USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

635

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, pred­sjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, rješavajući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 9. veljače 2005., donio je

RJEŠENJE

I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 30. stavaka 1. i 2. Zakona o najmu stanova (»Narodne novine«, broj 91/96., 48/98. i 66/98.).

II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Predlagatelji: 1) Samostalna udruga stanara, Zagreb, i Savez stanara Dalmacije, Split, koje zastupa opunomoćenica Dafinka Večerina, odvjetnica iz Zagreba, 2) Kata Đorđevski iz Dubrovnika, 3) Katica Capursi iz Dubrovnika, 4) Marija Kralj iz Dubrovnika, 5) Ivan Kulundžić iz Zagreba, 6) Tomislav Wyroubal iz Zagreba, 7) Mileva Veselić iz Zagreba, 8) Vlaho Moretti iz Dubrovnika, 9) Slavica Dravoj iz Zagreba, 10) Ivan Halec iz Zagreba, 11) Stjepan Stanić iz Zagreba, 12) Nada Orsag iz Zagreba, 13) Marija Kovačić iz Zagreba, 14) Paula Knežević iz Zagreba, 15) Marija Stojanac iz Zagreba, 16) Bosiljka Di Leo iz Dubrovnika, 17) Marija Štiglić iz Zagreba, 18) Ružica Markač iz Zagreba, 19) Ksenija Pleša Auguštin iz Zagreba, 20) Nada Živalj iz Dubrovnika, 21) Zvonko Vlahek iz Zagreba, 22) Vinka Žuvela iz Dubrov­nika, 23) Mira Tartaglia Kelemen iz Zagreba, 24) Adam Benović iz Dubrovnika, 25) Đurđa Sopčić iz Zagreba, 26) Dimitris, Aleksandar, Nevenka i Rosa Stefanov iz Zagreba, 27) Renata Pečnjak iz Zagreba, 28) Hamza Kreso iz Dubrovnika, 29) Josip Bačić iz Dubrovnika, 30) Mirjana Zec iz Dubrovnika, 31) Zdenka Talijić iz Dubrovnika, 32) Marija Knego iz Dubrovnika, 33) Desanka Marković iz Zagreba, 34) Ratimir Volarić iz Zagreba, 35) Nives Kovačić iz Zagreba, 36) Natalija Kovačević iz Zagreba, 37) Branko Sorić iz Zagreba, 38) Vlaho i Marija Bonić iz Dubrovnika, 39) Jakica Konjhodžić iz Dubrovnika, 40) Nirvana Taslaman iz Dubrovnika, 41) Hristijana Krstić-Strika iz Dubrovnika 42) Marija Pavličević iz Dubrovnika, 43) Franjo Ruso iz Dubrovnika, 44) Barbara Schneider iz Zagreba, 45) Branka Müller iz Zagreba, 46) Elizabeta, Zvonimir, Vjekoslav i Doroteja Gregurić iz Zagreba, 47) Baldo Čupić iz Dubrovnika, 48) Lovro Manestar iz Zagreba, 49) Žarko Grego iz Dubrovnika, 50) Marija Roko iz Dubrovnika, 51) Nikola Mirošević iz Dubrovnika, 52) Antica Stupin iz Dubrovnika, 53) Mladen Ercegović iz Dubrovnika, 54) Miljenko Vikić iz Dubrovnika, 55) Miše Milovčević iz Dubrovnika, 56) Marija Škrgatić iz Zagreba, 57) Miro Tomasović iz Dubrovnika, 58) Tito Saletto iz Zagreba, 59) Ignata Muhoberac iz Dubrovnika, 60) Zdenko Jakovina iz Zagreba, 61) Stanka Brešan iz Dubrovnika, 62) Mladen Bušelić iz Dubrovnika, 63) Katarina Goić iz Dubrovnika, 64) Marija Napica iz Dubrovnika, 65) Josip Butković iz Dubrovnika, 66) Ivo Brajević iz Dubrovnika, 67) Dora Fiorenini iz Dubrovnika, 68) Marija Vicić iz Dubrovnika, 69) Ivanka Bašić iz Zagreba, 70) Božica Sinković iz Dubrovnika, 71) Refija Bakšić iz Dubrovnika, 72) Viktorija Pešić iz Dubrovnika, 73) Marija Beno iz Dubrovnika, 74) Vedran Matić iz Dubrovnika, 75) Vera Matušić iz Dubrovnika, 76) Draga Udović iz Dubrovnika, 77) Pavo Kalinić iz Dubrovnika, 78) Milorad Salata iz Dubrovnika, 79) Marija Gjuraš iz Dubrovnika, 80) Marija Staničić iz Dubrovnika, 81) Dubravka Cvjetković iz Dubrovnika, 82) Bosiljka Vujević iz Dubrovnika, 83) Aleksandar Novaković iz Dubrovnika, 84) Dušanka Čubrilo iz Dubrovnika, 85) Igor Milošević iz Dubrovnika, 86) Darko Glanz iz Dubrovnika, 87) Davor Šolić iz Zagreba, 88) Frano Kisić iz Dubrovnika, 89) Anđelka Maslić iz Zagreba, 90) Đurđica Bratičević iz Dubrovnika, 91) Ana Mozara iz Dubrovnika, 92) Goran Pečarević iz Dubrovnika, 93) Valerija Seko iz Dubrovnika, 94) Rajka Vrhovnik iz Zagreba, 95) Nada Renko iz Dubrovnika, 96) Tomo Kuljiš iz Dubrovnika, 97) Kristo Paskojević iz Dubrovnika, 98) Vinka Lujak iz Dubrovnika, 99) Šuhreta Strinić iz Dubrovnika, 100) Ajnija Salman iz Dubrovnika, 101) Nediljka Jeić iz Dubrovnika, 102) Darinka Šoć-Novačić iz Zagreba, 103) Berislav Veršić iz Dubrovnika i 104) Kate Muhoberac iz Dubrovnika, podnijeli su prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustav­om članka 30. stavaka 1. i 2. Zakona o najmu stanova (»Narodne novine«, broj 91/96., 48/98. – Odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-762/1996 i dr., 66/98. – Ispravak Odluke i rješenja Ustavnog suda; u daljnjem tekstu: Zakon).

2. Osporene odredbe članka 30. stavaka 1. i 2. Zakona glase:

(1) Danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaje stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema propisima koji su vrijedili do stupanja na snagu ovoga Zakona.

(2) Osobe iz stavka 1. ovoga članka danom stupanja na snagu ovoga Zakona stječu prava i obveze najmoprimca.

3. Predlagatelji pod 1) opisuju povijest i načine stjecanja stanarskog prava, a navode da je jedno od osnovnih obilježja tog prava njegova trajnost čije je značenje i važnost razvidno iz činjenice da je ono bilo ustavno pravo. Ističu da su prema ranijim propisima osobe koje su stekle stanarsko pravo na stanu u vlasništvu građana imale ista prava i dužnosti kao i osobe koje su to pravo stekle na stanu u društvenom vlasništvu, a u prilog toj tvrdnji ukazuju i na obrazloženje odluke Ustavnog suda od 29. siječnja 1997. Također navode da zbog svojstva nositelja stanarskog prava na stanu na kojem postoji pravo vlasništva, nisu mogli sudjelovati u natječajima za stjecanje stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu, ni za dodjelu stambenih kredita u radnoj organizaciji. Ukazuju da je u postupku pretvorbe stanarskog prava u pravo vlasništva oko 97% nositelja toga prava dobilo pravo i mogućnost otkupa stana, a samo oko 3% nije dobilo to pravo i mogućnost, jer su im oni uskraćeni osporavanim odredbama Zakona, pa su stekli samo pravni položaj kandidata za zaštiće­nog najmoprimca.

Dalje ukazuju na odluku Ustavnog suda broj: U-I-762/1996 i dr. od 31. ožujka 1998., kojom nije prihvaćen prijedlog za ocjenu istih osporenih odredaba, za koju smatraju da nije uvjerljiva niti prihvatljiva, posebno u odnosu na odredbu članka 3. stavka 2. Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, broj 51/85., 42/86., 22/92. i 70/93.), prema kojoj prava i dužnosti iz stavka 1. toga članka (prava i dužnosti nositelja stanarskog prava na stanu u društvenom vlasništvu) ima i osoba koja je po ranijim propisima stekla stanarsko pravo na stanu u vlasništvu građana. Smatraju, dakle, da sadržaj stanarskog prava i pravni položaj nositelja stanarskog prava nije ovisio o davatelju stana na korištenje, a ipak nositeljima stanarskog prava na stanu u vlasništvu građana nije na jednak način uređen stambeni položaj kao onima na stanu u društvenom vlasništvu, čime su utvrđene dvije kategorije nositelja stanarskog prava koje nisu u ravnopravnom položaju i prvima se čak oduzima, odnosno ukida zakonom stečeno stanarsko pravo.

Smatraju da osporene odredbe nisu u suglasnosti s odredbama članka 3. u dijelu koji se odnosi na jednakost kao najvišu vrednotu ustavnog poretka Republike Hrvatske, članka 14. stavka 2., članka 30., članka 35. i članka 61. stavka 1. Ustava.

Predlagatelji pod 2) do 104), navode da su oni ugovorima stekli stanarsko pravo na stanovima u vlasništvu građana te da je to pravo po zakonu trajno (zauvijek) obuhvaćalo glavne vlasničke ovlasti uporabe, posjeda i dr., koje su zakonom bile trajno (zauvijek) oduzete od nominalnog vlasnika, pa ocjenjuju da je stanarsko pravo bilo na temelju zakona veće, jače i oko deset puta vrednije od vlasništva nominalnog vlasnika. Ukazuju i na odredbu članka 48. stavka 1. Zakona, prema kojoj u slučaju da je vlasnik stana otkupio drugi stan prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, broj 43/92. – pročišćeni tekst, 69/92., 25/93., 48/93., 2/94., 44/94., 58/95., 11/96., 11/97. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 68/98., 96/99. (Uredba), 120/00. (Uredba), 94/01. (Uredba) i 78/02. (Uredba) – u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji), nositelj stanarskog prava ima pravo otkupiti stan prema odredbama Zakona o prodaji.

Dalje navode da odredba članka 48. stavka 1. Ustava nema povratno djelovanje, niti određuje povrat imovine ili vlasništva oduzetog u SFRJ, već samo jamči onakvo vlasništvo kakvo je postojalo kad je taj Ustav stupio na snagu, pa zaključuju da i nositelju stanarskog prava jamči onaj dio vlasništva (vlasničkih prava) koja su mu po zakonu trajno (zauvijek) pripala.

Konačno, predlagatelji ističu da svoje stanarsko pravo na stanovima u vlasništvu temelje na sklopljenim ugovorima kojima su stekli to pravo, a koji se u skladu s odredbama članka 2. stavka 2. i članka 6. Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 2/04. i 5/04.) trebaju poštivati bez diskriminacije. Smatraju da su osporene odredbe Zakona protivne obvezi poštivanja ugovora kojima su stekli stanarsko pravo prije 31. prosinca 1990., koja obveza je utvrđena u člancima 2. i 6. Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije.

Predlažu ukinuti osporene odredbe Zakona.

Prijedlozi nisu osnovani.

4. Ustavni sud već je ocjenjivao suglasnost članka 30. stavaka 1. i 2. Zakona s člankom 3. Ustava u dijelu koji se odnosi na jednakost, vladavinu prava i nepovredivost vlasništva kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, te s člancima 14. stavkom 2., 16., 48. i 50. Ustava.

Rješenjem broj: U-I-762/1996 i dr. od 31. ožujka 1998., objavljenim u »Narodnim novinama«, broj 48/98., te rješenjem broj: U-I-339/1998 od 20. svibnja 1998., nije prihvaćen prijedlog za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba Zakona s navedenim člancima Ustava.

Prema članku 54. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Repub­like Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02., 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), Ustavni sud može ocjenjivati suglasnost zakona s Ustavom i u slučaju kada je određeni zakon već ranije bio predmetom ustavnosudske ocjene.

Od donošenja navedenih rješenja do odlučivanja o prijedlozima koji su predmet ovoga ustavnosudskog postupka, međutim, Ustavni sud nije u pogledu osporenih odredaba Zakona utvrdio nove okolnosti koje bi dovele do promjene njegova pravnog stajališta izraženog u navedenim rješenjima, niti su predlagatelji, s druge strane, naveli nove ustavnopravno relevantne razloge zbog kojih bi Ustavni sud utvrdio osnovanim pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba Zakona s člancima 3., 14. stavkom 2., 48. i 50. Ustava.

5. Predlagatelji osporavaju suglasnost članka 30. stavaka 1. i 2. Zakona i s člancima 35. i 61. stavkom 1. Ustava, koji propisuju da se svakom jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, odnosno da je obitelj pod osobitom zaštitom države.

Polazeći od sadržaja osporenih odredaba Zakona, kojima se mijenja pravni položaj dotadašnjih stanara na način da im ex lege prestaju dotadašnja stanarska prava na stanovima u vlasništvu trećih osoba, ali da istodobno na tim istim stanovima oni stječu prava i obveze najmoprimaca, Ustavni sud nije utvrdio njihovu nesuglasnost s navedenim člancima Ustava.

Ustavni sud napominje da je osporene odredbe Zakona u odnosu na eventualnu povredu prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života, čije je jamstvo sadržano u članku 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 9/99. – ispravak, 14/02.; u daljnjem tekstu: Europska konvencija), već ispitao Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: Europski sud) u Odluci o dopuštenosti zahtjeva broj 43447/98. od 16. ožujka 2000., kojom je kao očito neutemeljen utvrđen nedopuštenim zahtjev B. S. iz Z. U toj je Odluci Europski sud utvrdio sljedeće:

»Sud primjećuje da su stanovi u kojima podnositelji zahtjeva žive i na kojima su imali stanarsko pravo uvijek bili u privatnom vlasništvu, a podnositelj zahtjeva ne osporava tu činjenicu. (...) Sud podsjeća da prava zajamčena na temelju članka 8. Konvencije ne obuhvaćaju pravo kupiti određenu imovinu, i to dom, nego da članak 8. samo štiti pravo osobe na poštivanje njezinoga sadašnjeg doma. (...) Sud međutim primjećuje da je, prema pobijanom Zakonu, zaštita osoba u položaju podnositelja zahtjeva prilično široka. (...) Stoga nema nikakve naznake da je dotičnim Zakonom per se povrijeđeno poštivanje doma i obiteljskog života osobe u položaju podnositelja zahtjeva. (...)«.

6. Podnositelji osporavaju suglasnost članka 30. stavaka 1. i 2. Zakona i s člankom 30. Ustava.

Prema odredbi članka 30. Ustava, kaznena osuda za teška i osobito nečasna kaznena djela može, u skladu sa zakonom, imati za posljedicu gubitak stečenih ili zabranu stjecanja na određeno vrijeme nekih prava na obavljanje određenih poslova, ako to zahtijeva zaštita pravnog poretka.

Ustavni sud nije utvrdio po kojoj bi se osnovi mogla ocjenjivati suglasnost osporenih odredbi članka 30. stavaka 1. i 2. Zakona s člankom 30. Ustava, jer je očito da ta ustavna odredba za konkretan slučaj nije mjerodavna.

7. Konačno, podnositelji ističu kako su osporenim odredbama članka 30. stavaka 1. i 2. Zakona diskriminirani suprotno odredbama članaka 2. stavka 2. i 6. Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije (u daljnjem tekstu: Aneks G Ugovora).

Hrvatski sabor je Ugovor o pitanjima sukcesije, potpisan u Beču 29. lipnja 2001., potvrdio Zakonom o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije, koji je objavljen u »Narodnim novinama – Međunarodni ugovori«, broj 2/2004. Ugovor je stupio na snagu 2. lipnja 2004. godine (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 5/2004.).

Članci 2., 6. i 8. Aneksa G Ugovora glase:

Aneks G

Privatna imovina i stečena prava

Članak 2.

 (1) (a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se, te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivalište tih osoba. To uključuje osobe koje su, nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne u državi sljednici. Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.

 (b) Bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. prosinca 1990. i zaključen pod prisilom ili protivno pododjeljku (a) ovoga članka, bit će ništav.

 (2) Svi ugovori sklopljeni od strane građana ili drugih prav­nih osoba SFRJ do 31. prosinca 1990., uključujući one sklopljene s javnim poduzećima, poštovat će se bez diskriminacije. Države sljednice omogućit će izvršavanje obveza na temelju takvih ugovora tamo gdje je izvršenje takvih ugovora bilo spriječeno raspadom SFRJ.

Članak 6.

Domaće zakonodavstvo svake države sljednice glede stanarskog prava primjenjivat će se podjednako na osobe koje su bile državljani SFRJ i koje su imale to pravo, bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovinsko stanje, rođenje ili drugi položaj.

Članak 8.

Gore navedene odredbe ovoga Aneksa ne dovode u pitanje bilo koja jamstva nediskriminacije povezana s privatnom imovinom i stečenim pravima koja postoje u domaćem zakonodavstvu država sljednica.

Članak 2. Aneksa G Ugovora nije mjerodavan u konkretnom slučaju. Odredba članka 2. stavka 2. Aneksa G Ugovora, na koju se podnositelji osobito pozivaju, obvezuje države sljednice da sve ugovore sklopljene od strane građana ili drugih pravnih osoba SFRJ do 31. prosinca 1990., uključujući one sklopljene s javnim poduzećima, poštuju bez diskriminacije. Ta obveza, međutim, nikako ne pretpostavlja i obvezu država sljednica da zadrže u nacionalnom zakonodavstvu pravne institute socijalističkog ure­đe­nja bivše SFRJ koji su suprotni temeljnim jamstvima sloboda i prava čovjeka i građanina zajamčenim Ustavom Republike Hrvatske, među koje institute pripada i stanarsko pravo, uključujući i ugovore na temelju kojih se ono stjecalo.

Ustavni sud u tom smislu naglašava da je dotadašnji pravni položaj svih nositelja stanarskih prava preveden u položaj zaštiće­nih najmoprimaca po sili Zakona o najmu stanova, bez diskriminacije bilo koga od njih po bilo kojoj osnovi, čime su i svi dotadašnji ugovori o davanju stanova na korištenje i stjecanju stanarskih prava također prestali važiti ex lege, što je u skladu s člancima 6. i 8. Aneksa G Ugovora.

Aneks G Ugovora može biti mjerodavan u konkretnom slučaju samo u pitanju imaju li osporene odredbe Zakona, kao dio domaćeg zakonodavstva, neposredne ili posredne diskriminacijske učinke po osnovi spola, rase, boje kože, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovinskom stanju, rođenju ili drugom položaju prema bilo kojoj osobi koja je bila državljanin SFRJ u položaju nositelja stanarskog prava, u kojem bi slučaju bile suprotne članku 6. Aneksa G Ugovora. Budući da osporene odredbe Zakona nemaju nikakve neposredne ili posredne diskriminacijske učinke u smislu članka 6. Aneksa G Ugovora, Ustavni sud taj dio prijedloga podnositelja ocjenjuje očito neutemeljenim.

8. Sukladno navedenom, temeljem članka 43. stavka 1. Ustav­nog zakona, riješeno je kao u izreci.

Objava ovog rješenja temelji se na članku 29. stavku 1. Ustav­nog zakona.

Broj: U-I-993/2003, U-I-3243/2004, U-I-3272/2004, U-I-3274/2004, U-I-3290/2004,

U-I-3298/2004, U-I-3300/2004, U-I-3304/2004, U-I-3306/2004, U-I-3321/2004, U-I-3323/2004, U-I-3338/2004, U-I-3340/2004, U-I-3344/2004, U-I-3352/2004, U-I-3356/2004, U-I-3360/2004, U-I-3365/2004, U-I-3386/2004, U-I-3399/2004, U-I-3413/2004, U-I-3434/2004, U-I-3436/2004, U-I-3464/2004, U-I-3479/2004, U-I-3482/2004, U-I-3485/2004, U-I-3493/2004, U-I-3513/2004, U-I-3516/2004, U-I-3518/2004, U-I-3520/2004, U-I-3522/2004, U-I-3526/2004, U-I-3529/2004, U-I-3532/2004, U-I-3536/2004, U-I-3539/2004, U-I-3568/2004, U-I-3570/2004, U-I-3575/2004, U-I-3580/2004, U-I-3587/2004, U-I-3606/2004, U-I-3608/2004, U-I-3618/2004, U-I-3622/2004, U-I-3629/2004, U-I-3647/2004, U-I-3649/2004, U-I-3655/2004, U-I-3680/2004, U-I-3696/2004, U-I-3735/2004, U-I-3770/2004, U-I-3787/2004, U-I-3799/2004, U-I-3859/2004, U-I-3864/2004, U-I-3868/2004, U-I-3880/2004, U-I-3882/2004, U-I-3844/2004, U-I-3886/2004, U-I-3908/2004, U-I-3913/2004, U-I-3915/2004, U-I-3925/2004, U-I-3930/2004, U-I-3945/2004, U-I-3977/2004, U-I-3979/2004, U-I-3981/2004, U-I-3998/2004, U-I-4000/2004, U-I-4002/2004, U-I-4030/2004, U-I-4033/2004, U-I-4090/2004, U-I-4159/2004, U-I-4161/2004, U-I-4177/2004, U-I-4187/2004, U-I-4189/2004, U-I-4194/2004, U-I-4197/2004, U-I-4210/2004, U-I-4212/2004, U-I-4216/2004, U-I-4223/2004, U-I-4235/2004, U-I-4238/2004, U-I-4338/2004, U-I-4356/2004, U-I-4413/2004, U-I-4443/2004, U-I-4524/2004, U-I-4592/2004, U-I-4673/2004, U-I-4686/2004, U-I-4713/2004, U-I-4739/2004,  U-I-4800/2004, U-I-4874/2004

Zagreb, 9. veljače 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Suda
dr. sc. Petar Klarić, v. r.