USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

433

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlu­čiva­nje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Že­ljko Potoč­njak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Smilj­­ko Sokol, Nevenka Šernhorst i Milan Vuković, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi Ž. P. iz N. K., koje­g zastupaju F. G. i E. M. G., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Z., na sjednici održanoj 3. ve­ljače 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Općinski sud u Zagrebu dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom, pod poslovnim brojem: P-775/90 u najkraćem mogućem roku, ali ne du­ljem od deset (10) mjeseci, računajući od prvog iduće­g dana nakon objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na teme­lju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02. – pročišćeni tekst), podnosite­lju ustavne tužbe, Ž. P. iz N. K., određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01. – pročišćeni tekst) u iznosu od 8.500,00 kuna.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnoše­nja zahtjeva podnosite­lja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za ­njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnosite­lj ustavne tužbe, teme­ljem članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02. – pročišćeni tekst, u da­lj­njem tekstu: Ustavni zakon), podnio je 11. kolovoza 2004. godine ustavnu tužbu radi du­ljine parničnog postupka.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Tijekom 1990. godine podnosite­lj je Općinskom sudu u Zagrebu podnio tužbu radi isplate, protiv tužene M. R., jer da mu tužena protivno Ugovoru o osniva­nju služnosti koji je sklopila s ­nje­govim pokojnim ocem 16. kolovoza 1977. godine nije dozvolila korište­nje kuće za odmor, jednom godiš­nje u traja­nju od mjesec dana.

Do 5. studenoga 1997. godine prvostupa­njski sud održao je devet ročišta, s time da na zad­nja dva ročišta, tužena iako uredno pozvana nije pristupila. Tijekom tog razdob­lja sud je donio i rješe­nje o mirova­nju postupka zbog nedolaska uredno pozvanog podnosite­lja.

Nakon 5. studenoga 1997. godine ročišta su održana 15. lip­nja 1999., na koje tužena također nije pristupila, te 14. studenoga 2001., 5. ve­ljače 2002. i 6. ve­ljače 2003. kada je glavna rasprava zak­ljučena. Rješe­njem prvostupa­njskog suda od 6. ve­ljače 2003. godine preotvorena je glavna rasprava, radi priklopa i uvida u ostavinski predmet.

Na ročištu 16. lip­nja 2004. utvrđeno je da je tužena umrla, te je rješe­njem prvostupa­njskog suda od 17. lip­nja 2004. godine utvrđen prekid postupka.

Dana 19. studenoga 2004. godine rješe­njem prvostupa­njskog suda nastav­ljen je postupak u ovoj pravnoj stvari jer je teme­ljem rješe­nja o nas­ljeđiva­nju nas­ljednikom tužene proglašen D. R.

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

3. Mjerodavno pravo sadržano je u odredbi članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i odredbama članka 63. Ustavnog zakona.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže s­ljedećim utvrđe­njima:

4.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Prvostupa­njski parnični postupak započeo je 12. ve­ljače 1990. godine tužbom podnosite­lja Općinskom sudu u Zagrebu radi isplate.

Međutim, du­ljina postupka ne uzima se u razmatra­nje od tog dana već od 5. studenoga 1997. godine kada je stupio na snagu Zakon o potvrđiva­nju Konvencije za zaštitu ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda i Protokola, broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak, u da­lj­njem tekstu: Zakon o potvrđiva­nju Konvencije), koja Konvencija u članku 6. stavku 1. jamči, između ostalog, i pravo na suđe­nje u razumnom roku.

Ustavna tužba podnijeta je 11. kolovoza 2004. godine, a do toga dana postupak nije pravomoćno okončan, pa Ustavni sud utvrđuje da je do dana podnoše­nja ustavne tužbe postupak trajao ukupno četrnaest (14) godina i šest (6) mjeseci, a nakon stupa­nja na snagu Zakona o potvrđiva­nju Konvencije pa do dana podnoše­nja ustavne tužbe postupak je trajao šest (6) godina, devet (9) mjeseci i trinaest (13) dana.

4.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Prema sta­nju spisa, u razmatranom, pravno relevantnom razdob­lju, postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu traje nepunih sedam godina. Ustavni sud je utvrdio da je u razmatranom razdob­lju Općinski sud u Zagrebu, od rad­nji koje su relevantne za meritorno odlučiva­nje o pravima i obvezama stranaka u tom sud­skom postupku, održao pet ročišta, zak­ljučio glavnu raspravu, ponovno je preotvorio, te donio rješe­nje o prekidu i nastavku postupka.

4.3. PONAŠANJE PODNOSITELJA USTAVNE TUŽBE

(TUŽITELJA U PARNIČNOM POSTUPKU)

Unatoč či­njenici što podnosite­lj nije pristupio na ročište zakazano za 4. svib­nja 1995. godine, a što je za pos­ljedicu imalo mirova­nje postupka, podnosite­lj nije bitno pridonio du­ljini postupka, budući da je u konkretnom predmetu riječ o postupku koji se pred sudom prvog stup­nja vodi više od četrnaest godina.

4.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

Polazeći od či­njenice da se predmet neprekidno nalazi u postupku pred sudom prvog stup­nja, a imajući u vidu postupa­nje nadležnog suda u razmatranom, pravno relevantnom razdob­lju, Ustavni sud nije našao okolnosti koje bi u dosadaš­njem tijeku postupka ukazivale na složenog sudskog predmeta, a koje bi oprav­dale dugotrajnost postupa­nja u tom predmetu.

OCJENA USTAVNOG SUDA

5. Ustavni sud utvrđuje da parnični postupak u kojem je podnosite­lj podnio tužbu radi isplate traje preko četrnaest godina. Na dugotrajnost postupka najviše je utjecala okolnost što je tužena tijekom postupka promijenila adresu stanova­nja, te sud tijekom du­lje­g razdob­lja nije mogao utvrditi adresu tužene. Člankom 148. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03) propisano je da će sud nastojati od nadležnog organa tijela uprave ili na drugi način dobiti potrebne podatke ako stranka ne može sama saznati adresu osobe kojoj pismeno treba dostaviti. Nada­lje, člankom 84. istog Zakona propisano je da će sud postaviti tuženiku privremenog zastupnika, između ostalog, i ako je ­nje­govo boravište nepoznato, a tuženik nema opunomoćenika ako se u tijeku postupka pred prvostupa­njskim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postav­lja­nja zakonskog zastupnika tuženiku trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne pos­ljedice. S obzirom na navedeno, proizlazi da unatoč nastoja­nju suda da dobije potrebne podatke od nadležnih tijela (dopisi Ministarstvu unutar­njih poslova upućeni 24. siječ­nja 2001. i 24. ožujka 2001. godine), Općinski sud u Zagrebu nije iskoristio sve mogućnosti koje mu pruža Zakon o parničnom postupku, a koje su u konkretnom predmetu, mogle ubrzati postupak.

Osim toga, napomi­nje se da je Europski sud za ­ljudska prava u više svojih presuda izrijekom utvrdio da su države-ugovornice obvezne organizirati svoje pravne poretke na način koji omo­gućava sudovima da ispune zahtjeve propisane člankom 6. stav­­kom 1. Europske konvencije, opetovano ističući naročitu važnost tog zahtjeva za pravilno i uredno vođe­nje sudskih postupaka (v., primjerice, presude Europskog suda u predmetima Bucholoz protiv Njemačke od 6. svi­bnja 1981., Guincho protiv Portugala od 10. srp­nja 1984., Union Alimentaria Sanders SA od 7. srp­nja 1989., Brigandi protiv Italije od 19. ve­ljače 1991. i dr.). Sukladno tako izraženom stavu, a s obzirom na okolnosti predmetnog parničnog postupka, Ustavni sud nalazi da je država dužna organizirati svoj pravni sustav na način da se osigura suđe­nje u razumnom roku i u predmetima u kojima postoje poteškoće pri utvrđiva­nju adrese tužene strane.

Imajući u vidu ukupnu du­ljinu postupka, neučinkovito po­stupa­nje suda, te okolnost da se postupak i nada­lje vodi pred sudom prvog stup­nja, Ustavni sud nalazi da je povrijeđeno pravo podnosite­lja na suđe­nje u razumnom roku, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

Stoga je u smislu odredbe članka 63. Ustavnog zakona, donijeta odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

6. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

Visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na donoše­nje odluke u razumnom roku, Ustavni sud utvrđuje uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta uz istodobno uvažava­nje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

7. Odluka o objavi (točka V. izreke) teme­lji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

8. Predsjednik Općinskog suda u Zagrebu dužan je dostaviti Ustavnom sudu pisanu obavijest o datumima donoše­nja i otpreme odluke najkasnije osam (8) dana od dana ­njene otpreme, a najkasnije osam (8) dana od isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke. Ovaj nalog teme­lji se na članku 31. stavcima 4. i 5. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-2979/2004
Zagreb, 3. ve­ljače 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Že­ljko Potoč­njak, v. r.