USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

521

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom P. K. iz S., koga zastupa odvjetnica D. B. iz S., na sjednici održanoj 14. veljače 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se djelomično usvaja, te se ukidaju:

–  presuda Županijskog suda u Splitu, broj: Gž-3076/00 od 12. prosinca 2003. godine, u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja P. K. u odnosu na točku I.3. stavak 2. presude Općinskog suda u Splitu, broj: P-1608/96 od 29. veljače 2000. godine, i

– presuda Općinskog suda u Splitu, broj: P-1608/96 od 29. veljače 2000. godine, u dijelu izreke pod točkom I.3. stavak 2., kojim je odbijen zahtjev P. K. za isplatu razlike otpremnine iznad dosuđenog iznosa od 3.035,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 14. veljače 1997. godine.

II. Predmet se u tom dijelu vraća Općinskom sudu u Splitu na ponovni postupak.

III. U preostalom dijelu ustavna tužba se odbija.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Splitu, broj: Gž-3076/00 od 12. prosinca 2003. godine, u sporu radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate. Protiv rješenja istog suda od 12. prosinca 2003. godine, ustavna tužba nije podnesena.

Osporenom presudom djelomično je odbijena žalba podnositelja, te su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu, broj: P-1608/96 od 29. veljače 2000. godine, u dijelu kojim je odlučeno da je nezakonita točka II. poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu sklopljenog 29. ožujka 1996. godine između podnositelja i tuženika (M. – S. d.d., S.), te se taj ugovor o radu otkazuje istekom otkaznog roka od 6 mjeseci i to s danom 13. veljače 1997. godine.

Prvostupanjska odluka potvrđena je i u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti podnositelju nepriznate i neisplaćene plaće u otkaznom roku u iznosu od po 906,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakoga pojedinačnoga mjeseč­nog iznosa kao u izreci prvostupanjske presude, a za više zatraženo po toj osnovi tužbeni je zahtjev odbijen kao nesnovan (točke I.1. i I.2. izreke prvostupanjske presude).

Odbijena je i žalba podnositelja i potvrđena točka I.3. prvostupanjske presude kojom je naloženo tuženiku na ime razlike otpremnine isplatiti iznos od 3.035,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. veljače 1997. godine do isplate. Stav­kom 2. te točke izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev s te osnove iznad navedenog iznosa.

Isto tako, odbijena je žalba i potvrđena točka II. prvostupanjske presude kojom je naloženo tuženiku isplatiti podnositelju iznose na ime manje isplaćene i neisplaćene plaće za razdoblje travanj – kolovoz 1996. godine s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a za više traženo po toj osnovi tužbeni zahtjev je odbijen.

Osim navedenog, odbijena je i žalba protiv dijela prvostupanjske presude kojim je odbijen glavni tužbeni zahtjev, kojim je traženo utvrđenje nezakonitim poslovno uvjetovanog otkaza, kojim se tražilo nalaganje da tuženik vrati podnositelja na rad i isplati mu plaće od 1. rujna 1996. godine pa nadalje. Međutim, protiv tog dijela drugostupanjske presude podnositelj je izjavio reviziju na temelju odredbe članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91. i 118/03.), te taj dio presude nije predmet ovoga ustavnosudskog postupka.

2. Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da je u provedenom postupku pogrešno izračunata osnovica za isplatu neisplaćenih plaća i naknada plaća i to stoga što podnositelju u posljednja tri mjeseca koja su prethodila utuženom razdoblju uopće nije isplaćena plaća, već samo naknada plaće, te se u toj situaciji, a na temelju mišljenja Ministarstva rada i socijalne skrbi od 7. lipnja 1996. godine, »visina plaće utvrđuje na osnovi plaće zaposlenika koji je radio na istim poslovima, odnosno uzima se onaj iznos koji bi zaposlenik primio da je radio«.

Smatra očitim da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo budući da su naknade plaće tretirali kao plaće, pa su pogrešno utvrdili osnovice za isplatu naknade plaće, kao i za isplatu otpremnine.

Ističe da su mu na navedeni način povrijeđena ustavna prava zajamčena odredbama članaka 14., 26., 54. stavka 1., 55. stavka 1., te odredbe članaka 19. stavka 1. i 117. stavka 3. Ustava Re­pub­like Hrvatske.

Predlaže ukidanje prvostupanjske i drugostupanjske presude u osporenim dijelovima pobliže navedenim u točki 1. obrazlo­ženja ove Odluke i vraćanje predmeta na ponovno odlu­čivanje.

Ustavna tužba je djelomično osnovana.

Obrazloženje Odluke pod točkama I. i II. izreke:

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Splitu, broj: IV P-1608/96.

4. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka odbio tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje kao nezakonit poslovno uvjetovani otkaz podnositelju, te je utvrdio da je isti osnovan, osim u dijelu kojim je utvrđen otkazni rok podnositelju od mjesec dana, te je utvrđeno da otkazni rok u ovom slučaju iznosi šest mjeseci.

Nadalje, točkom I.3. izreke prvostupanjske presude djelo­mično je udovoljeno tužbenom zahtjevu podnositelja, te je u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu razlike otpremnine dosuđena razlika iznosa otpremnine, a za više zatraženi dio je odbijen.

Iz obrazloženja prvostupanjske presude navodi se da je najspornije pitanje u ovom postupku pitanje osnovice za obračun otpremnine.

Nadležni prvostupanjski sud polazeći od odredbe članka 118. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/95. i 65/95., u daljnjem tekstu: ZR), navodi sljedeće:

»Stajalište je ovog suda, a sve imajući u vidu nespornu činjenicu da se tužitelj dugi niz godina nalazio na čekanju, te imajući u vidu odredbu čl. 85. stavak 5. Zakona o radu koja dopušta mogućnost određivanja naknade za trajanje prekida rada kako je to odredio tuženik, te dakle ponovno ističući svoj stav pri tumačenju članka 24. tuženikova Pravilnika o plaćama, a u smislu tumačenja po odredbi čl. 100. ZOO-a, da osnovica za obračun otpremnine tužitelju jest polovica od iznosa od 906,00 kuna, a koji iznos je tužitelj trebao prema tuženikovu Pravilniku, koji je inače donesen prije zaključenja ugovora o radu između stranaka, a stupio je na snagu na dan zaključenja ugovora, primati kao naknadu plaće za trajanja prekida rada.«.

Drugostupanjski sud je u žalbenom postupku u cijelosti potvrdio takvo stajalište prvostupanjskog suda, iako je podnositelj u žalbi upozorio na nezakonitost pobijane prvostupanjske presude i u tom dijelu.

5. Analizom navoda ustavne tužbe, osporene presude i temeljem uvida u spis, Ustavni sud je utvrdio da su prvostupanjski i drugostupanjski sud na štetu podnositelja pogrešno primijenili materijalno pravo, čime su povrijedili ustavno pravo propisano člankom 14. stavkom 2. Ustava, kojim je zajamčena jednakost svih pred zakonom.

Otpremnina (pravo na otpremninu i visina otpremnine) je novčana tražbina iz radnog odnosa, te zaposlenik nije obvezan podnijeti zahtjev za zaštitu prava, niti je to pretpostavka za ostvarivanje prava na otpremninu. Njezina visina se u trenutku otkaza trebala odrediti na temelju članka 118. stavka 2. ZR-a, koji propisuje:

»Otpremnina se ne smije ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od jedne polovine prosječne mjesečne plaće, isplaćene zaposleniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.«.

Visina otpremnine je pogrešno utvrđena u konkretnom slučaju. Polazeći od temeljnog načela radnog prava pri tumačenju propisa o radu, radnopravne propise uvijek valja tumačiti in favorem laboratoris, znači da u slučaju kada je zaposlenik prije otkazivanja ugovora o radu primao naknadu plaće, tada se osnovica za isplatu otpremnine treba odrediti prema iznosu plaće koju bi zaposlenik primio da je radio u razdoblju koje služi kao temelj za određivanje prava na otpremninu. Visinu plaće u konkretnom slučaju stoga treba izračunati primjenom kolektivnog ugovora, pravilnika o radu i pojedinačnoga ugovora o radu.

Kako je u konkretnom slučaju otpremnina izračunata od osnovice koja predstavlja naknadu plaće, a ne prosječnu mjesečnu plaću podnositelja isplaćenu u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, odredba članka 118. stavka 2. ZR-a pogrešno je primijenjena.

6. Utvrdivši povredu ustavne odredbe članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud nije razmatrao i povrede drugih istaknutih ustavnih odredbi.

7. Glede istaknutih povreda članka 19. stavka 1. i čl. 117. stavka 3. Ustava, valja istaknuti da se na njima ne može temeljiti ustavna tužba. Odredbom članka 19. stavka 1. Ustava razrađuje se objektivno načelo zakonitosti u radu državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti. Člankom 117. stavkom 3. propisano je da sudovi sude na temelju Ustava i zakona te ona ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode u smislu članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatsku (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon).

Obrazloženje Odluke u odnosu na točku III. izreke:

8. Podnositelj osim načina izračuna visine osnovice za obračun otpremnine prema članku 118. ZR-a, osporava i točke I.2. i II. izreke prvostupanjske presude, koje se odnose na isplatu nepriznatih i neisplaćenih plaća u razdoblju od 1. studenoga 1996. do 1. ožujka 1997. godine, u iznosu od 906,00 kuna mjesečno i iznos od 392,60 kune za dio mjeseca travnja 1997. godine, te na is­platu manje isplaćenih i neisplaćenih plaća za razdoblje travanj--kolovoz 1996. godine.

U odnosu na navedeni dio tužbenog zahtjeva, sudovi su utvrdili da se podnositelj nalazi na čekanju od 1992. godine, te je za vrijeme čekanja podnositelju isplaćivana naknada plaće u iznosu koji je znatno niži od plaće koja je bila predviđena po ugovoru o radu.

Pravilnikom o plaćama i drugim primanjima zaposlenika koji je donesen od strane tuženika, u članku 24. je predviđeno da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo bez krivnje zaposlenika u svoti od 906,00 kuna mjesečno po osnovi pisanog rješenja o prekidu rada kojeg donosi poslodavac ili od njega ovlaštena osoba.

Sudovi su zaključili da se od rujna 1992. godine, sukladno odredbi članka 24. Pravilnika tuženika radi o prekidu rada. Sukladno tome, podnositelju je kao iznos naknade plaće dosuđen iznos od 906,00 kuna mjesečno, koji iznos je do 31. prosinca 1995. godine predstavljao od Vlade Republike Hrvatske utvrđeni iznos minimalne plaće, a koji je bio isplaćivan u neto iznosu.

Dakle, podnositelj nema pravo na isplatu naknade plaće u visini prosječne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, jer je Pravilnikom o plaćama poslodavca drukčije određeno (članak 24. tog Pravilnika), a sve u smislu odredbe članka 85. stavka 5. ZR-a.

Stoga neosnovano podnositelj navodi da mu je i za to vrijeme nadležni sud trebao dosuditi puni iznos plaće od 3.147,84 kune mjesečno.

Kako su navodi ustavne tužbe u navedenom dijelu neosnovani, istim dijelovima pobijanih presuda nije došlo do povrede ustav­nih prava podnositelja koja su zajamčena odredbama članaka 14., 54. stavka 1. i čl. 55. stavka 1. Ustava.

9. Slijedom navedenog, a sukladno člancima 73. i 76. Ustav­nog zakona, odlučeno je kao u izreci. Objava ove Odluke temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-3228/2004
Zagreb, 14. veljače 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.