USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

871

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti drugog propisa s Ustavom i zakonom, na sjednici održanoj 23. ožujka 2005. godine, donio je

ODLUKU

I. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o uvjetima i postupku stjecanja prava na rad u skraćenomu radnom vremenu radi njege djeteta kojemu je potrebna pojačana briga i njega (»Narodne novine«, broj 64/98.), te se ukida dio koji glasi: »pod uvjetom da su oba roditelja«.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Karmen Stopinšek iz Gornjeg Kneginca, koju zastupaju Sanja Mihalić i Marijan Petrić, odvjetnici u Varaždinu, predložila je pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i Zakonom članka 3. stavka 1. Pravilnika o uvjetima i postupku stjecanja prava na rad u skraćenomu radnom vremenu radi njege djeteta kojemu je potrebna pojačana briga i njega (»Narodne novine«, broj 64/98., u nastavku teksta: Pravilnik).

Pravilnik je donio ministar zdravstva, na temelju ovlasti sadržane u odredbi članka 59. stavka 4. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/95., 64/95., 17/01., 82/01., 114/03. i 30/04.).

Osporena odredba članka 3. stavka 1. Pravilnika glasi:

»Pravo na rad s polovicom punoga radnog vremena do tri godine djetetova života može ostvariti samo jedan od roditelja pod uvjetom da su oba roditelja u radnom odnosu s punim radnim vremenom, te roditelj koji sam brine i njeguje dijete iz članka 1. ovoga Pravilnika.«

2. U svom prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom podnositeljica navodi da je propisani uvjet iz osporene odredbe Pravilnika prema kojemu pravo na rad s polovicom punoga radnog vremena do treće godine života, radi njege djeteta kod kojega je utvrđena potreba za pojačanom brigom i njegom, može ostvariti jedan od roditelja koji je zaposlen s punim radnim vremenom ako je i drugi roditelj u radnom odnosu s punim radnim vremenom, u suprotnosti s razlogom i svrhom utvrđivanja predmetnog prava. Prema mišljenju podnositeljice, bit ustanovljavanja prava na rad s polovicom punog radnog vremena do treće godine života djeteta, jest njega djeteta kojemu su utvrđene bolesti ili stanja taksativno navedene u odredbi članka 2. Pravilnika.

Prema mišljenju predlagateljice, a s obzirom na karakter i težinu bolesti navedenih u članku 2. Pravilnika, dijete u razdoblju od prve do treće godine života nije u mogućnosti samostalno, neovisno i bez pojačane njege obavljati aktivnosti od kojih ovisi njegov život, zdravlje i daljnji razvoj. Ujedno podnositeljica ističe da pojačana potreba za brigom i njegom podrazumijeva i povećanje vremena koje je potrebno provoditi s bolesnim djetetom, a što nisu u mogućnosti pružati roditelji koji obav­ljaju samostalno bilo koji rad koji zahtijeva puno radno vrijeme.

Nadalje, predlagateljica ističe kako uskraćivanje prava na posebnu njegu djeci čiji roditelji obavljaju profesionalnu aktivnost samostalnim radom različitim od radnog odnosa u smislu odredba Zakona o radu, često i s radnim vremenom dužim od onoga kojega propisuje taj Zakon, stavlja tu djecu u vrlo težak položaj u kojemu nisu u mogućnosti primiti potrebnu njegu. Prema podnositeljici, izostanak potrebne brige i njege od bitnog je utjecaja na daljnji psihofizički razvoj teško bolesne djece, kao i na mogućnost obavljanja njihovih svakodnevnih životnih aktivnosti.

Predlagateljica ističe kako Ustav Republike Hrvatske posebno štiti obitelj, materinstvo, djecu i nemoćne osobe. Također, prema Ustavu tjelesno i duševno oštećena djeca imaju pravo na osobitu njegu i skrb. Ustavom utvrđena posebna skrb i briga ne može se ostvariti ukoliko se podzakonskim aktima sužava krug osoba koje imaju pravo na rad na polovicu punoga radnog vremena, a radi pružanja potrebne njege i skrbi.

3. Zaključno, predlagateljica cijeni da je osporena odredba u cijelosti u nesuglasju s odredbama sadržanim u članku 61. stavku 1., članku 62., članku 63. te članku 64. stavku 1. Ustava. Predlaže pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom članka 3. stavka 1. Pravilnika o uvjetima i postupku stjecanja prava na rad u skraćenomu radnom vremenu radi njege djeteta kojemu je potrebna pojačana briga i njega (»Narodne novine«, broj 64/98.), te njezino ukidanje odnosno poništenje.

 

Prijedlog je osnovan.

 

4. Ustavna osnova zakonskog uređenja obiteljskih odnosa sadržana je u člancima Ustava, koji glase:

Članak 61. stavak 1.

»Obitelj je pod osobitom zaštitom države.«

 

Članak 62.

»Država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život.«

 

Članak 63.

»Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece.

Roditelji su odgovorni osigurati pravo djetetu potpun i skladan razvoj njegove osobnosti.

Tjelesno i duševno oštećeno i socijalno zapušteno dijete ima pravo na osobitu njegu, obrazovanje i skrb.«

Članak 64. stavak 1.

»Dužnost je svih da štite djecu i nemoćne osobe.«

5. Iz sadržaja navedenih odredaba, a koje ovaj Sud cijeni neposredno mjerodavnim za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporene odredbe Pravilnika, proizlazi ustavna dužnost države osobito skrbiti za djecu i mladež. Ovu svoju obvezu država izvršava posredno stvarajući socijalne, kulturne, odgojne i materijalne uvjete u kojima roditelji mogu izvršavati svoju ustavnu obvezu propisanu člankom 63. stavkom 1. Ustava. U ostvarivanje uvjeta za provođenje osobite brige i skrbi potrebne teško oboljeloj djeci u obitelji ulazi i stvaranje mogućnosti jednom od roditelja imati dovoljno vremena za pružanje potrebne posebne njege i skrbi.

6. Razrađujući Ustavom utvrđenu obvezu države osobito skrbiti za život i razvoj djece s težim smetnjama u razvoju, Zakon o radu u članku 59. stavku 3. propisuje:

»Nakon što dijete navrši jednu godinu života, jedan od djetetovih roditelja ima pravo raditi polovicu punoga radnog vremena do tri godine djetetova života, ako je djetetu, prema ocjeni ovlaštenoga liječnika, zbog njegova zdravlja i razvoja, potrebna pojačana briga i njega.«

Ta odredba Zakona o radu bez posebnih ograničenja kao nositelja prava na rad na polovicu punoga radnog vremena određuje jednog od roditelja. To pravo nije ustanovljeno u njegovu korist, nego je to pravo djeteta s utvrđenom potrebom za pojačanu brigu i njegu. Pravo je djeteta, u slučaju njegove teške bolesti ili stanja, dobiti potrebnu njegu kojom se osigurava njegov nesmetani život i razvoj. Na temelju navedene odredbe roditelji imaju pravo od nadležnih tijela zahtijevati ostvarivanje potrebnih uvjeta za posebnu brigu i skrb za bolesno dijete, a na način i pod uvjetima utvrđenim zakonom.

Smisao ove odredbe je ostvarivanje osobite skrbi utvrđivanjem prava na rad na pola punoga radnog vremena jednog roditelja, kada u obitelji zbog profesionalnih obveza ili inih nemogućnosti drugog roditelja pružiti odgovarajuću njegu, nema drugog načina da bi se potrebna pojačana briga i njega neposredno pružila.

7. Utvrđujući pravo na dopust roditelja teško bolesnog djeteta, Zakon o radu u članku 59. stavku 3. posebno ne propisuje uvjete i postupak utvrđivanja postojanja pretpostavki za ostvarivanje tog prava, već u stavku 4. daje ovlaštenje nadležnom ministru urediti predmetnu materiju.

Članak 59. stavak 4. Zakona o radu glasi:

»Ministar nadležan za zdravstvo pravilnikom će propisati uvjete i postupak stjecanja prava na rad u skraćenomu radnom vremenu, radi njege djeteta kojem je potrebna pojačana briga i njega.«

Iz davanja širokoga zakonskog ovlaštenja nadležnom ministru na utvrđivanje uvjeta za stjecanje određenog prava, ne proizlazi ovlaštenje tog tijela utvrditi potrebne uvjete na način koji bi bili suprotni svrsi radi koje je određeno pravo zakonom ustanovljeno. Zakonska svrha, a koja proizlazi iz razrade ustavnih načela uslijed kojih se na strani određenih osoba ustanovljava pojedino pravo, mora prilikom donošenja takvoga podzakonskog akta biti poštivana. Prema ocjeni Suda, navedenom odred­bom dano je ovlaštenje ministru propisati postupak za stjecanje prava na rad na pola punog radnog vremena, te utvrditi krug bolesti i stanja djeteta radi stjecanja prava na pojačanu brigu i skrb. Tom odredbom nadležno tijelo nije ovlašteno propisati i koji od roditelja bolesnog djeteta ima pravo podnošenja zahtjeva za stjecanje prava na rad na pola radnog vremena. Ovdje je pravo izbora prepušteno roditeljima.

8. Odredbom članka 2. stavka 1. Pravilnika taksativno su nabrojene bolesti i stanja djeteta uslijed čijeg nastanka se javlja potreba za pojačanom brigom i njegom. Iz navedene odredbe Pravilnika razvidno je kako sudjelovanje jednog od roditelja u svakodnevnim životnim aktivnostima djece sa u toj odredbi navedenim bolestima ili stanjima, zahtijeva njegovu prisutnost u puno većoj mjeri nego što je to potrebno u odgoju i obrazovanju djece koja nisu oboljela ili nemaju poremećaje u razvoju.

9. Međutim, utvrđujući uvjete pod kojima jedan roditelj može steći pravo na rad s polovicom punoga radnog vremena, u članku 3. stavku 1. Pravilnika, nadležni ministar je propisao, između ostaloga, da to pravo može steći samo jedan roditelj pod uvjetom da su oba roditelja u radnom odnosu s punim radnim vremenom.

Upotrebljavajući izraze radni odnos i puno radno vrijeme, nadležni ministar je nedvojbeno uputio na tumačenje njihovog sadržaja prema odredbama Zakona o radu. Iz navedenoga pak proizlazi kako bi pravo na rad na pola radnog vremena u smislu Pravilnika mogao ostvariti jedan od roditelja samo u slučaju da su oba roditelja zaposlenici koji u radnom odnosu obavljaju određene poslove za poslodavca unutar punoga radnog vremena, a kako to propisuju odredbe članka 8. i članka 38. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 137/04. – pročišćeni tekst).

Ovakvim uređenjem iz kruga osoba koje imaju pravo zahtijevati rad na pola radnog vremena na temelju Pravilnika, su isključeni roditelji koji svoje profesionalne aktivnosti obavljaju samostalnim radom izvan radnog odnosa.

10. Opisanim utvrđivanjem uvjeta za stjecanje prava na rad na pola punog radnog vremena jednog od roditelja djeteta s utvrđenom potrebom za pojačanom brigom i njegom, nadležni ministar je suzio krug osoba koje bi to pravo mogle ostvariti, a suprotno zakonskoj svrsi članka 59. stavka 3. Zakona o radu, odnosno suprotno ustavnim načelima sadržanim u članku 61. stavku 1., članku 62., te članku 63. stavku 3. Ustava. Postupajući na taj način nadležni ministar prekoračio je i dana ovlaštenja na temelju članka 18. stavka 1. Zakona o sustavu državne uprave (»Narodne novine«, broj 190/03. – pročišćeni tekst). Prema navedenoj odredbi ministri donose pravilnike za provedbu zakona kada su na to izrijekom ovlašteni, u granicama date ovlasti.

Sukladno Ustavu država je dužna osigurati osobitu njegu i skrb djeci s tjelesnim i duševnim oštećenjima kada ta oštećenja u visokom stupnju tu djecu čine ovisnom o pomoći i njezi drugih osoba. Prvenstveno obveza pružanja potrebne njege pada na teret roditelja takvog djeteta, međutim država je dužna osigurati sve potrebne uvjete za ispunjenje te obveze, u koje nedvojbeno ulazi i osiguranje vremena u kojem se potrebna njega i skrb pruža.

Iz prava djeteta na posebnu skrb i njegu proizlazi i pravo jednog roditelja zahtijevati pravo na rad na pola punoga radnog vremena, ukoliko je posebna skrb i njega povezana s potrebom povećane prisutnosti roditelja u svakodnevnom životu djeteta. Kod procjene uvjeta za ostvarivanje navedenog prava, prema ocjeni ovog Suda, ne može se kao jedini kriterij utvrditi postojanje radnog odnosa s punim radnim vremenom kod oba roditelja. Pri utvrđivanju uvjeta za ostvarivanje prava na rad s polovicom punoga radnog vremena mora se uvažavati i činjenica da oba roditelja uslijed svojih radnih obveza, koje ne moraju isključivo proizlaziti iz radnog odnosa, nisu u mogućnosti posvetiti dovoljno skrbi i njege osobama u čiju korist je predmetno pravo ustanovljeno.

Radni odnos s punim radnim vremenom ne može biti osnovni i jedini uvjet za ostvarivanje prava na rad na pola punoga radnog vremena u slučajevima kada oba roditelja samostalnim radom pridonose ekonomskoj snazi obitelji u kojoj živi oboljelo dijete, jer je posebna skrb i njega povezana i s potrebom osiguranja odgovarajuće materijalne osnove obitelji. Nadležna tijela prilikom utvrđivanja uvjeta za ustanovljavanje prava jednog roditelja na dopust dužna su ocijeniti i činjenicu da uslijed obavljanja profesionalne aktivnosti oba roditelja, nisu u mogućnosti u dovoljnoj mjeri pružiti njegu i skrb djetetu kod kojeg je potreba za pojačanom brigom i njegom na zakonom određeni način utvrđena.

Sud napominje da je ovo načelno stajalište već izrazio u odluci, broj: U-II-1993/01 od 20. veljače 2002. godine (»Narodne novine«, broj 19/02.).

11. Slijedom svega iznijetoga, a utvrdivši da odredba članka 3. stavka 1. Pravilnika o uvjetima i postupku stjecanja prava na rad u skraćenomu radnom vremenu radi njege djeteta kojemu je potrebna pojačana briga i njega, u ukinutom dijelu, nije u suglasnosti s odredbom članka 59. stavka 3. Zakona o radu, te nije u suglasnosti s odredbama sadržanim u članku 61. stavku 1., članku 62. i članku 63. stavku 3. Ustava, na temelju članka 54. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02. – pročišćeni tekst), odlučeno je kao u točki I. izreke.

Utvrdivši nesuglasnost osporene odredbe u njezinom ukinutom dijelu s navedenim odredbama Ustava i Zakona o radu, Sud nije ulazio u ocjenu suglasnosti te odredbe s drugim odredbama Ustava na koje je predlagateljica u svom prijedlogu upućivala.

Odluka iz točke II. izreke utemeljena je na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-II-872/2005

Zagreb, 23. ožujka 2005.

 

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Suda

dr. sc. Petar Klarić, v. r.