Ustavni sud Republike Hrvatske

928

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući o ustav­noj tužbi D. R. iz V., kojeg zastupa B. S., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 22. ožujka 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Općinski sud u Zagrebu dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod poslovnim brojem: Pn-5002/03 (ranije: Pn-4893/95) u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od osam (8) mjeseci, računajući od prvog idućeg dana nakon objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), podnositelju ustavne tužbe D. R. iz V., P. 225, određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01 – pročišćeni tekst) u iznosu od 5.700,00 kn.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva pod­nositelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositelj ustavne tužbe, temeljem članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), podnio je dana 5. listopada 2004. godine ustavnu tužbu radi duljine parničnog postupka, pokrenutog njegovom tužbom protiv Republike Hrvatske, a radi naknade štete.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Ustavni sud je u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, primjenom članka 63. Ustavnog zakona, uvidom u spis Općinskog suda u Zagrebu broj: Pn-4893/95 utvrdio činjenice koje su pravno relevantne za odlučivanje o povredi ustavnog prava podnositelja, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

Dana 14. lipnja 1995. godine podnositelj je Općinskom sudu u Zagrebu podnio tužbu protiv tužene Republike Hrvatske, radi naknade štete na njegovom vozilu uzrokovane od strane pripadnika hrvatske vojske.

U razdoblju do 5. studenoga 1997. godine Općinski sud u Zagrebu održao je dva ročišta i to 3. studenoga 1995. i 7. veljače 1996. godine.

Raspravnim rješenjem suda od 7. veljače 1996. godine podnositelju je dodijeljen rok od 30 dana da se očituje na izjave svjedoka te ga je sud povodom istog požurio dopisom od 15. listopada 1998. godine.

Na ročištu 4. studenoga 1999. godine podnositelj je predložio da se priklopi spis Pn-6644/96, koji se vodi kod istog suda, u kojemu je tužitelj podnositelj, a tuženici su Hrvatske ceste i »Zagrebačke ceste« te je riješeno da se isti priklopi.

Na ročištu 7. prosinca 2000. godine priklopljen je spis Pn-6644/96.

Općinski sud u Zagrebu donio je rješenje o prekidu postupka dana 13. prosinca 2000. godine, a temeljem članka 1. Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 112/99.).

Podneskom od 14. listopada 2003. godine podnositelj je predložio nastavak postupka.

Sljedeće ročište održano je dana 8. veljače 2005. godine.

OČITOVANJE OPĆINSKOG SUDA U ZAGREBU

3. Na temelju članka 69. alineje 2. Ustavnog zakona, Ustavni sud je zatražio od Općinskog suda u Zagrebu da se izjasni o navodima ustavne tužbe.

U očitovanju od 29. studenoga 2004. godine Općinski sud u Zagrebu navodi kronologiju postupanja u predmetu te navodi da je postupak bio u prekidu temeljem zakona.

4. PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

4.1. Podnositelj je pokrenuo postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu 14. lipnja 1995. godine tužbom podnesenom protiv Republike Hrvatske, a radi nakande štete na njegovom vozilu, koja je nastala kada je na njegovo vozilo naletjelo vozilo Hrvatske vojske.

Zakonom o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 112/99), koji je stupio na snagu 6. studenoga 1999. godine, bilo je propisano:

»Članak 1.

U Zakonu o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 53/91., 73/91., 3/94. i 7/96.) iza članka 184. dodaju se članci 184a. i 184b. koji glase:

»Odgovornost Republike Hrvatske za štetu nastalu tijekom Domovinskog rata

Članak 184a.

(1) Postupci koji se vode protiv Republike Hrvatske radi naknade štete koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. prekidaju se.

(2) Postupci iz stavka 1. ovoga članka nastavit će se nakon donošenja posebnog zakona kojim će se urediti odgovornost za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata«.

»Članak 2.

Obvezuje se Vlada Republike Hrvatske da posebne zakone iz članka 1. (članka 184.a. stavka 2. i 184.b. stavka 2.) ovoga Zakona, te članka 2. stavka 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 7/96.) podnese radi donošenja najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.«

4.2. Hrvatski sabor, na sjednici održanoj dana 14. srpnja 2003. godine, donio je Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (»Narodne novine«, broj 117/03.), koji je stupio na snagu 31. srpnja 2003. godine, a kojim je propisano:

»Članak 4.

(1) Postupci protiv Republike Hrvatske radi naknade štete iz ovoga Zakona, prekinuti stupanjem na snagu Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 112/99.) nastavit će se stupanjem na snagu ovoga Zakona.«

Iz navedenog slijedi da je Zakonom o dopunama Zakona o obveznim odnosima određen prekid postupaka u kojima je odlučivano o naknadi štete, uzrokovane od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, do stupanja na snagu Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, odnosno da je navedenim Zakonom bilo određeno da se spomenuta vrsta postupaka mora prekinuti tijekom razdoblja od tri (3) godine, osam (8) mjeseci i dvadeset pet (25) dana.

4.3. Mjerodavno pravo sadržano je u odredbi članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i odredbama članka 63. Ustavnog zakona.

Ustavna tužba je osnovana.

5. Povredu ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku Ustavni sud razmatra u svjetlu osobitih okolnosti svakog pojedinog slučaja.

Razmatrajući navode ustavne tužbe i dokumentaciju koja prileži tužbi, Ustavni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene pret­postavke za postupanje u smislu odredbi članka 63. Ustavnog zakona.

5.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Podnositelj ustavne tužbe pokrenuo je parnični postupak radi naknade štete 14. lipnja 1995. godine. Ustavna tužba podnijeta je 4. listopada 2004. godine. Ustavni sud utvrđuje da je od dana pokretanja parničnog postupka do dana podnošenja ustavne tužbe proteklo ukupno devet (9) godina, tri (3) mjeseca i devet (9) dana.

Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku čini dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj: 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine« – Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak, u daljnjem tekstu: Europska konvencija), a to je 5. studenoga 1997. godine. Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku je ustavno pravo u Republici Hrvatskoj od 9. studenoga 2000. godine. Ispitivanje razumnosti trajanja sudskih postupaka prije 5. studenoga 1997. godine, u pravilu, ne bi moglo biti predmetom ustavnosudskih postupaka temeljenih na članku 63. Ustavnog zakona jer u dotadašnjem pravnom poretku Republike Hrvatske takvo pravo nije postojalo.

Stoga, računajući od 5. studenoga 1997. godine do dana podnošenja ustavne tužbe, pravno relevantno razdoblje, koje Ustavni sud razmatra u konkretnom ustavnosudskom postupku, obuhvaća šest (6) godina, deset (10) mjeseci i dvadestdevet (29) dana.

5.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Prema članku 117. stavku 3. Ustava Republike Hrvatske, sudovi sude na temelju Ustava i zakona.

Prekid parničnog postupka, u predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Zagrebu pod brojem: Pn-4893/95, nastupio je po sili zakona (ex lege) dana 6. studenoga 1999. godine, stupanjem na snagu Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima.

Donoseći rješenje o prekidu postupka, dana 13. prosinca 2000. godine, nadležni Općinski sud u Zagrebu postupio je u skladu sa zakonom, a njegovo rješenje o prekidu postupka imalo je deklaratorno značenje.

Tim Zakonom određeni prekid postupka, do donošenja novog propisa, onemogućio je nadležni sud da tijekom prekida poduzima radnje usmjerene na rješavanje podnesenog tužbenog zahtjeva te da odluči o tom zahtjevu.

5.3. PONAŠANJE PODNOSITELJA USTAVNE TUŽBE(TUŽITELJA U SUDSKOM POSTUPKU)

Podnositelj ustavne tužbe, kao tužitelj u sudskom postupku, prema utvrđenju Ustavnog suda, znatno je pridonio odugovlačenju postupka u pravno relevantnom razdoblju jer nije postupio po raspravnom rješenju od 6. veljače 1996. godine, već je to učinio tek nakon proteka više od tri godine, na ročištu održanom 4. studenoga 1999. godine.

5.4. UTJECAJ ZAKONOM ODREĐENOG PREKIDAPOSTUPKA NA POVREDU USTAVNOG PRAVA

U ovoj pravnoj stvari Ustavni sud ocjenjuje postoje li zbog zakonom određenog prekida postupka pretpostavke za postupanje Suda u skladu s člankom 63. stavkom 1. Ustavnog zakona te je li zbog takvog prekida postupka povrijeđeno člankom 29. stavkom 1. Ustava zajamčeno pravo podnositelja da o njegovim pravima i obvezama u razumnom roku odluči neovisni i nepristrani sud.

U svezi s pitanjem postojanja pretpostavke za postupanje u skladu s člankom 63. stavkom 1. Ustavnog zakona, u slučaju zakonom određenog prekida postupka, Sud smatra da se tako određenim prekidom postupka može povrijediti člankom 29. stavkom 1. Ustava zajamčeno pravo na suđenje u razumnom roku. Naime, tijekom zakonom određenog prekida nadležni sud ne može postupati pa ako je takav prekid neopravdano dugotrajan može doći do povrede prava na suđenje u razumnom roku. Iako se u ovom slučaju neodlučivanje u razumnom roku ne može pripisati sudu, već je posljedica intervencije zakonodavca u započeti sudski postupak, takvom se intervencijom može povrijediti pravo na suđenje u razumnom roku. Stoga, postoje odredbama članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona utvrđene pretpostavke za postupanje po podnesenoj ustavnoj tužbi i prije nego što je iscrpljen pravni put.

U svezi s pitanjem je li u ovom slučaju došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, Sud utvrđuje da je u uvjetima podnošenja velikog broja tužbi protiv Republike Hrvatske za naknadu štete prouzročene od strane pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, a kojima su potraživani relativno značajni iznosi naknada šteta, postojalo opravdanje za dodatno zakonsko uređenje te odgovornosti pa i za određivanje prekida započetih postupaka do donošenja novog propisa. Međutim, tako određeni prekid postupka svojim trajanjem nije smio onemogućiti ostvarivanje Ustavom zajamčenog prava na suđenje u razumnom roku. O navedenom ograničenju vodio je računa i Hrvatski sabor kad je, na sjednici održanoj 22. listopada 1999. godine, obvezao Vladu Republike Hrvatske da najkasnije u roku od šest mjeseci podnese Saboru prijedlog zakona, kojim će se urediti to pitanje. Međutim, Vlada Republike Hrvatske je s ispunjenjem ove obveze zakasnila tri (3) godine, jedan (1) mjesec i dvadeset (20) dana. Nakon proteka zakonom određenog roka u kojemu je Vlada bila dužna Hrvatskom saboru podnijeti prijedlog novog zakonskog uređenja i time omogućiti nastavak prekinutih postupaka, podnositelj je bio u neizvijesnosti hoće li se i kada nastaviti prekinuti postupak.

Vodeći računa o svim ovim okolnostima te o činjenici da je zakonom određen prekid sudskih postupka radi naknade štete prouzročene od strane pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata trajao tri (3) godine, osam (8) mjeseci i dvadesetpet (25) dana te da je prije toga postupak u pravno relevantnom razdoblju, od stupanja na snagu Europske konvencije do nastupanja prekida postupka, trajao tri (3) godine i osam (8) dana, a nakon stupanja na snagu zakona, koji je odredio da će se takvi postupci nastaviti, pa do podnošenja ustavne tužbe postupak je trajao jednu (1) godinu, dva (2) mjeseca i četiri (4) dana. Ustavni sud utvrđuje da je takvim zakonom određenim prekidom postupka, kao i ukupnom duljinom postupka povrijeđeno člankom 29. stavkom 1. Ustava zajamčeno pravo podnositelja da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama. Takvim, zakonom određenim prekidom postupka u ovom je slučaju podnositelju povrijeđeno i pravo na pristup sudu, koji je dio prava na sud, također zajamčenog odredbom članka 29. stavka 1. Ustava o temeljnom ljudskom pravu na pravično suđenje.

6. Imajući u vidu sve navedene činjenice i okolnosti, u smislu odredbe članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

7. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

Visinu naknade, zbog povrede ustavnog prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud utvrđuje uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta, uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj. U ovom predmetu Ustavni sud je uzeo u obzir i doprinos podnositelja ukupnoj duljini postupka.

8. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

9. Predsjednik Općinskog suda u Zagrebu dužan je dostaviti Ustav­nom sudu pisanu obavijest o datumima donošenja i otpreme odluke u roku od osam (8) dana od dana njene otpreme, a najkasnije osam (8) dana od isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke. Ovaj nalog temelji se na članku 31. stavcima 4. i 5. Ustavnog zakona.

 

Broj: U-IIIA-3612/2004

Zagreb, 22. ožujka 2005.

 

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik

dr. sc. Petar Klarić, v. r.