USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

523

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom S.-R. d.o.o. iz Z., kojeg zastupa direktor D. V., po punomoćniku M. R., odvjetniku u Z., na sjednici održanoj dana 24. veljače 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Utvrđuje se da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: XII Pž-3276/01-2 od 18. rujna 2001. godine, podnositelju ustavne tužbe S.-R. d.o.o. iz Z. povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava Repub­like Hrvatske.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I.

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTSRH), broj: XII Pž-3276/01-2 od 18. rujna 2001. godine, kojom je usvojena žalba tužitelja G. K. (člana S.-R. d.o.o. iz Z. s ukupno 1736 glasova i dotadašnjeg direktora; u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: XLIII P-4497/00-9 od 23. siječnja 2001. godine, kojom je tužiteljev tužbeni zahtjev bio odbijen.

VTSRH je osporenom presudom preinačio presudu suda prvog stupnja na način da je tužbeni zahtjev tužitelja G. K. u cijelosti usvojen i glasi:

»Utvrđuju se ništavim odluke donijete na skupštini društva S.-R. d.o.o. iz Z. održanoj 28. kolovoza 2000. godine s početkom u 10,00 sati.

1. Odluka o opozivu direktora društva G. K. (...)

2. Odluka o imenovanju člana uprave – direktora društva gospodina D. V. i prokurista Društva gospodina I. D. (...).

3. Odluka o odbijanju potvrđivanja financijskih izvješća za 1999. godinu S.-R. d.o.o. (...) ne stoji.«

Istom presudom naloženo je podnositelju ustavne tužbe S.-R. d.o.o. (tuženiku u parničnom postupku) da nadoknadi parnični trošak u iznosu od 27.212,00 kuna. Istodobno je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-4497/00 od 23. listopada 2001. godine, kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere.

VTSRH je obrazlažio svoju presudu činjenicom da je specijalna punomoć koju je društvo S. d.d. K., RS (drugi, većinski član S.-R. d.o.o. s 5497 glasova) izdalo gospodinu I. D. u svrhu glasovanja na Skupštini, bila »napisana na slovenskom jeziku, bez prijevoda na hrvatski jezik«, pa se »ne može uzeti da je skupštini društva bila prisutna opunomoćena osoba, a prema tome nije bila niti na zakonit način održana skupština društva«.

2.  Podnositelj, S.-R. d.o.o. Zagreb, u ustavnoj tužbi ističe kako »činjenica da predmetna punomoć nije prevedena sa slovenskog na hrvatski jezik ne može biti razlog za ovakvu odluku Suda. Konkretno, Visoki trgovački sud je presudu od 18. 9. 2001. utemeljio na razlogu koji nema osnovu ni u zakonskim odredbama ni u članku 7. Društvenog ugovora. Naime, za jedini razlog takve presude, taj Sud je uzeo formalni razlog (nepodnošenje specijalne punomoći i u prijevodu sa slovenskog na hrvatski jezik) te na temelju njega preinačio odluku prvostupanjskog suda, a to preinačenje je u stvari presuđenje i to na našu veliku štetu, a niti zakon niti interni ugovori i dogovori ne ističu takvu obvezu onog koji daje punomoć«. Podnositelj smatra da »između jedinog razloga koji je u obrazloženju drugostupanjske odluke naveden kao razlog za drugostupanjsku odluku i sadržaja i posljedica koje ta drugostupanjska odluka izaziva na jednoj strani, nastupio je ogroman nesrazmjer«.

Podnositelj ističe da su mu osporenom presudom povrije­đena ustavna prava propisana člankom 14. stavkom 2., člankom 26. i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvat­ske.

Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu, ukine osporenu presudu i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak. Temeljem članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02., 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), podnositelj predlaže odgodu primjene osporene presude do konačne odluke Ustavnog suda.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Članak 62. stavak 1. Ustavnog zakona propisuje:

(1) Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, (...), kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama (...), povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (...).

U ustavnosudskom postupku Ustavni sud je ispitao je li VTSRH svojom presudom povrijedio neka od ustavnih prava podnositelja istaknutih u ustavnoj tužbi kada je usvojio žalbu tužitelja, te preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu.

4. Članak 373. točka 4. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99. i 117/03.) propisuje:

Drugostupanjski će sud presudom preinačiti prvostupanjsku presudu:

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

Materijalno pravo koje VTSRH spominje u obrazloženju osporene presude sadržano je u članku 445. stavku 4. Zakona o trgovačkim društvima (»Narodne novine«, broj 111/93., 34/99 i 52/00. i 118/03.; u daljnjem tekstu: ZTD), koji propisuje:

Član može glasovati i preko punomoćnika koji se mora na skupštini društva iskazati pisanom punomoćju u kojoj je navedeno da se daje u svrhu glasovanja na skupštini. (...)

Sukladno toj odredbi ZTD-a, da bi punomoć bila pravovaljana:

– mora biti podnesena u pisanom obliku,

– mora se raditi o specijalnoj punomoći, to jest o punomoći u kojoj je izričito navedeno ovlaštenje punomoćnika da glasuje na skupštini društva.

Iz obrazloženja osporene presude razvidno je da su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve pretpostavke propisane člankom 445. stavkom 4. ZTD-a. Ni u postupku pred sudom prvog stupnja ni u žalbenom postupku nije bilo sporno da je član društva S. d.d. K. izdao punomoć u pisanom obliku, da se radilo o specijalnoj punomoći danoj u svrhu glasovanja na skupštini i da je ona bila iskazana na Skupštini Društva.

5. U obrazloženju osporene presude nije naznačena nijedna druga odredba materijalnog prava koju VTSRH smatra povrijeđenom, a pozivom na koju bi bila razvidna osnovanost utvrđenja VTSRH-a da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, pa da su stoga ostvarene pretpostavke za preinačenje prvostupanjske presude temeljem članka 373. točka 4. Zakona o parničnom postupku.

Postojanje pogrešne primjene materijalnog prava uređuje članak 356. Zakona o parničnom postupku:

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

Sukladno navedenom, VTSRH je preinačio presudu suda prvog stupnja pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava, ali u svojoj presudi nije naveo koju je mjerodavnu odredbu materijalnog prava sud prvog stupnja trebao primijeniti, odnosno koju je mjerodavnu odredbu materijalnog prava sud prvog stupnja pogrešno primijenio.

VTSRH je bio dužan mjerodavnu pravnu osnovu navesti i obrazložiti u presudi, jer je pogrešna primjena materijalnog prava u tom pitanju bila jedini razlog zbog kojeg je VTSRH preinačio presudu suda prvog stupnja.

Navedeni nedostaci stoga daju osnove za zaključak da osporena presuda ne ispunjava zahtjeve na temelju kojih se može utvrditi osnovanost presuđenja VTSRH u konkretnom slučaju, čime je podnositelju povrijeđeno jamstvo jednakosti pred zakonom, propisano člankom 14. stavkom 2. Ustava.

Slijedom navedenog, na temelju članka 73. Ustavnog zakona odlučeno je kao pod točkom I. izreke.

II.

6. Podnositelj je naknadno Ustavnom sudu dostavio zapisnik sa Skupštine Društva, održane 3. siječnja 2002. godine, iz kojega je razvidno da je osporena presuda VTSRH-a u cijelosti provedena na način da je na Skupštini 3. siječnja 2002. godine iznova provedeno (ponovljeno) glasovanje članova o svim točkama dnevnog reda koje su bile na Skupštini Društva održanoj 28. kolovoza 2000. godine. U ponovljenom glasovanju potvrđene su sve odluke Skupštine Društva donesene 28. kolovoza 2000. godine, koje su osporenom presudom VTSRH-a utvrđene ništavim.

Na toj je Skupštini specijalna punomoć gospodina I. D., napisana na slovenskom jeziku, podnesena i u ovjerenom prijevodu na hrvatski jezik.

7. Članak 76. stavci 1. i 3. Ustavnog zakona propisuju:

(1) Odlukom kojom se ustavna tužba usvaja, Ustavni sud ukida osporavani akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo.

(...)

(3) U slučaju da osporavani akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja više ne proizvodi pravne učinke, Ustavni sud u odluci utvrđuje njegovu neustavnost, navodeći u izreci ustavno pravo koje je podnositelju tim aktom povrijeđeno.

Budući da je Skupština Društva na ponovljenom glasovanju 3. siječnja 2002. godine postupila sukladno stajalištu iznijetom u osporenoj presudi VTSRH-a, u ovom ustavnosudskom postupku ne postoji pravna mogućnost primjene članka 76. stavka 1. Ustavnog zakona, jer osporena presuda više ne proizvodi pravne učinke.

Ustavni sud ističe, međutim, da nastup okolnosti zbog kojih osporeni pojedinačni akt više ne proizvodi pravne učinke u konkretnom slučaju ne otklanja povredu ustavnog prava podnositelja utvrđenu u ovom ustavnosudskom postupku, a koja je učinjena u vrijeme njegova važenja, pa je Ustavni sud postupio u skladu s člankom 76. stavkom 3. Ustavnog zakona.

Ustavni sud nije ispitivao eventualno postojanje drugih povreda ustavnih prava na koje podnositelj ukazuje u ustavnoj tužbi, jer je u ustavnosudskom postupku utvrdio povredu jamstva jednakosti pred zakonom, propisanu člankom 14. stavkom 2. Ustava.

Ustavni sud nije razmatrao prijedlog podnositelja za odgodu primjene osporene presude VTSRH-a, jer je presuda prestala proizvoditi pravne učinke prije donošenja ove odluke.

8. U skladu s člankom 76. stavkom 3. Ustavnog zakona odlučeno je kao pod točkom I. izreke.

Odluka o objavi (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-667/2003

Zagreb, 24. veljače 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.