USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

968

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi B. Š., mldb. B. Š., mldb. I. Š., V. Š. i R. Š., svi iz Z., koje zastupa I. P., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 30. ožujka 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Općinski sud u Zagrebu dužan je donijeti presudu u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod brojem: Pn-613/05 (raniji broj: Pn-3578/98) u najkraćemu mogućem roku, ali ne duljem od šest (6) mjeseci, računajući od prvoga idućeg dana nakon dana objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99, 29/02 i 49/02 – pročišćeni tekst), podnositeljima ustavne tužbe određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, i to:

– B. Š. iz Z., V. 9, u iznosu od 9.750,00 kn,

– mldb. B. Š. iz Z., V. 9, u iznosu od 9.750,00 kn,

– mldb. I. Š. iz Z., V. 9, u iznosu od 9.750,00 kn,

– V. Š. iz Z., V. 9, u iznosu od 9.750,00 kn i

– R. Š. iz Z., V. 9, u iznosu od 9.750,00 kn.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca, od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositelji su podnijeli ustavnu tužbu na temelju članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) radi nedonošenja odluke suda u razumnom roku.

U ustavnoj tužbi navode da su 27. siječnja 1994. godine Općinskom sudu u Zagrebu podnijeli tužbu protiv Republike Hrvatske, Ministarstva obrane radi naknade štete jer je u noći 8. prosinca 1991. godine od strane pripadnika Zbora narodne garde hrvatske vojske iz koristoljublja lišen života suprug I. podnositeljice, otac II. i III. podnositelja te sin IV. i V. podnostelja, H. Š. Sve to da je već utvrđeno pravomoćnom presudom Vojnog suda u Zagrebu od 2. travnja 1992. godine, a počinitelj tog kaznenog dijela da je već osuđen na kaznu zatvora od 8 godina. Kazneno djelo da je počinjeno u Zagrebu na način da je okrivljenik stopirao oštećenog, koji ga je povezao, a ovaj da ga je kod I. R. lišio života i oduzeo mu njegov automobil.

Navode dalje, kako je rješenjem Općinskog suda u Zagrebu od 10. ožujka 2000. godine broj: Pn-3578/98, potvrđenim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-8261/00-2 od 10. ožujka 2000. godine, a pozivom na članak 1. Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 112/99.), prekinut postupak u parnici radi naknade štete.

Budući da o njihovoj tužbi sud još nije donio meritornu odluku, to podnose ustavnu tužbu i predlažu da Ustavni sud usvoji istu te postupi sukladno svojim ovlastima, sadržanim u članku 63. Ustavnog zakona.

 

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Ustavni sud je u ustavnosudskom postupku, pokrenutom na temelju članka 63. Ustavnog zakona, utvrdio sljedeće činjenice koje su pravno relevantne za odlučivanje o povredi ustavnog prava podnositelja, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske:

– 27. siječnja 1994. godine podnositelji su pokrenuli postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu protiv Republike Hrvatske, Ministarstva obrane tužbom radi naknade štete, koju su pretrpili zbog ubojstva supruga, oca i sina, H. Š., od strane M. G., tada pripadnika Zbora narodne garde hrvatske vojske.

– ročišta su održana 9. ožujka 1994. godine, 8. travnja 1994. godine, 6. svibnja 1994. godine, 11. srpnja 1994. i 13. ožujka 1995. godine, kada je prvostupanjski sud donio svoju presudu broj: Pn-626/94, kojom je odbio tužbeni zahtjev podnositelja iz razloga što je utvrđeno da osoba koja je počinila štetu podnositeljima nije u vrijeme počinjenja kaznenog djela bila na obavljanju službene zadaće te da nema odgovornosti za naknadu štete od strane Republike Hrvatske,

– odlučujući o žalbi podnositelja, Županijski je sud svojim rješenjem broj: Gž-1145/98 od 10. ožujka 1998. ukinuo prvostupanjsku presudu i spis vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje,

– prvostupanjski je sud ponovno proveo postupak i dana 4. prosinca 1998. godine donio novu presudu broj: Pn-3578/98, kojom je usvojio tužbeni zahtjev podnositelja,

– odlučujući o podnijetim žalbama parničnih stranaka, drugostupanjski sud je remisorno vratio predmet prvostupanjskom sudu radi ocjene postoje li uvjeti za prekid postupka po članku 1. Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima,

– svojim rješenjem broj: Pn-3578/98 od 10. ožujka 2000. godine prvostupanjski sud donosi rješenje o prekidu postupka, a koje rješenje postaje pravomoćno donošenjem rješenja drugostupanjskog suda broj: Gž-8261/00-2 od 27. ožujka 2001. godine, kojim se žalba podnositelja odbija.

– postupak je bio u prekidu sve do 10. ožujka 2004. godine, tj. do dana stupanja na snagu Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (»Narodne novine«, broj 117/03.),

– rješenje o nastavljanju postupka donijeto je 10. ožujka 2004. godine,

– odlučujući o žalbama stranaka drugostupanjski je sud ponovno donio rješenje pod brojem: Gžn-2628/04 od 21. prosinca 2004. godine, kojim je ponovno ukinuo prvostupanjsku presudu i spis vratio na ponovno raspravljanje prvostupanjskom sudu.

 

OČITOVANJE OPĆINSKOG SUDA U ZAGREBU

3. Na temelju članka 69. alineje 2. Ustavnog zakona, Ustavni sud je zatražio od Općinskog suda u Zagrebu izjašnjenje o navodima ustavne tužbe.

U očitovanju od 25. veljače 2005. godine, uređujuća sutkinja Općinskog suda u Zagrebu navodi kronologiju postupanja u predmetu.

 

4. PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

4.1. Podnositelji su pokrenuli postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu dana 27. siječnja 1994. godine tužbom podnesenom protiv Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, a radi nakande štete koju su pretrpjeli zbog ubojstva supruga, oca i sina.

Zakonom o dopunama Zakona o obveznim odnosima, koji je stupio na snagu 6. studenoga 1999. godine, bilo je propisano:

»Članak 1.

U Zakonu o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 53/91., 73/91., 3/94. i 7/96.) iza članka 184. dodaju se članci 184a. i 184b. koji glase:

»Odgovornost Republike Hrvatske za štetu nastalu tijekomDomovinskog rata

 

Članak 184a.

(1) Postupci koji se vode protiv Republike Hrvatske radi naknade štete koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. prekidaju se.

(2) Postupci iz stavka 1. ovoga članka nastavit će se nakon donošenja posebnog zakona kojim će se urediti odgovornost za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata«.

 

»Članak 2.

Obvezuje se Vlada Republike Hrvatske da posebne zakone iz članka 1. (članka 184.a. stavka 2. i 184.b. stavka 2.) ovoga Zakona, te članka 2. stavka 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 7/96.) podnese radi donošenja najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.«.

4.2. Hrvatski sabor, na sjednici održanoj dana 14. srpnja 2003. godine, donio je Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, koji je stupio na snagu 31. srpnja 2003. godine, a kojim je propisano:

 

»Članak 4.

(1) Postupci protiv Republike Hrvatske radi naknade štete iz ovoga Zakona, prekinuti stupanjem na snagu Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 112/99.) nastavit će se stupanjem na snagu ovoga Zakona.«.

Iz navedenog slijedi da je Zakonom o dopunama Zakona o obveznim odnosima određen prekid postupaka u kojima je odlučivano o naknadi štete uzrokovane od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata do stupanja na snagu Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, odnosno da je navedenim Zakonom bilo određeno da se spomenuta vrsta postupaka mora prekinuti tijekom razdoblja od dvije (2) godine, osam (8) mjeseci i dvadeset pet (25) dana.

4.3. Podnositelji su podnijeli ustavnu tužbu na temelju članka 63. Ustavnog zakona zbog povrede ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

Članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske propisuje:

 

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama (...).«.

Članak 63. Ustavnog zakona propisuje:

 

»Članak 63.

(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke (...) nije u razumnom roku odlučio sud (...).

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama (...) podnositelja. Rok za donošenje akta počinje teći idućeg dana od dana objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«.

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustav­nog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama podnositelja (...) nije odlučio u razumnom roku. Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.«.

 

Ustavna tužba je osnovana.

 

5. Povredu ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku Ustavni sud razmatra u svjetlu osobitih okolnosti svakoga pojedinog slučaja.

Razmatrajući navode ustavne tužbe i dokumentaciju koja prileži tužbi, Ustavni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene pret­postavke za postupanje u smislu odredbi članka 63. Ustavnog zakona.

 

5.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Podnositelji ustavne tužbe pokrenuli su parnični postupak radi naknade štete 27. siječnja 1994. godine. Ustavna tužba podnijeta je 29. listopada 2002. godine.

Međutim, duljina postupka ne uzima se u razmatranje od tog dana, već od 5. studenoga 1997. godine, kada je stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj: 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak, u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije), koja Konvencija u članku 6. stavku 1. jamči, između ostalog, i pravo na suđenje u razumnom roku.

Ustavni sud utvrđuje da je od dana pokretanja parničnog postupka do dana podnošenja ustavne tužbe proteklo ukupno osam (8) godina, devet (9) mjeseci i dva (2) dana, a nakon stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije pa do dana podnošenja ustavne tužbe postupak je trajao četiri (4) godine, jedanaest (11) mjeseci i dvadeset tri (23) dana.

 

5.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Prema članku 117. stavku 3. Ustava Republike Hrvatske, sudovi sude na temelju Ustava i zakona.

Donoseći rješenje o prekidu postupka, dana 10. ožujka 2000. godine, nadležni Općinski sud u Zagrebu postupio je u skladu sa zakonom, a njegovo rješenje o prekidu postupka imalo je deklaratorno značenje.

Tim Zakonom određeni prekid postupka, do donošenja novog propisa, onemogućio je nadležni sud da tijekom prekida poduzima radnje usmjerene na rješavanje podnesenoga tužbenog zahtjeva te da odluči o tom zahtjevu.

 

5.3. UTJECAJ ZAKONOM ODREĐENOG PREKIDA POSTUPKA NA POVREDU USTAVNOG PRAVA

U ovoj pravnoj stvari Ustavni sud ocjenjuje postoje li zbog zakonom određenog prekida postupka pretpostavke za postupanje Suda u skladu s člankom 63. stavkom 1. Ustavnog zakona te je li zbog takvog prekida postupka povrijeđeno člankom 29. stavkom 1. Ustava zajamčeno pravo podnositelja da o njegovim pravima i obvezama u razumnom roku odluči neovisni i nepristrani sud.

U svezi s pitanjem postojanja pretpostavke za postupanje u skladu s člankom 63. stavkom 1. Ustavnog zakona u slučaju zakonom određenog prekida postupka, Sud smatra da se tako određenim prekidom postupka može povrijediti člankom 29. stavkom 1. Ustava zajamčeno pravo na suđenje u razumnom roku. Naime, tijekom zakonom određenog prekida nadležni sud ne može postupati pa ako je takav prekid neopravdano dugotrajan može doći do povrede prava na suđenje u razumnom roku. Iako se u ovom slučaju neodlučivanje u razumnom roku ne može pripisati sudu, već je posljedica intervencije zakonodavca u započeti sudski postupak, takvom se intervencijom može povrijediti pravo na suđenje u razumnom roku. Stoga, postoje odredbama članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona utvrđene pretpostavke za postupanje po podnesenoj ustavnoj tužbi i prije nego što je iscrpljen pravni put.

U svezi s pitanjem je li u ovom slučaju došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, Sud utvrđuje da je u uvjetima podnošenja velikog broja tužbi protiv Republike Hrvatske za naknadu štete prouzročene od strane pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, a kojima su potraživani relativno značajni iznosi naknada šteta, postojalo opravdanje za dodatno zakonsko uređenje te odgovornosti pa i za određivanje prekida započetih postupaka do donošenja novog propisa. Međutim, tako određeni prekid postupka svojim trajanjem nije smio onemogućiti ostvarivanje Ustavom zajamčenog prava na suđenje u razumnom roku. O navedenom ograničenju vodio je računa i Hrvatski sabor kada je, na sjednici održanoj 22. listopada 1999. godine, obvezao Vladu Republike Hrvatske da najkasnije u roku od šest mjeseci podnese Saboru prijedlog zakona kojim će se urediti to pitanje. Međutim, Vlada Republike Hrvatske je s ispunjenjem ove obveze zakasnila tri (3) godine, jedan (1) mjesec i dvadeset (20) dana. Nakon proteka zakonom određenog roka u kojemu je Vlada bila dužna Hrvatskom saboru podnijeti prijedlog novog zakonskog uređenja i time omogućiti nastavak prekinutih postupaka, podnositelji su bili u neizvjesnosti hoće li se i kada nastaviti prekinuti postupak.

Vodeći računa o svim ovim okolnostima te o činjenici da je zakonom određen prekid sudskih postupaka radi naknade štete prouzročene od strane pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata trajao dvije (2) godine, osam (8) mjeseci i dvadeset pet (25) dana te da je postupak do podnošenja ustavne tužbe ukupno trajao osam godina, devet mjeseci i dva dana, Ustavni sud utvrđuje da je takvim, zakonom određenim prekidom postupka, kao i ukupnom duljinom postupka povrijeđeno člankom 29. stavkom 1. Ustava zajamčeno pravo podnositelja da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njihovim pravima i obvezama. Takvim zakonom određenim prekidom postupka u ovom je slučaju podnositeljima povrijeđeno i pravo na pristup sudu, koji je dio prava na sud također zajamčenog odredbom članka 29. stavka 1. Ustava, o temeljnom ljudskom pravu na pravično suđenje.

6. Imajući u vidu sve navedene činjenice i okolnosti, u smislu odred­be članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

7. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

8. Odluka o objavi (točka V. izreke) utemeljena je na odredbama članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-2481/2002

Zagreb, 30. ožujka 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.