USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

733

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odluči­vanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, pred­sjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom Z. L. iz O., kojeg zastupa L. M., odvjetnik iz O., na sjednici održanoj 24. veljače 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

Ukidaju se:

– presuda Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2281/00-2 od 12. listopada 2000. godine i

– presuda Općinskog suda u Osijeku broj: P-1482/97-23 od 25. svibnja 2000. godine i predmet se vraća Općinskom sudu u Osijeku na ponovni postupak.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2281/00-2 od 12. listopada 2000. godine i presude Općinskog suda u Osijeku broj: P-1482/97-2 od 25. svibnja 2000. godine.

Presudom Općinskog suda u Osijeku prihvaćen je tužbeni zah­tjev tužiteljice I. P. i naloženo je podnositelju (prvotuženiku) da isplati tužiteljici na ime naknade za korištenje stana pojedi­načno određene mjesečne iznose, sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospjelosti svakog iznosa do isplate, te da naknadi parnični trošak. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužiteljica je odbijena.

Podnositelj i tužiteljica podnijeli su žalbu protiv prvostupanjske presude. Presudom Županijskog suda u Osijeku njihove žalbe odbijene su kao neosnovane.

2. Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da je u spornom stanu stanovao temeljem suglasnosti majke tadašnje vlasnice, gospođe Z. T., s time da stan čuva i koristi dok ne bude moguć povratak podnositelja u Baranju, kao i temeljem dozvole Vojno-stambene komisije, Operativne zone Osijek od 14. svibnja 1992. godine, kao pripadnik 106. brigade HV »R«. Podnositelj ističe da iako je tužiteljica znala kako podnositelj kao prognanik stanuje u spornom stanu, »kojeg od prinudnog iseljenja štiti članak 14. Zakona o zaštiti prognanika i izbjeglica«, tužiteljica je zatražila od podnositelja isplatu naknade za korištenje spornog stana za razdoblje od kada je postala vlasnicom tog stana pa do njezinog useljenja u sporni stan.

Podnositelj smatra da su mu osporenim presudama, uslijed pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, u konkretnom slučaju povrede od­red­bi članka 164. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, broj 91/96., 68/98., 137/99. i 22/99.), članka 14. stavka 2. Zakona o statusu prognanika i izbjeglica (»Narodne novine«, broj 96/93., 39/95. i 128/99.), kao i Vjerodostojnog tumačenja članka 14. Zakona o statusu prognanika i izbjeglica (»Narodne novine«, broj 29/99.), povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 14. stavkom 2., člankom 18. stavkom 2., člankom 19. stavkom 2., člankom 26. i člankom 46. Ustava Republike Hrvatske te da je povrijeđena ustavna odredba članka 5. Ustava.

Smatrajući osporenu presudu, kao i njoj prethodeću prvostupanjsku presudu nezakonitima, podnositelj predlaže Ustavnom sudu ustavnu tužbu usvojiti te osporene presude ukinuti.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka, pribavljen je spis Općinskog suda u Osijeku broj: P-1482/97.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Prema odredbama članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može po iscrpljivanju dopuštenog pravnog puta podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova, nego poseban institut za ocjenu poje­dinačnih akata tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i pod­ručne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima, radi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom.

Slijedom navedenog, Ustavni sud tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku iz kojega su proizašle osporene odluke i unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode.

5. Iz parničnog spisa slijedi da je podnositelj, kao prognanik, 10. siječnja 1992. godine uselio u sporni stan u O., S. 61/IV i da je 14. srpnja 1992. godine od Vojno-stambene komisije dobio odobrenje za korištenje tog stana. Sporni stan bio je u vlasništvu M. Š., kako u vrijeme useljenja podnositelja, tako i u vrijeme dobivanja odobrenja za korištenje tog stana. Vlasnica stana pokrenula je 14. svibnja 1993. godine postupak pred Općinskim sudom u Osijeku pod brojem: P-1130/93, radi iselje­nja podnositelja. Postupak je pravomoćno okončan 16. lipnja 1994. godine u korist vlasnice stana. Taj stan je kupila I. P. (tužiteljica u postupku u kojemu su donesene osporene odluke) 6. svibnja 1994. godine i u to vrijeme u stanu se nalazio podnositelj sa svojom obitelji i koristio ga sve do 1. travnja 1998. godine, kada je iselio iz stana, a u posjed stana je stupila tužiteljica.

Imajući u vidu činjenicu da je tužiteljica u vrijeme kupnje stana znala da podnositelj kao prognanik koristi sporni stan u spornom razdoblju i da je podnositelj kao prognanik »zaštićen temeljem Zakona o prognanicima«, kao i činjenicu da je podnositelj u međuvremenu kupio stan u Osijeku te da su se u njemu nalazili prognanici iz Antunovca, Općinski sud u Osijeku, temeljem odredbe članka 210. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., u daljnjem tekstu: ZOO), utvrdio je da      tužiteljici pripada pravo na naknadu za podnositeljevo korištenje spornog stana za razdoblje od 6. svibnja 1994. godine do 1. travnja 1998. godine, prema izračunu visine najamnine upravnog odjela za stambeno-komunalno gospodarstvo.

Odredbama članka 210. ZOO-a propisano je:

»Kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.«

Slijedom iznesenog, Općinski sud u Osijeku ocijenio je da se podnositelj ne može pozivati na status poštenog posjednika budući da je, temeljem pravomoćne presude kojom mu je naloženo iseljenje, znao da tuđu stvar (osporeni stan) koristi za svoju korist, u smislu odredbe članka 210. ZOO-a, te da je dužan tu korist (zaštićenu najamninu za korištenje stana), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama isplatiti tužiteljici.

Takvo pravno stajalište zauzeo je i Županijski sud u Osijeku te je utvrdio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilo utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio mjerodavne odredbe materijalnog prava.

6. U ustavnosudskom postupku Ustavni sud je, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, utvrdio da osporene presude Općinskog suda u Osijeku i Županijskog suda u Osijeku ne udovoljavaju zahtjevima koji moraju biti ispunjeni da bi podnositelju bila osigurana Ustavom zajamčena jednakost pred zakonom propisana odredbom članka 14. stavka 2. Ustava. Pri tome je Ustavni sud polazio od mjerodavnih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Zakona o statusu prognanika i izbjeglica.

Odredbom članka 164. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je:

Pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

Hrvatski državni sabor, 12. ožujka 1999. godine, dao je Vjerodostojno tumačenje članka 14. Zakona o statusu prognanika i izbjeglica (Izmjenama i dopunama »Narodne novine«, 39/95. stavak 2. izmijenjen, a stavak 7. dodan, Izmjenama i dopunama »Narodne novine«, broj 128/99. stavci 2. i 7. brisani), kojim je utvrdio da se prognanici i izbjeglice smatraju poštenim, zakonitim i istinitim posjednicima u smislu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te da, stoga, nisu dužni davati naknadu za korištenje kuće ili stana jer su bili korisnici na temelju valjane pravne osnove.

Prema utvrđenjima Općinskog suda u Osijeku, podnositelj je koristio sporni stan na temelju akta nadležnog tijela državne vlasti Republike Hrvatske, odnosno odobrenja Vojno-stambene komisije od 14. srpnja 1992. godine. Takvo odobrenje, kao valjana pravna osnova, daje ovlaštenje podnositelju, koji u konkretnom slučaju ima pravni položaj poštenog posjednika, za korištenje spornog stana. Kako kao pošten, zakonit i istinit posjednik tuđe stvari, u smislu odredbe članka 164. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, podnositelj nije dužan dati naknadu za korištenje, odnosno uporabu stvari u vlasništvu treće osobe, to je prema ocjeni Ustavnog suda osporenim presudama podnositelju povrijeđeno jamstvo jednakosti svih pred zakonom.

Ustavni sud u odlukama, broj: U-III-1764/2000 od 24. ožujka 2004. godine (»Narodne novine«, broj 183/02.) i broj: U-III-577/2003 od 2. listopada 2003. godine (»Narodne novine«, broj 183/03.) izrazio je stajalište u vezi s pravom prognanika na korištenje nekretnina u vlasništvu drugih osoba, koje pravo mora biti utemeljeno na valjanoj pravnoj osnovi.

U odluci broj: U-III-1764/2000 tako je istaknuto: »Vjerodostojnim tumačenjem članka 14. Zakona o statusu prognanika i izbjeglica (»Narodne novine«, broj 29/99), utvrđeno je da se prog­nanici i izbjeglice smatraju poštenim, zakonitim i istinitim posjednicima u smislu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te da stoga isti nisu dužni davati naknadu za korištenje kuće ili stana, jer su bili korisnici na temelju valjane pravne osnove.«

Polazeći od navedenog, navode podnositelja istaknute u us­tav­noj tužbi, kojima upućuje na mjerodavne propise o vlasničkim odnosima, u konkretnom slučaju odredbu članka 164. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Sud cijeni ustav­nopravno relevantnim.

7. Odredbom članka 18. stavka 1. Ustava propisano je:

Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.

Razmatrajući navode ustavne tužbe o povredi prava na žalbu, Ustavni sud utvrdio je da oni nisu osnovani budući da je podnositelj iscrpio pravni put podnošenjem žalbe Županijskom sudu u Osijeku, koji je meritorno odgovorio na sve žalbene razloge.

8. Odredbom članka 19. stavka 2. Ustava propisano je:

Zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

U konkretnom slučaju, osporene odluke nisu donijela upravna tijela ili tijela koja imaju javne ovlasti, a protiv čijih poje­dinačnih akata Ustav jamči sudsku kontrolu zakonitosti, već su one donesene od strane tijela sudbene vlasti u parničnom postupku na koje se odredba članka 19. stavka 2. Ustava ne odnosi. Stoga je i ovaj prigovor podnositelja ocijenjen neosnovanim.

9. Odredbom članka 26. Ustava propisano je:

Svi su državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.

Ta Ustavom zajamčena procesna garancija, koju Ustav ustanovljava u korist stranaka, obvezuje nadležna tijela da u sudskim, upravnim ili u postupcima pred drugim tijelima koja imaju javne ovlasti prema strankama postupaju jednako, neovisno o njihovoj državljanskoj pripadnosti.

Slijedom iznesenog, polazeći od sadržaja članka 26. Ustava i imajući u vidu činjenicu da je podnositelj ustavne tužbe hrvatski državljanin te da su sve stranke u sudskim postupcima koji su prethodili ovom ustavnosudskom postupku hrvatski državljani, Ustavni sud utvrđuje da u konkretnom slučaju članak 26. Ustava nije mjerodavan jer ne sadrži ustavno pravo koje bi, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, moglo biti povrijeđeno.

10. Odredbom članka 46. Ustava propisano je:

»Svatko ima pravo slati predstavke i pritužbe, davati prijedloge državnim i drugim javnim tijelima i dobiti na njih odgovor.«

Što se tiče povrede te odredbe, koja je ustavnom tužbom također istaknuta, napominje se da se navedena ustavna odredba ni na koji način ne odnosi na obveznopravne zahtjeve u parničnom postupku radi naknade štete.

11. U odnosu na povredu odredbe članka 5. Ustava, za istaknuti je da navedena ustavna odredba ne može biti osnova za pružanje ustavnosudske zaštite budući da ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom, u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.

12. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona odlučeno je kao u izreci.

Objava ove odluke temelji se na članku 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-1697/2000
Zagreb, 24. veljače 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.