USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1027

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom Z. V. iz K., kojeg zastupaju N. V. i I. B., dipl. pravnici iz Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, Zagreb, na sjed­nici održanoj 30. ožujka 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II.  Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Koprivnici, broj: Gž-569/04-2 od 26. travnja 2004. godine, kojom je odbijena žalba podnositelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima, broj: P-70/04-5 od 26. veljače 2004. godine.

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev podnositelja kojim je od tuženika Republike Hrvatske, kao poslodavca, zahtijevao isplatu iznosa od 1.000,00 kuna na ime božićnice za 2000. godinu i 1.600,00 kuna na ime neisplaćenog dara za djecu za 2000. godinu, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća isplate do plateža.

2. Podnositelj smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena ustavna prava propisana člancima 14. stavkom 1., 26. i 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske. Navodi da je neprihvatljivo pravno stajalište drugostupanjskog suda u svezi tumačenja sadržaja spornih odredbi članaka 81. stavka 1. i 82. stavka 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike za 2000. godinu (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), odnosno stajalište da obveza poslodavca iz tih odredbi nije odrediva, jer da Kolektivni ugovor ne sadrži parametre temeljem kojih bi se ona mogla odrediti. Ako već sud nije mogao usvojiti njegov tužbeni zahtjev s naslova isplate, trebao je usvojiti alternativno postavljeni tužbeni zahtjev s naslova naknade štete »zbog nepostupanja Vlade Republike Hrvatske u dobroj vjeri prigodom pregovora o visini božićnice i dara za djecu za 2000. godinu, odnosno postupanju suprotno obvezi iz članaka 81. stavka 1. i 82. stavaka 1. i 2. Kolektivnog ugovora«. Smatra da Vlada Republike Hrvatske nije vodila pregovore u dobroj vjeri, već je svojim postupanjem dovela do negiranja već preuzetih obveza prilikom potpisivanja Kolektivnog ugovora 5. travnja 2000. godine, protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Članak 62. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02., 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), propisuje:

Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, (...) kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama (...), povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, (...).

U postupku pokrenutom ustavnom tužbom Ustavni sud ispituje je li podnositelju povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (ustavno pravo) na koje upućuje u ustavnoj tužbi, pri čemu se u pravilu ne upušta u pitanje jesu li upravna tijela i sud pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava koje podnositelj navodi u ustavnoj tužbi.

4. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis predmeta Općinskog suda u Križevcima, broj: P-70/04.

Tijekom ustavnosudskog postupka zatražena je od Vrhovnog suda Republike Hrvatske dostava pravnog stajališta o pravnim pitanjima vezanim uz primjenu Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (»Narodne novine«, broj 42/00.). Dopisom, broj: Su-54/05 od 31. siječnja 2005. godine, Vrhovni sud izvijestio je ovaj Sud da nije zauzimao pravno stajalište, te da je reviziju izjavljenu u istovrsnim predmetima svojim rješenjem, broj: Revr-557/04-2 od 13. siječnja 2005. godine, odbacio kao nedopuštenu. To stoga što se radi o sporovima male vrijednosti, pa drugostupanjski sud ne može dopustiti reviziju na temelju odredbe članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99. i 117/03.). Nadalje, revizija nije dopuštena temeljem članka 382. stavka 1. istog Zakona, jer je predmet svakog tužbenog zahtjeva isplata 1.000,00 kuna na ime božićnice i po 400,00 kuna na ime dara za djecu po djetetu službenika, koji zahtjevi se ne zbrajaju za sve tužitelje zajedno. Za svakog pojedinog od njih određuje se revizibilnost pobijane presude drugostupanjskog suda prema visini predmeta spora.

5. U svezi navoda ustavne tužbe koji se odnose na tužbeni zahtjev za isplatu božićnice i dara za djecu za 2000. godinu na temelju Kolektivnog ugovora, Ustavni sud već je dao podrobna obrazloženja odbivši ustavnu tužbu u predmetu, broj: U-III-795/2004 od 27. listopada 2004. godine, koja je objavljena u »Narodnim novinama«, broj 160 od 18. studenoga 2004. godine. Iz istih razloga Ustavni sud utvrđuje da u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva ni u ovom slučaju nema povrede naznačenih ustavnih prava podnositelja.

6. U svezi navoda ustavne tužbe koji se odnose na naknadu štete Ustavni sud utvrđuje da iz spisa predmeta i osporenih odluka proizlazi da podnositelj nije u parničnom postupku postavio tužbeni zahtjev za naknadu štete u smislu mjerodavnih odredbi Zakona o parničnom postupku, pa o njemu nadležni sud nije ni odlučivao.

Na pitanje naknade štete Općinski sud u Križevcima osvrnuo se samo u obrazloženju osporene presude, navodeći:

»Kako je na ročištu 26. veljače 2004. godine, punomoćnik tužitelja istaknuo da bi isplata utuženog iznosa tužitelju pripadala i s osnova naknade štete pozivajući se na odredbu čl. 191. st. 2. Zakona o radu, to je sud morao razmotriti i isti prijedlog. (...) Međutim, prema stajalištu ovog suda, samim time što nije došlo do ugovaranja visine iznosa dara za djecu i božićnice ne može se govoriti o naknadi štete, na raspolaganju sindikata bilo je više mogućnosti vezano uz kolektivno pregovaranje, pa sve do štrajka. Činjenica da je potpisan Kolektivni ugovor koji je davao određena prava, ali ne i visinu ne znači da su tužitelji pretrpjeli štetu koja bi se u gornjem iznosu trebala naknaditi.«.

7. Podnositelj u provedenom parničnom postupku do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom nije istaknuo tužbeni zahtjev radi naknade štete od tuženika u skladu s navedenim mjerodavnim odredbama Zakona o parničnom postupku. Sudski postupak pokrenut je tužbenim zahtjevom kojim je tražena samo isplata božićnice i dara za djecu.

Prema tome, okolnost što je sud u obrazloženju svoje odluke u nekoliko rečenica obrazložio svoje stajalište u svezi navoda podnositelja danih na raspravi nije od važnosti za odlučivanje u ustavnosudskom postupku, jer zahtjev za naknadu štete nije bio istaknut kao poseban tužbeni zahtjev, pa stoga nije bio predmet prvostupanjskog postupka.

Na temelju navedenog, Ustavni sud utvrđuje da u ovom ustavnosudskom postupku nije nadležan odlučivati o povredi ustavnih prava u dijelu postupka za koji podnositelj smatra da se odnosi na zahtjev za naknadu štete, jer je utvrđeno da takav zahtjev nije ni postavljen.

8. Podnositelj ističe da je osporenim presudama diskriminiran, jer je konačni ishod parnice ovisio o mjestu njegova rada, odnosno o prebivalištu uz koje je vezana mjesna nadležnost suda za suđenje o njegovim pravima. Budući da mjesno nadležni sudovi na području Republike Hrvatske različito sude u istovrsnim predmetima, podnositelj smatra da je njegovo pravo na isplatu božićnice i dara za djecu »uvjetovano regionalnom pripadnošću«.

Ustavni sud ističe da ne postoji diskriminacija u smislu članka 14. stavka 1. Ustava ako nadležni sudovi zauzimaju različita pravna stajališta pri odlučivanju o istovrsnim predmetima. Problemi nejedinstvene primjene zakona u pravnom poretku Republike Hrvatske rješavaju se mjerama i sredstvima propisanim u mjerodavnim zakonima, radi ostvarenja jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, što je ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda u zemlji (članak 117. stavak 1. Ustava).

Ustavni sud u tom smislu ističe da je u okviru svoje nadležnosti izvijestio Hrvatski sabor o problemu neusklađenosti sudske prakse u predmetima isplate božićnice i dara za djecu na temelju Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike za 2000. godinu. Izvješće Ustavnog suda, broj: U-X-835/2005 objavljeno je u »Narodnim novinama«, broj 30 od 4. ožujka 2005. godine.

9. Ustavni sud je u odluci, broj U-III-795/2004 od 27. listopada 2004. godine, obrazložio razloge zbog kojih smatra da u postupcima isplate božićnice i dara za djecu podnositeljima nisu povrijeđena njihova ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 26. i 29. stavkom 1. Ustava, pa se podnositelj upućuje na obrazloženje te odluke.

10. Odluka se temelji na odredbama članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, a odluka o objavi ove odluke na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-2280/2004

Zagreb, 30. ožujka 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.