USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

732

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlu­či­vanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, pred­sjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrko­njić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi N. P. iz Z., kojeg zastupa A. N., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 24. veljače 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Županijski sud u Velikoj Gorici dužan je donijeti odluku o žalbi protiv rješenja Općinskog suda u Samoboru, broj: P-749/92 od 4. ožujka 2004. godine u najkraćemu mogućem roku, ali ne duljem od šest (6) mjeseci, računajući od prvoga idućeg dana nakon dana objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Us­tav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02., 49/02. – pročišćeni tekst), podnositelju ustavne tužbe, N. P. iz Z., V. V. 20, određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01. – pročišćeni tekst), u iznosu od 7.800,00 kn.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca, od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositelj je, 22. travnja 2002. godine, podnio ustavnu tužbu temeljem članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02., 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) radi nedonošenja odluke suda u razumnom roku.

U ustavnoj tužbi navodi da je 23. studenoga 1992. godine Općinskom sudu u Samoboru, pod brojem: P-749/92, podnio tužbu protiv Republike Hrvatske radi naknade štete prouzročene miniranjem obiteljske kuće u P. b. 15a, općina S., koju je u kolovozu 1992. godine razorio nepoznati počinitelj.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Ustavni sud je u ustavnosudskom postupku, pokrenutom temeljem članka 63. Ustavnog zakona, utvrdio sljedeće činjenice koje su pravno relevantne za odlučivanje o povredi ustavnog prava podnositelja, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske:

– 23. studenoga 1992. podnositelj je pokrenuo postupak pred Općinskim sudom u Samoboru protiv Republike Hrvatske i Grada Zagreba tužbom radi naknade štete, prouzročene miniranjem obiteljske kuće u P. b. 15a, koju je u kolovozu 1992. godine razorio nepoznati počinitelj,

– održana su dva ročišta: 22. prosinca 1992. i 24. studenoga 1993. godine,

– 2. veljače 1999. godine doneseno je rješenje o prekidu postupka,

– do dana podnošenja ustavne tužbe, 22. travnja 2002. godine, postupak je i dalje bio u prekidu,

– rješenjem Općinskog suda u Samoboru broj: P-794/92 od 8. siječnja 2004. godine postupak je nastavljen,

– dana 4. ožujka 2004. godine, prvostupanjski sud se rješenjem oglasio nenadležnim, ukinuo provedene radnje i odbacio tužbu,

– podnositelj je izjavio žalbu protiv tog rješenja 10. ožujka 2004. godine,

– spis je proslijeđen Županijskom sudu u Velikoj Gorici na odluku 12. studenoga 2004. godine.

3. PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

3.1. Podnositelj je pokrenuo postupak pred Općinskim sudom u Samoboru 23. studenoga 1992. godine tužbom podnesenom temeljem članka 180. Zakona o obveznim odnosima (»Na­rod­ne novine«, broj 53/91., 73/91., 3/94.), koji je glasio:

»Članak 180.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.«.

Zakonom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 7/96.), koji je stupio na snagu 3. veljače 1996. godine, bilo je propisano:

»Članak 1.

U Zakonu o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 53/91., 73/91. i 3/94.) članak 180. briše se.

Članak 2.

Postupci za naknadu štete pokrenuti po odredbama članka 180. Zakona o obveznim odnosima, prekidaju se.

Postupci iz stavka 1. ovoga članka nastavit će se nakon što se donese poseban propis kojim će se urediti odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata.«.

Zakonom o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 112/99), koji je stupio na snagu 6. studenoga 1999. godine, bilo je propisano:

»Članak 2.

Obvezuje se Vlada Republike Hrvatske da posebne zakone iz članka 1. (članka 184.a. stavka 2. i 184.b. stavka 2.) ovoga Zakona, te članka 2. stavka 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 7/96.) podnese radi donošenja najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.«.

3.2. Hrvatski sabor, na sjednici održanoj 14. srpnja 2003. godine, donio je Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (»Narodne novine«, broj 117/03.), koji je stupio na snagu 31. srpnja 2003. godine, a kojim je propisano:

»Članak 10.

Sudski postupci radi naknade štete prekinuti stupanjem na snagu Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 7/96.) nastavit će se po odredbama ovoga Zakona.«.

Iz navedenog slijedi da je Zakonom o izmjeni Zakona o ob­vez­nim odnosima određen prekid postupaka u kojima je odlu­čivano o naknadi štete, nastale uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, do stupanja na snagu Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, odnosno da je navedenim zakonom bilo određeno da se spomenuta vrsta postupaka mora prekinuti tijekom razdoblja od sedam (7) godina, pet (5) mjeseci i dvadeset pet (25) dana.

3.3. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu temeljem članka 63. Ustavnog zakona zbog povrede ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

Članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske propisuje:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama (...).«.

Članak 63. Ustavnog zakona propisuje:

»Članak 63.

(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke (...) nije u razumnom roku odlučio sud (...).

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama (...) podnositelja. Rok za donošenje akta počinje teći idućeg dana od dana objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«.

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama podnositelja (...) nije odlučio u razumnom roku. Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.«.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Povredu ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku Ustavni sud razmatra u svjetlu osobitih okolnosti svakoga pojedinog slučaja.

Razmatrajući navode ustavne tužbe i dokumentaciju koja prileži tužbi, Ustavni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za postupanje u smislu odredbi članka 63. Ustavnog zakona.

4.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Podnositelj ustavne tužbe pokrenuo je parnični postupak radi naknade štete 23. studenoga 1992. godine. Ustavna tužba podnijeta je 22. travnja 2002. godine. Ustavni sud utvrđuje da je od dana pokretanja parničnog postupka do dana podnošenja ustavne tužbe proteklo ukupno devet (9) godina, četiri (4) mjeseca i dvadeset devet (29) dana.

Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku čini dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola broj: 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narod­ne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak, u daljnjem tekstu: Europska konvencija), a to je 5. studenoga 1997. godine. Pravo na do­nošenje sudske odluke u razumnom roku je ustavno pravo u Republici Hrvatskoj od 9. studenoga 2000. godine. Ispitivanje razumnosti trajanja sudskih postupaka prije 5. studenoga 1997. godine, u pravilu, ne bi moglo biti predmetom ustavnosudskih postupaka temeljenih na članku 63. Ustavnog zakona jer u dotadašnjem pravnom poretku Republike Hrvatske takvo pravo nije postojalo.

Stoga, računajući od 5. studenoga 1997. do dana podnošenja ustavne tužbe, pravno relevantno razdoblje, koje Ustavni sud razmatra u konkretnom ustavnosudskom postupku, obuhvaća četiri (4) godine, pet (5) mjeseci i sedamnaest (17) dana.

4.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Prema članku 117. stavku 3. Ustava Republike Hrvatske, sudovi sude na temelju Ustava i zakona.

Prekid parničnog postupka u predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Samoboru pod brojem: P-749/92 nastupio je po sili zakona (ex lege) 3. veljače 1996. godine, stupanjem na snagu Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima.

Donoseći rješenje o prekidu postupka 2. veljače 1999. godine, Općinski sud u Samoboru postupio je u skladu sa zakonom, a njegovo rješenje o prekidu postupka imalo je deklaratorno značenje.

Tim Zakonom određeni prekid postupka, do donošenja novog propisa, onemogućio je nadležni sud da tijekom prekida poduzima radnje usmjerene na rješavanje podnesenoga tužbenog zahtjeva te da odluči o tom zahtjevu.

4.3. UTJECAJ ZAKONOM ODREĐENOG PREKIDA POSTUPKA NA POVREDU USTAVNOG PRAVA

U ovoj pravnoj stvari Ustavni sud ocjenjuje postoje li, zbog zakonom određenog prekida postupka, pretpostavke za postupanje Suda u skladu s člankom 63. stavkom 1. Ustavnog zakona te je li zbog takvog prekida postupka povrijeđeno člankom 29. stavkom 1. Ustava zajamčeno pravo podnositelja da o njegovim pravima i obvezama u razumnom roku odluči neovisni i nepristrani sud.

U svezi s pitanjem postojanja pretpostavke za postupanje u skladu s člankom 63. stavkom 1. Ustavnog zakona, u slučaju zakonom određenog prekida postupka, Sud smatra da se tako određenim prekidom postupka može povrijediti člankom 29. stav­kom 1. Ustava zajamčeno pravo na suđenje u razumnom roku. Naime, tijekom zakonom određenog prekida nadležni sud ne može postupati pa ako je takav prekid neopravdano dugotrajan može doći do povrede prava na suđenje u razumnom roku. Iako se u ovom slučaju neodlučivanje u razumnom roku ne može pripisati sudu, već je posljedica intervencije zakonodavca u započeti sudski postupak, takvom se intervencijom može povrijediti pravo na suđenje u razumnom roku. Stoga postoje odredbama članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona utvrđene pretpostavke za postupanje po podnesenoj ustavnoj tužbi i prije nego što je iscrpljen pravni put.

U svezi s pitanjem je li u ovom slučaju došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, Sud utvrđuje da je u uvjetima podnošenja, temeljem članka 180. Zakona o obveznim odnosima, velikog broja tužbi protiv Republike Hrvatske za naknadu štete prouzročene terorističkim aktima, a kojima su potraživani relativ­no značajni iznosi naknada šteta, postojalo opravdanje za dodatno zakonsko uređenje te odgovornosti pa i za određivanje prekida započetih postupaka do donošenja novog propisa. Međutim, tako određeni prekid postupka svojim trajanjem nije smio onemogućiti ostvarivanje Ustavom zajamčenog prva na suđenje u razumnom roku. O navedenom ograničenju vodio je računa i Hrvatski sabor kada je na sjednici,  održanoj 22. listopada 1999. godine, obvezao Vladu Republike Hrvatske da najkasnije u roku od šest mjeseci podnese Saboru prijedlog zakona kojim će se urediti to pitanje. Nakon proteka zakonom određenog roka, u kojemu je Vlada bila  dužna Hrvatskom saboru podnijeti prijedlog novog zakonskog uređenja i time omogućiti nastavak prekinutih postupaka, podnositelj je bio u neizvjesnosti hoće li se i kada nastaviti prekinuti postupak.

Vodeći računa o svim ovim okolnostima te o činjenici da je zakonom određen prekid sudskog postupka radi naknade štete prouzročenih terorističkim aktima i javnim demonstracijama trajao sedam (7) godina, pet (5) mjeseci i dvadeset pet (25) dana te da je prekid obuhvatio cjelokupno pravno relevantno razdoblje od stupanja na snagu Europske konvencije do podnošenja ustavne tužbe u trajanju od četiri (4) godine, pet (5) mjeseci i sedamnaest (17) dana, Ustavni sud utvrđuje da je takvim, zakonom određe­nim, prekidom postupka povrijeđeno člankom 29. stavkom. 1. Ustava zajamčeno pravo podnositelja da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama. Takvim, zakonom određenim, prekidom pos­tupka u ovom je slučaju podnositelju povrijeđeno i pravo na pristup sudu, koji je dio prava na sud, također zajamčenog odredbom članka 29. stavka 1. Ustava o temeljnome ljudskom pravu na pravično suđenje.

5. Imajući u vidu sve navedene činjenice i okolnosti, u smislu odredbe članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

6. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

7. Predsjednik Županijskog suda u Velikoj Gorici dužan je dostaviti Ustavnom sudu pisanu obavijest o datumima donošenja i otpreme odluke u roku od osam (8) dana od dana njene otpreme, a najkasnije osam (8) dana od isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke.

8. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-866/2002
Zagreb, 24. veljače 2005.

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.