Ustavni sud Republike Hrvatske

302

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom Vijeću za odlu­čivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, pred­sjednik VIjeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom Z. K. iz V., kojeg zastupa Lj. K.-S., odvjetnica iz V., na sjednici održanoj dana 19. siječnja 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukidaju:

– presuda Županijskog suda u Virovitici, broj: Gž-26/04-2 od 29. siječnja 2004. godine i

– presuda Općinskog suda u Virovitici, broj: P-452/03-7 od 22. listopada 2003. godine.

II. Predmet se vraća Općinskom sudu u Virovitici na ponov­ni postupak.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je 2. travnja 2004. godine protiv presude Županijskog suda u Virovitici, broj: Gž-26/04-2 od 29. siječnja 2004. godine. Tom je presudom odbijena žalba podnositelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici, broj: P-452/03-7 od 22. listopada 2003. godine.

2. U spornoj pravnoj situaciji podnositelj je 8. svibnja 1995. godine sklopio sa Z. š.-k. z. V. Ugovor o kreditu broj 307, na iznos od 20.000,00 kuna s godišnjim kamatama u visini od 84%, te u slučaju nevraćanja kredita u ugovorenom roku, zateznu kamatu po stopi od 360% godišnje. U navedenom ugovoru u svojstvu solidarnih jamaca bili su navedeni podnositelj, te V. V., V. V., Z. P. i Ž. K.

S obzirom na činjenicu da solidarni dužnici nisu mogli ispunjavati preuzete obveze po ugovoru o kreditu, vjerovnik je u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Virovitici pod brojem: P-418/96 ishodio pravomoćnu i ovršnu presudu. Na temelju ovršne isprave ovrhovoditelj (Z. š.-k. z. iz V.) pokrenuo je ovršni postupak pred Općinskom sudom u Virovitici, koji se vodi pod brojem: Ovr-710/98.

Podnositelj je pred Općinskim sudom u Virovitici pokrenuo parnični postupak pod brojem: P-545/00, radi utvrđivanja ništavosti odredbi tako zaključenog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na visinu ugovorenih zateznih kamata.

Presudom tog suda od 23. svibnja 2002. godine utvrđena je djelomična ništavost članka 2. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem ugovorene kamate prelaze stopu od 25% do 84% godišnje, za razdoblje od 8. svibnja do 9. kolovoza 1995. godine. Potom je presudom Općinskog suda u Virovitici, broj: P-104/03-25 od 25. veljače 2003. godine, donesenom nakon ukidne odluke Županijskog suda u Virovitici, broj: Gž-117/03 od 30. siječnja 2003. godine, utvrđena ništavost članka 4. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem su određene zatezne kamate po stopi od 360% godišnje i u dijelu kojim je određeno da će davatelj kredita pored ugovorenih kamata naplatiti i zatezne kamate po stopi od 360% godišnje.

3. S obzirom na izreke navedenih deklaratornih presuda u predmetima, broj: P-545/00 i P-104/03, podnositelj je u ovršnom predmetu, broj: Ovr-710/98 podnio žalbu iz razloga navedenih u članku 46. stavku 2. točki 9. Ovršnog zakona (»Narodne novine«, broj 57/96., 29/99., 42/00. – odluka Ustavnog suda, 173/03., u daljnjem tekstu: OZ).

U tijeku ovršnog postupka, podnositelj je upućen na parnicu, te je presudom Općinskog suda u Virovitici, broj: P-452/03-7 od 22. listopada 2003. godine, podnositelj odbijen s tužbenim zahtjevom koji je glasio:

»Proglašava se da ovrha u ovršnom predmetu Općinskog suda u Virovitici broj: Ovr-710/98, pokrenuta po ovršnom prijedlogu tužene Z. š.-k. z. V., protiv tužitelja Z. K. iz Z. P., nije dopuštena, a što je tužena dužna priznati, te tužitelju nadoknaditi trošak ovog postupka«.

4. U ustavnoj tužbi podnositelj u bitnome iznosi ospora­vajuće razloge iznesene u žalbenom postupku. Ističe da su osporenom presudom, uslijed pogrešno i nepotpuno utvrđenog činje­ničnog stanja, te pogrešne primjene postupovnog i materijalnog prava, povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 29. stav­kom 1. Ustava Republike Hrvatske. Ističe i povredu odredbi članka 19. stavka 1. i članka 117. stavka 3. Ustava.

Podnositelj ističe da su osporene presude donesene uz nepravilnu primjenu odredbi članka 46. stavaka 9. i 10. OZ-a, jer smatra da je sudska presuda na temelju koje je ovrha pokrenuta naknadnim sudskim presudama djelomično izmijenjena, budući da je utvrđeno između istih parničnih stranaka da je Ugovor o kreditu u odnosu na odredbe o ugovornim i zateznim kamatama djelomično ništav. Ističe da su presude Općinskog suda u Virovitici, broj: P-545/00 od 23. svibnja 2002. godine i broj: P-104/03 od 25. veljače 2003. godine, donesene u vrijeme kada se više nije mogla zaustaviti ovrha pokrenuta na temelju ovršne isprave.

Smatrajući da su osporene presude sudova prvog i drugog stupnja suprotne zakonu, podnositelj predlaže Ustavnom sudu ustavnu tužbu usvojiti i osporene presude ukinuti.

5. Povodom prijedloga podnositelja ovaj Sud je rješenjem, broj: U-III-1194/2004 od 7. srpnja 2004. godine, privremeno odgodio ovrhu u ovršnom predmetu Općinskog suda u Virovitici, broj: Ovr-710/98 do donošenja konačne odluke u predmetu podnositelja.

Ustavna tužba je osnovana.

6. Prema odredbama članka 62. stavka 1. i stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može po iscrpljivanju dopuštenog pravnog puta podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova nego poseban institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima radi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom. Slijedom navedenog, Ustavni sud, tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku iz kojega je proizašla osporavana odluka i unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode.

7. Analizom osporenih presuda, navoda ustavne tužbe i spisa predmeta, utvrđeno je da je presuđujući u spornoj pravnoj situaciji, sud prvog stupnja utvrdio kao nesporne činjenice postojanje Ugovora o kreditu, postojanje pravomoćne i ovršne presude kojom se nalaže izvršenje dospjele a neispunjene obveze, te postojanje pravomoćnih presuda kojima se utvrđuju ništavim određene odredbe spornog Ugovora o kreditu.

U odnosu na dopuštenost ovrhe u konkretnom slučaju sud prvog stupnja izrazio je stajalište prema kojemu ovršna isprava na temelju koje je tražena ovrha nije stavljena izvan snage.

Protiv presude suda prvog stupnja podnositelj je izjavio žalbu, koja je osporenom presudom Županijskog suda u Virovitici u cijelosti odbijena kao neosnovana. Taj sud smatra da je činjenica utvrđenja ništavosti određenih odredbi Ugovora o kreditu valjana pravna osnova za podnošenje zahtjeva za ponavljanje pravomoćno dovršenog parničnog postupka.

8. U konkretnom slučaju mjerodavne su odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a, koje glase:

(2) Ovršenik može izjaviti žalbu osobito: (...)

9. Ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik nije više mogao uspješno istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala nakon zaključenja sud­ske ili upravne nagodbe ili sastavljanja javnobilježničke isprave, (...)

i odredbe članka 109. stavka 1. i članka 110. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 91/96. i 112/99., u daljnjem tekstu: ZOO), koje glase:

Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.

9. Na temelju ustavnog jamstva iz članka 29. stavka 1. Ustava, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

Ustavni sud utvrđuje da je u provedenom postupku, zbog pogrešne primjene odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a, u svezi sa člancima 109. stavkom 1. i 110. ZOO-a, podnositelju po­vrijeđeno pravo na pravično suđenje. Naime, pogrešno je pravno stajalište nadležnih sudova izneseno u osporenim presudama.

Prema pravnom stajalištu Ustavnog suda, u pravnoj situaciji u kojoj postoje kondemnatorna presuda kojom se nalaže plaćanje obveze i deklaratorne presude donesene naknadno između istih parničnih stranaka, kojima se utvrđuje da je dio obveze utvrđene kondemnatornom presudom ništav, a ne postoje uvjeti za ponavljanje postupka u kojemu je donesena kondemnatorna presuda, sudovi neće dozvoliti ovrhu kondemnatorne presude u cijelosti, već samo u dijelu koji nije obuhvaćen ništavošću.

Navedeno stajalište temelji se na primjeni odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a, jer u konkretnom slučaju treba smatrati da je tražbina djelomično prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao uspješno isticati u postupku u kome je nastala kondemnatorna – ovršna presuda. Isto tako, uzevši u obzir odredbu članka 109. stavka 1. ZOO-a prema kojoj se na ništavost pazi po službenoj dužnosti, dužnost je sudova, kada ih ovršenik upozori da je ovršna isprava dijelom ništava, a ta ništavost je utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom između istih stranaka koje sudjeluju u ovršnom postupku, da utvrde da je ovrha nedopuštena u dijelu koji je obuhvaćen ništavošću, te da dopuste ovrhu u preostalom – valjanom dijelu.

Iz navedenoga proizlazi da je postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u odnosu na podnositelja bio nepravičan, što je posljedica pogrešnog pravnog stajališta u svezi primjene odred­be članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a. Stoga je podnositelju povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno odred­bom članka 29. stavka 1. Ustava.

10. U ustavnoj tužbi podnositelj ističe i povredu odredbi članka 19. stavka 1. i članka 117. stavka 3. Ustava.

Istaknute povrede navedenih ustavnih odredbi ne mogu biti osnova za pružanje ustavnosudske zaštite jer one ne sadrže ljud­ska prava i temeljne slobode u smislu članka 62. stavka 1. Ustav­nog zakona.

11. Slijedom svega iznesenog, utvrdivši da je podnositelju osporavanim presudama povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje sadržano u članku 29. stavku 1. Ustava, odlučeno je kao u izreci.

Ova odluka utemeljena je na člancima 73. i 75. Ustavnog zakona, a objava odluke temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-1194/2004
Zagreb, 19. siječnja 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.