziti u način na koji netko obavlja svoju djelatnost. Ističe da vlasnici nemaju inspekcijske ovlasti, odnosno ni na koji način ne smiju nadzirati obavljanje posla i zakonitost rada osobe kojoj su iznajmili prostor te da je takvim normiranjem došlo do povrede odredbi članka 49. stavaka 1. i 2. Ustava.

8.2. Pri ocjeni suglasnosti osporene odredbe ZAP-a s Ustavom, Ustavni je sud pošao od odredbe članka 68. stavka 3. Ustava, kojom je propisana obveza države da štiti znanstvena, kulturna i umjetnička dobra kao duhovne narodne vrednote.

Osporenom odredbom Zakona, u prvoj rečenici, propisana je obveza pravnoj ili fizičkoj osobi koja omogući korištenje svog poslovnog prostora drugoj osobi da mora provjeriti ima li ta druga osoba odgovarajuće odobrenje za korištenje predmeta zaštite. Drugom rečenicom propisuje se solidarna odgovornost fizičke ili pravne osobe koja omogući korištenje svog poslovnog prostora drugoj osobi koja neovlašteno iskorištava predmete zaštite. Ta osoba odgovara samo ako je znala ili morala znati da će se u njezinom prostoru koristiti predmeti zaštite, o čemu u svakom konkretnom slučaju odlučuje nadležni sud.

Ustavni sud utvrđuje da je navedenom odredbom propisana obveza osobama koje obavljaju profesionalnu djelatnost (ugostiteljima i sl.) da prilikom iznajmljivanja svog prostora provjere ima li osoba kojoj iznajmljuju prostor odgovarajuće odobrenje za izvođenje autorskih djela, ako se iz svih okolnosti slučaja može zaključiti da će ta osoba izvoditi autorska djela. U tom slučaju, takva osoba odgovara i za plaćanje naknade za iskorištavanje predmeta zaštite solidarno s osobom koja je neovlašteno iskorištavala predmete zaštite ako propusti provjeriti ima li ta druga osoba odobrenje za iskorištavanje autorskih djela, koje izdaje udruga za kolektivno ostvarivanje prava, odnosno ako postoje druge okolnosti iz kojih proizlazi da je ta osoba znala ili morala znati da će se u njezinom prostoru iskorištavati predmeti zaštite.

Stajalište je Ustavnog suda da je osporena odredba ZAP-a u suglasnosti s odredbom članka 68. stavka 3. Ustava te da propisana obveza osobi koja drugome omogući korištenje svog prostora, na način kako je naprijed opisano, ne vrijeđa poduzetnička prava i slobode, kako su ona propisana odredbama članaka 49. stavaka 1. i 2. Ustava.

9.1. Predlagatelj smatra da je odredba članka 174. stavka 2. ZAP-a neposredno suprotna odredbi članka 29. stavka 2. alineje 1. Ustava jer je utvrđivanje povrede prava pojedinog nositelja temelj za dosudu naknade štete. Isto tako, navodi da je osobito važno u sudskom postupku dokazati pojedinačno pravo pojedinog autora koje je povrijeđeno.

9.2. U sporu zbog povrede prava, koja se kolektivno ostvaruju kad se ustanovi povreda, dostatno je utvrditi njezino postojanje, a nije potrebno utvrđivati pojedinačna djela i prava pojedinih nositelja koja su povrijeđena. Osoba koja neovlašteno koristi autorska djela, u pravilu, dnevno koristi stotine različitih autorskih djela (npr. kafići i disco clubovi) te bi bilo neoportuno i protivno kolektivnoj zaštiti i ostvarenju autorskih i srodnih prava propisivanje da se svaka povreda nekog individualnog autorskog prava mora posebno utvrditi.

Naime, prilikom uređivanja kolektivne zaštite autorskih i sličnih prava, zakonodavac mora uzeti u obzir tehnički napredak i mogućnost korištenja određenih autorskih djela (npr. glazbenih i filmskih) na nekoliko tisuća različitih mjesta u isto vrijeme, tako da je način zaštite tih prava od neovlaštene uporabe pravilno utvrđena u osporenoj odredbi, kojom se pojednostavljuje položaj udruga za kolektivno ostvarenje prava u sudskim postupcima.

Pozivanje predlagatelja na odredbu članka 29. stavka 2. alineje 1. Ustava, kojom je propisano da u slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osoba ima pravo da u najkraćem roku bude obaviještena o naravi i razlozima optužbe, u ovom se slučaju ne može povezivati s osporenom odredbom te nije mjerodavna za ocjenu njezine suglasnosti s Ustavom.

10.1. Predlagatelj navodi da je odredba članka 183. ZAP-a u cijelosti suprotna odredbama članka 49. stavaka 1. i 2. Ustava jer je jedno od bitnijih obilježja poduzetničke slobode i načelo slobodnog ugovaranja penala, uz poštivanje prisilnih normi ZOO-a. Za razliku od toga, osporenom odredbom utvrđuje se maksimalni iznos penala, što je u suprotnosti sa slobodom ugovornih strana da same ugovore ugovornu kaznu. Smatra da je stavak 2. osporenog članka ZAP-a suprotan odredbi članka 29. stavka 1. Ustava, kojom se jamči pravično suđenje. Smatra da je protuustavno propisivanje da nije potrebno dokazati da šteta nije nastala jer se o tome treba odlučivati u sudskom postupku, u kojemu svatko može dokazivati suprotno te dokazima iznijeti svoju obranu. Smatra da navedena odredba uskraćuje bilo kakve aktivnosti tuženika da snizi iznos štete, odnosno da dokaže da šteta nije nastala. Isto tako, navodi da je time poremećeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku te time i odredba članka 28. Ustava.

10.2. Osporenim odredbama članka 183. ZAP-a, uređena je deliktna odgovornost za štetu, pri čemu je sam Zakon odredio mjerila za iznos naknade štete u slučaju kad se u sudskom postupku utvrdi da je šteta počinjena namjerno ili krajnjom nepažnjom. Posebnosti autorskopravnih povreda često su takve da je uobičajenim građanskopravnim ili prekršajnim sankcijama teško moguće postići učinak, posebice ako se radi o potrebi npr. uništenja piratskih računalnih programa ili nosača zvuka i sl., koji su već distribuirani tisućama kupaca ili korisnika.

Jedino se, dakle, na način kako je to učinjeno u osporenim odredbama može osigurati naknađivanje štete, no, s druge strane, navedene odredbe imaju i preventivni učinak jer bi trebale utjecati na osobe koje neovlašteno koriste predmete zaštite da s tom praksom prestanu zbog veće naknade štete koju će trebati platiti.

Ustavni sud utvrđuje da osporene odredbe nisu nesuglasne odredbama članka 49. stavaka 1. i 2. Ustava jer se njima ni na koji način ne uređuje ili smanjuje sloboda poduzetničkog djelovanja, već se propisuje odgovornost građanskopravne prirode za povredu autorskih ili sličnih prava, odnosno za neovlašteno ili prekomjerno korištenje predmeta zaštite.

Isto tako, Ustavni sud utvrđuje da osporene odredbe nisu u nesuglasju s odredbom članka 29. stavka 1. Ustava, kojom se jamči pravo na pravično suđenje budući da svaka odgovorna osoba, koja je povrijedila neko autorsko pravo, ima pravo dokazivati da to nije učinila namjerno ili krajnjom nepažnjom te u tom slučaju neće morati naknaditi štetu prema mjerilima koje propisuje zakon. Propisivanje visine štete nije učinjeno na način suprotan Ustavu jer je visina štete vezana uz uobičajenu visinu štete ili uz onu ugovorenu. Odredba, po kojoj se ne može dokazivati da šteta nije nastala, vezana je uz samu bit kolektivne zaštite autorskih prava i uz tehnički napredak, o čemu je već iznesen stav u točki 9.2. obrazloženja ove odluke te u istoj nema elemenata protuustavnosti na način na koji to obrazlaže predlagatelj.

Odredba članka 28. Ustava, kojom je propisana presumpcija nevinosti u kaznenim stvarima, nije mjerodavna za ocjenu ustavnosti navedene zakonske odredbe.

11.1. Glede odredbe članka 187. ZAP-a, predlagatelj navodi da se ovlasti udruge za kolektivno ostvarenje prava poistovjećuju s ovlastima državnog odvjetništva. Smatra da udruge ne smiju imati ovlasti tražiti od građana obavijesti i dokaze o počinjenim povredama, već to isključivo smije činiti državno odvjetništvo. Smatraju da su udruge neprofitna udruženja građana i da im se ne smiju davati ovlaštenja na razini državnih tijela. Smatraju da su osporene odredbe suprotne odredbama članka 124. Ustava.

11.2. Odredbama članka 124. Ustava uređeni su ustrojstvo i nadležnost  državnih odvjetništava. Državno odvjetništvo obavlja svoje ovlasti na osnovi Ustava, zakona, međunarodnih ugovora koji su dio pravnog poretka Republike Hrvatske i drugih propisa koji su donijeti sukladno Ustavu, međunarodnom ugovoru i zakonu Republike Hrvatske (članak 2. stavak 2. Zakona o državnom odvjetništvu - »Narodne novine«, broj 51/01.).

Zbog razloga navedenih u točkama 6. i 9.2. obrazloženja ove odluke, udruga za ostvarivanje prava ne može uvijek sama ustanoviti povredu autorskih i sličnih prava te je ovlaštena podatke o tome zatražiti od osoba koje njima raspolažu. Odredbom članka 187. stavka 3. ZAP-a propisano je da se odredba stavka 1. tog članka ne odnosi na osobe koje bi u parničnom postupku imale pravo uskratiti svjedočenje ili davanje odgovora na pojedina pitanja.

Propisivanje ovlasti udruga za ostvarivanje prava, odnosno autora, nije ni u kakvoj pravnoj svezi s ovlastima državnog odvjetništva, koje su propisane odredbom članka 124. Ustava. Državno odvjetništvo u kaznenim stvarima goni po službenoj dužnosti počinitelje kaznenih djela, što se ZAP-om niti ne uređuje, dok u imovinskopravnim postupcima ono zastupa Republiku Hrvatsku štiteći njezinu imovinu. Stoga, Ustavni sud utvrđuje da osporene odredbe ZAP-a nisu nesuglasne navedenoj ustavnoj odredbi.

Isto tako, skupljanje obavijesti ne mora uvijek obavljati tijelo državne vlasti ili pravna osoba s javnim ovlastima. Postoji li zakonska ovlast, to može obavljati i privatnopravna osoba u granicama danim ovlašću i za namjene propisane zakonom.

12. S obzirom na navedeno, na temelju članka 43. stavka 1. Ustavnog zakona, riješeno je kao u točki I. izreke, dok se odluka o objavi temelji na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-I-3044/2004

Zagreb, 5. svibnja 2005.

 

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Suda

dr. sc. Petar Klarić, v. r.